Volonterski centar Vojvodine od 2005. godine radi na razvoju, promociji i unapređenju volonterizma i organizuje lokalne solidarne akcije zasnovane na volontiranju i izgradnji kapaciteta volontera i volonterki.

Nataša Ivaneža, programska koordinatorka i Frančeska Fornari, koordinatora dugoročnih volonterskih razmena ispričale su nam zbog čega je volonterizam važan, kako za pojedince i pojedinke, tako i za društvo i zajednicu u celini, koliko je kultura volontiranja razvijena u Srbiji i kako joj još možemo doprineti i otkrile šta su najveći uspesi, a šta je ono što VCV tek planira da realizuje.

Kako je nastao Volonterski centar Vojvodine? Sa kojom idejom je sve počelo, kako se razvijala vaša misija?

Nataša i Frančeska: Volonterski centar Vojvodine je, kao neformalna grupa, nastao 2004. godine a kao udruženje građana je registrovano 2005. godine. Osnivači i osnivačice udruženja su bili mladi ljudi okupljeni oko iskustava i vrednosti volontiranja u lokalnim zajednicama (Novi Sad i druga mesta u Vovjodini) ali i u regionu. Iz samog početka saradnja sa drugim zemljama iz regiona Zapadnog Balkana, u tada posleratnom periodu, je bila vrlo važna i ovo jeste jedan od elemenata koji, uprkos brojinim promenama u našem društvu ali u samom udruženju, Volonterski centar Vojvodine teži da neguje. Misija udruženja se takođe razvijala tokom godina, prateći potrebe u našem okruženju ali i promene u samim praksama volontiranja, ono što ostaje iz samog početka jeste jak element izgradnje mira kao i težnje ka društvenoj i ekološkoj pravdi, kroz volontersko, aktivističko, edukativno i pedagoško delovanje.

Nataša Ivaneža, programska koordinatorka

Koja je bila Vaša lična motivacija za rad u neproftnom sektoru i ovu vrstu angažmana?

Frančeska: Moja lična motivacija dolazi iz potrebe i motivacije da ne budem pasivna posmatračica nepravde, nemara i drugih problema koje pogađaju različite društvene grupe a i životnu sredinu, nego da se aktivno i udruženo uključujem u rešavanju istih. Po profesiji sam socijalna pedagoškinja i omladinska radnica, i angažman u Volonterskom centru Vojvodine vidim kao aktivistički ali i profesionalni doprinos položaju mladih i drugih grupa u Novom Sadu ali i šire.

Nataša: Sa jedne strane motivacija dolazi iz neke generalne zainteresovanosti za društvo u kom živim i radoznalosti za sve njegove aspekte. Istovremeno sma vrlo rano postala svesna različitih nepravdi koje nisam znala kako da tumačim ili procesuiram. U tom smislu, rad u ovom sektoru spaja te dve stvari, radoznalost i težnju da dalje propitujem sopstveni kontekst i želju da pomognem i da aktivno učestvujem u tom istom društvu.

Kako se fnansiraju aktivnosti Volonterskog centra Vojvodine? Sa kojim različitim tipovima donatora sarađujete i na koji način? Na koje sve načine oni koji to žele mogu podržati vaš rad?

Nataša i Frančeska: Naše aktivnosti se fnansiraju pretežno projektima, iako smo prošle godine imale jako pozitivno iskustvo prikupljanja sredstava u zajednici putem crowdfunding kampanje koju smo realizovale u trenutku kada je našem udruženju bila potrebna dodatna podrška i na koje je naša zajednica prijatelja, saradnika_ca ali i korisnika_ca naših aktivnosti odgovarala na vrlo podržavajući način: naša kampanja “Za još jednu volonTuru!” jeste najuspešnija do sada sprovedena kampanja putem platforme Dobridabar.rs.

Što se tiče donatora, već nekoliko godina unazad apliciramo za sredstva Erazmus + programa, uz čiju podršku realizujemo neke od međunarodnih aktivnosti, dok na lokalu najznačajnija podrška nam dolazi iz feminističke i antimilitarističke fondacije Rekonstrukcija ženski fond.

Takođe, sa vremena na vreme organizujemo događaje za prikupljanje dodatnih sredstava, poput zajedničkih veganskih večeri u omladinskom centru CK13 u Novom Sadu, gde se naša kancelarija nalazi i odakle sprovedemo večinu naših aktivnosti i programa.

Od prošle godine, VCV ima i nalog na platformi Patreon: to jeste jedan od najjednostavnih načina doniranja našem udruženju, jer oni koji žele da nas podrže mesečnim pretplatama mogu to da učine jednostavnim koracima.

Frančeska Fornari, koordinatora dugoročnih volonterskih razmena

Na koje aktivnosti ste trenutno najviše fokusirani? Koji su najvažniji ciljevi i planovi koje želite da realizujete u budućnosti?

Nataša i Frančeska: Trenutno, najviše smo fokusirane na pripremi nekoliko aktivnosti koje će podići svest naših sugrađana/ki o ponovnoj upotrebi odnosno mogućnostima koje nam popravka različitih predmeta pruži, zatim na aktivnosti za mlade (nedavno je završen ciklus radionica o samoorganizovanju za devojke, kao i međunarodna omladinska razmena na temu solidarnosti), u toku je trening za lidere/ke interkulturnih omladinskih razmena, a u planu je i niz susreta kroz kojih ćemo koristiti književnost kao alat za bolje razumevanje kultura i društvenih fenomena u našem regionu. Takođe, tu su kao i svake godine volonterski kampovi, važan element naše istorije i identiteta kao organizacija.

U budućnosti, planiramo da nastavljamo da sarađujemo sa drugima u regionu, da pružimo podršku mladima (i ne samo!) da upoznaju susedne zemlje i samim time doprinesemo rušenju barijera, konfikata i predrasuda, da ponovo organizujemo aktivnosti na temu permakulture i da doprinesemo njenoj popularizaciji, ali i da intenzivnije radimo na ojačanju kapaciteta za društveni aktivizam mladih žena i devojaka.

Na koje sve načine uključujete zajednicu u svoj rad i šta vam to donosi?

Nataša i Frančeska: Zajednica je ključna za organizaciju poput naše, jer u lokalnoj zajednici ali i u zajednici drugih organizacija, naročito onih okupljenih oko Crne kuće, se razvijamo, rastemo i učimo. Nedavno smo ponovo pozvale novosadske prodavce časopisa LiceUlice da budu vodići kroz naš grad grupi mladih iz Srbije, Mađarske i Nemačke koji su bili naši gosti: na ovaj način, ne samo što prepoznamo vrednosti zajednice, nego ih ojačamo zajedničkim idejama i inicijativa.

U naš rad, zajednicu uključimo kao izvor ideja i inspiracija, zatim kao najvećeg partnera i saradnika: ako aktivnosti jedne organizacije nisu bazirane na svoju lokalnu zajednicu ona gubi smisao svog delovanja i postane još jedna agencija za sprovođenje ad hoc projekata.

Takođe, trudimo se da, u skladu sa našim kapacitetima, odgovaramo na pozive zajednica koje žele da organizuju sa nama određenu aktivnost ili akciju, ili kojoj je potrebna određena podrška: tako je prošle godine prikupljeno više stotina knjiga za biblioteku jedne seoske škole, a trenutno planiramo vikend volontersku akciju uređenja spomenika žrtvama jednog od logora iz Drugog Svetskog Rata.

Koliko je volonterizam značajan za razvoj zajednice? Koliko je uopšte kultura volontiranja razvijena u Srbiji i na koji način se na njenom poboljšanju može raditi?

Nataša i Frančeska: Volontiranje je vrlo značajno za razvoj zajednice, a jedna izreka glasi da volontiranjem svakog dana biramo u kom društvu želimo da živimo. Danas, volonterski kolektivi i inicijative pokriju širi spektar aktivnosti, od onih koji se tiču kulture i slobodnog vremena do onih koje su usmerene ka suzbijanju posledica siromaštva i gladi, poput Kuhinje solidarnosti i Solidarne kuhinje, i bez kojih veliki deo naših sugrađana/ki ne bi mogao da pokrije osnovne potrebe. Kultura volontiranja jeste razvijenija nego što bi se pomislilo, jer veliki broj volontera/ki i inicijativa svoje aktivnosti sprovede bez velike medijske pažnje, iz čistog entuzijazma i zbog vrednosti koje ih pokreću. Međutim, potrebno je uraditi puno toga kako bismo unapredili kulturu volontiranja: vokabular je veoma važan, a često kod nas možemo čuti kako se termin volontiranje koristi u pogrešnom kontekstu odnosno izjednačeno sa besplatnim radom ili čak iskorišćavanje na radnom mestu, stručnom praksom, drugom. Takođe, obuke za organizatore/ke volonterskih aktivnosti su vrlo bitne jer one mogu približiti pojam i prakse volontiranje onima koji žele da pokrenu volontersku inicijativu i akciju i samim time istu učiniti kvalitetnijim, inkluzivnijim i održivijim.

Kako ocenjujete stanje dobročinstva u Srbiji? Na čemu je potrebno raditi da bi se ono još više razvijalo?

Nataša i Frančeska: Usled nedostatka sistemske podrške od strane države i institucija, dobročinstvo je postalo primarni način podrške i pomoći pojedincima i grupama (marginalizovanim, nevladinim organizacijama, itd..). Primeri dobročinstva među građanima i građnkama su brojni i svkodnevni te smatramo da je stanje dobročinstva u Srbiji na zavidnom nivou u odnosu na kontekst (visok nivo siromaštva, nezaposlenosti, itd..). Istovremeno, upravo zbog manjka sistemske podrške, i sve teže ekonomske situacije, zahtevi za pomoć su sve češće te se bojimo da među građanima i građankama dolazi do zasićenja i desenzitizacije informacijama i lošim vestima pa se samim tim smanjuje i inicijativa za pomoć. U tom smislu, smatramo da je pitanje dobročinstva u Srbiji zapravo pitanje edukacije društva o tome da je ogroman broj pojedinačnih problema zapravo samo deo širih socijalnih, političih i ekonomskih nedostataka te da se paralelno sa različitim humaniratnim i flantropskim akcijama mora raditi na daljoj izgradnji i unapređenju sistemske podrške.

Na koji način smatrate da Volonterski centar Vojvodine doprinosi razvoju flantropije u Srbiji?

Nataša i Frančeska: Pre svega kroz rad sa mladima na temama vezanim za solidarnost, zajedništvo i toleranciju, čime se doprinosi svest o važnosti podrške, ali i razumevanja različitosti to dalje doprinosi želji da se pomogne drugima. Zatim, kroz fokus na razumevanju lokalnih konteksta, što jeste još jedan važan element našeg rada: kad god radimo sa jednom grupom, naročito mladih, vrlo nam je važno da sa njima radimo na razumevanju pre svega korena problema da bi se uopšte moglo razmišljati o njegovim rešenjima. Naime, na našim edukacijama se ne bavimo samo različitim društvenim problemima, nego pre svega njihovim uzrocima, čime doprinosimo razumevanju ideje da su individualni problemi deo šireg sistema, a ne nužno proizvodi individualnih karakteristika. Takođe, razvoju flantropije doprinesemo i kroz upoznavanje pojedinaca/ki i grupa sa kojima radimo sa primerima dobre prakse - ukazivanje našim korisnicima_cama ali i članstvom na sve postojeće opcije za pomoć i podršku, uključujući ove manje konvencionalnim i koje se oslanjaju na postojeće kapacitete zajednice.

Šta su najveći izazovi sa kojima se suočavate u radu?

Nataša i Frančeska: Najveći izazovi su vezani za neizvesnot ostanka ne samo nas nego velikog broja udruženja i kolektiva u prostorijama Omladinskog centra CK13, čije iseljenje je izvesno. Ovo će nas u skoroj budućnosti ostaviti bez prostora za rad, ali i za okupljanje sa širom zajednicom koju uveliko čine i korisnici_ce naših aktivnosti i programa. Drugi izazov jeste vezan za samu održivost našeg rada, jer teme kojima se bavimo nisu nužno prepoznate od strane donatora, što negativno utiče na naše planiranje na duže staze ali i na održavanju jednog kontinuiteta.

Šta vidite kao najveći uspeh u dosadašnjem radu, a šta je ono što tek želite da postignete?

Nataša i Frančeska: Među uspesima naše organizacije bismo svakako istakle 19 godina postojanja i neprekidanog rada uprkos poteškoćama i izazovnim trenucima, kao i velikog broja uspešnih saradnja sa organizacijama iz regiona, gde smo poslale volontere, kod kojih smo odlazili, koje su dolazile kod nas: zajedno smo dokazali i doživeli kako saradnja sa susednim zemljama nije samo moguća nego nešto odakle kreće izgradnja održivog mira. Među našim željama jeste stvoriti, na lokalu, sigurno mesto za mlade gde će moći da istražuju, propituju diskutuju, uče, volontiraju, i gde bi bili motivisani da uzmu što aktivnije učešće u društvenim procesima.