Rekonstrukcija Ženski fond je prva lokalna ženska fondacija u Srbiji. Od 2004. godine, kada je osnovana, Rekonstrukcija Ženski fond radi na povezivanju, organizovanju i pružanju podrške ženskim grupama, njihovom osnaživanju i podsticanju razmene ženskog aktivističkog, akademskog, umetničkog i pacifističkog iskustva i znanja.

Prošlu godinu obeležila je njihova više nego uspešna fandrejzing kampanja za prikupljanje sredstava za stipendije Žarana Papić, u okviru koje je prikupljeno 50% više sredstava od prvobitno planirane sume.

Sa Đurđom Trajković, koordinatorkom fonda i Galinom Maksimović, koordinatorkom programa razgovarali smo o ovoj kampanji, feminističkoj filantropiji, aktivnostima, planovima i ciljevima Rekonstrukcije ženskog fonda.

Kako je nastala Rekonstrukcija Ženski fond? Sa kojom idejom je sve počelo, kako se razvijala vaša misija?

Đurđa: RŽF nastaje 2004. godine kada postaje jasno da je lokalnom kontekstu potreban jedan takav stub u infrastrukturi pokreta.

Važno da je ideja došla od aktivistkinja koje se u i same bile osnivačice fondacije: Svenka Savić, Slavica Stojanović, Staša Zajović i Mirjana Mirosavljević. U svetu su uveliko postojale feminističke i ženske fondacije koje su podržavale feministički pokret od 80ih godina i rad aktivistkinja ali ono što je izdvojilo RŽF u tom kontekstu je bila izrazito politička dimenzija na kojoj se insistira i danas. U tom svetlu, misija da se podrži feministička platforma protiv rata, nacionalizma, militarizma i rasizma kao i bilo kog oblika diskriminacije i nasilja prema ženama, je bila novina jer u svetskom kontekstu, politička dimenzija filantropije koja nesumnjivo postoji i koju bi trebalo naglasiti, uglavnom izostaje ili namerno (jer je već dugo značenje i delanje politike suženo na partije) ili nesvesno utoliko što ne postoji jasna artikulacija već nekakvo lebdenje u dobročinstvu.

U tom smislu, misija ostaje zacrtana od prvog dana i ona se ne menja niti će se menjati iako se proširuju oblasti delovanja (kritika kapitalizma) a koje uvek moraju biti povezane sa tim okosnicama misije, imajući u vidu konture društva u kome se dela a to su ratovi ‘90ih i ceo kontekst uništavanja društvenih niti i nasilno zamenjivanje štetnim politikama koje živimo, čini se, najintenzivnije danas.

Koja je bila Vaša lična motivacija za rad u neprofitnom sektoru?

Đurđa: Nevladino polje je za mnoge od nas bilo utočište jer je rad u institucijama bio nemoguć što zbog vertikalizma što zbog rigidnih struktura i sporosti.

Najvažniji razlog jeste sloboda delanja jer radite ono u šta verujete, jasno vam je čemu to služi i zašto je važno, i postoji kreativnost koja je fleksibilnija od rada u bilo kojoj instituciji a kada radite kako treba, nemate šefa i to je zaista, za mene, bilo presudno.

Sem slobode, imate i odgovornost i pozivanje na istu pa tako je sve postaje realno i istinsko.

Galina: U ovom polju sam se takođe našla bežeći od institucija, konkretno institucija kulture, gde su mi radna prava bila konstantno kršena.

U Rekonstrukciji me, pored meni bliskog političkog okvira, motiviše kontinuiran rad sa najhrabrijim ženskim kolektivima u zemlji, gde su naši odnosi koliko aktivistički, saveznički i strateški, toliko i prijateljski, emotivno podržavajući.

Ispunjena sam u zajedničkim borbama, jer su to žene koje svakodnevno rade na progresivnim društvenim transformacijama.

Kako je COVID-19 kriza uticala na rad Rekonstrukcije Ženskog fonda? Na koje aktivnosti ste bile najviše fokusirane u prethodne dve godine?

Đurđa: Zanimljivo je da smo mi u vreme krize morale da izvršimo i kompletnu transformaciju radnog tima tako da smo imale dvostruki zadatak pred nama.

Paradoksalno, kriza nam je pomogla da zaista učvrstimo rad fondacije i unapredimo postojeće aktivnosti i stubove fonda jer smo bili fokusirane na radu ka unutra.

Ipak, kriza je uticala u onoj meri da su se aktivnosti koje su zahtevale rad na terenu pomerile na online platforme a terenski rad se proredio i morale smo da hvatamo pauze od talasa kovida da bismo išle po Srbiji.

Naša ideja je bila da se zaista nađemo grupama ali da ne ih opteretimo preteranom komunikacijom tako da smo ponosne na činjenicu da nismo organizovale nijedan online seminar u protekle dve godine. To preplavljivanje seminarima i radionicama na platformama i beskrajno cimanje u obliku sastanaka je bilo zamorno i beskorisno.

Mi smo se odlučile za drugačiji pristup i iako nismo mogle da održavamo naša masovna druženja, uspele smo da pravimo manja okupljanja u kancelariji i da odlazimo na teren ciljano. Htele smo da insistiramo na komunikaciji licem u lice jer je ona nezamenljiva a i bile smo nove tako da smo se zaista potrudile da izvedemo što više sastanaka uživo.

Takođe, dodale smo kao jednu od aktivnosti intenzivnije objavljivanje prevoda i tekstova jer smo smatrale da treba ostaviti ljudima prostora da čitaju a ne da samo sede i slušaju.

Galina: Mnogo smo puta na različitim mestima insistirale na tome da je COVID-19 kriza u lokalnom kontekstu nadgradnja drugih društvenih, ekonomskih, političkih kriza pod kojima smo preko tri decenije.

Pošto imam manje od 30 godina, ni ne znam za ne-krizne okolnosti. Ono što je pandemijska kriza donela je ogoljavanje različitih aspekata postojećih kriza – ekonomske nejednakosti, prekarnost rada, disfunkcionalnost institucija, krhkost zdravstva, ugroženost žena i marginalizovanih ljudi...

A iznova je rasvetljena i uloga aktivističkih organizacija u ekstremno kriznim okolnostima, gde vrlo često moraju da deluju umesto institucija kojima je to posao. U takvim uslovima, mi smo morale biti spremne na maksimalnu fleksibilnost, odlaganje aktivnosti grupa, omogućavanje izmena aktivnosti, sve u cilju zdravstvene bezbednosti i podržavanja aktivistkinja da ne pregore.

Bilo nam je ključno da ova, nadam se, privremena kriza ne baci potpuno senku na sve ove višedecenijske probleme niti da ugrozi već izborena prava i izgrađenu infrastrukturu.

U 2020. imali ste Specijalnu COVID podršku namenjenu lokalnim organizacijama. Recite nam nešto više o toj akciji i da li ovakav vid podrške planirate i pružate i inače u nekim vanrednim okolnostima.

Đurđa: Jedan od stalnih programa RŽF-a podrazumeva i dodelu Urgentnih grantova koji se tiču nepredvidljivih okolnosti i grupe mogu računati na sredstva da bi prebrodile neku krizu. Međutim, Covid podrška je bila jednokratna akcija koja je imala za cilj da zaštiti grupe i aktivistkinje kako zdravstveno tako i psihički. Moramo da imamo u vidu da je na početku krize, praktično ceo nevladin sektor preuzeo ulogu države i radio stvari koje je trebalo da rade institucije. Grupe su i dalje odlazile na teren ali ovaj put noseći maske i sredstva za dezinfekciju jer su raznorazne grupe na margini prosto bile zaboravljene od strane društva i institucija. Nevladin sektor i organizacije civilnog društva kao i feministkinje su intenzivirale rad na terenu a mi smo ih u tome podržale.

Galina: Grupe koje podržavamo zapravo su od početka pandemije pokazivale visok stepen snalažljivosti i spremnosti na promene u radu tako da sve bude prilagođeno novim okolnostima. Već u 2021. grupe su imale prilično uigrane mehanizme za održavanje svojih osnovnih aktivnosti i pod pandemijskim uslovima. Svakako preferiramo, i kontinuirano i radimo na tome, da se obezbedi više fleksibilne podrške za ključne aktivnosti grupa.

Na koje aktivnosti ste trenutno najviše fokusirane? Koji su najvažniji planovi i ciljevi koje planirate da realizujete u budućnosti?

Đurđa: RŽF je posvećen održivom i sporom rastu tako da i shodno tim principima planiramo i naše akcije. Planiramo da dodatno osnažimo naše programe osluškujući grupe i njihove potrebe, da se što pre vratimo okupljanjima i druženjima koja su dragocena za sve nas i da što više širimo zajednicu donatora jer smo se fokusirale na uključivanje i dijaspore s obzirom da je ona dosta zapostavljena kada se govori o progresivnim i feminističkim politikama.

Deo smo raznih inicijativa, kako lokalno tako i međunarodno, i tu želimo da nastavimo da doprinosimo pametnim i mudrim politikama jer je dosta izazovan period za feminističku politiku kao i za promene u filantropiji. Specifičnost naša je i da želimo da što više podržimo i osnažimo neformalne i nove inicijative grupa koje ne žele nužno da postanu organizacije i taj pravi grassroot momenat i negovanje je za nas prioritet u budućnosti.

Kako se finansira Rekonstrukcija Ženski fond, sa kojim različitim tipovima donatora sarađujete i na koji način? Na koje sve načine oni koji to žele mogu podržati rad Rekonstrukcije?

Galina: RŽF se finansira putem donacija, uglavnom velikih privatnih donatora koji su nedostupni grupama koje mi podržavamo. Vodimo računa o tome da su vrednosti i način rada naših donatora usklađeni i sa našim principima, koji pre svega podrazumevaju autonomiju, otvorenost, fleksibilnost i što manje birokratije.

Postoje donatorske organizacije sa kojima sarađujemo godinama na čvrstim temeljima poverenja, ali polako i širimo krugove podrške. I to je proces koji zahteva maksimalnu obazrivost i jasne odgovore na pitanja: Koje je poreklo novca ovog donatora? Da li ovaj donator suštinski želi da nas instrumentalizuje za pinkwashing?

Imamo i podršku kroz individualne donacije, jednokratne ili na mesečnom nivou, što i nama i grupama znači ne samo na finansijskom nivou već i na nivou potvrde da zajednica podržava naše napore. A podršku dobijamo i od saradničkih grupa – znanje koje dele sa nama, pogotovo terensko znanje, nezamenljivo je u održavanju naših mehanizama finansijske podrške koja će odgovarati njihovim potrebama i biti efektna.

Vaša kampanja prikupljanja sredstava za stipendije „Žarana Papić“ za 2022. ocenjena je kao izuzetno uspešna i kao primer dobrog fandrejzinga za 2021. godinu. Kako je izgledala ova kampanja, po čemu biste je izdvojili? Da li neki vid podrške možete izdvojiti kao posebno značajan?

Đurđa: Zaista smo ponosne na tu kampanju jer smo uz podršku Trag Fondacije i Tanje Bjelanović zajedno radile na osmišljavanju i učenju jer je bila naša prva kampanja sa dijasporom i premijerno smo predstavile online dugme a ispostavilo se da je u istoriji fondacije bila i najuspešnija.

Sa Tanjom smo puno radile i osmislile korake kako treba da izgleda kampanja a cilj nam je bila dijaspora jer smo shvatile da je ona progresivna dijaspora prilično neorganizovana i nevidljiva a mnogobrojna.

Hoćemo da RŽF postane mesto okupljanja za takve donatore jer su nam jako važni bliski odnosi sa takvim pojedincima i pojedinkama. Imale smo dosta znanja i iskustva o toj grupi s obzirom da sam i sama bila deo te dijaspora pa znam kako diše i koje su tačke koje bi mogle da se aktiviraju.

E, sad, kako to obično biva sa nama, prvo smo krenule sa najužim krugom ljudi koje poznajemo a koji žive vani i koju su bili naši ambasadori i saveznici. Zanimljivo je da ljudi u dijaspori vrlo dobro doprinose svojim lokalnim kontekstima a ne znaju kako da doprinesu ovom našem kontekstu – potrudile smo se da objasnimo načine na koje mogu da podrže rad grupa i žena ovde. I uspelo je, a planiramo da dalje širimo tu novu mrežu.

Najznačajniji su svi donatori koji su podržali sredstva za stipendije i ne volimo da izdvajamo donatore jer je svaki važan na svoj način i svaki nam je dragocen!

Iz vašeg iskustva, koliko je zajednica spremna da podrži feminističke organizacije? Da li je teže doći do podrške građana i građanki, ali i kompanija nego kada su u pitanju organizacije koje se bave nekim drugim temama i zbog čega mislite da je to tako?

Đurđa: Feminizam je oduvek ovde ali i u svetu bio prljavo ime i to je dobro jer onda otvara prostor za neku vrstu razgovora koji je drugačiji i koji može da oplemeni i promeni učesnike tih razgovora. E, sad, da je teško jeste jer ljudi imaju predrasude i mi jesmo izgubile taj propagandni rat, što ne treba ni da se slavi ni da se oplakuje. Filantropija ovde postoji kroz humanitarani rad i kroz rad crkve.

Postoji dosta prostora da se nasele nove neistražene mogućnosti i mi planiramo da se bavimo bliže tim mogućnostima. Podrška građana i građanki postoji ali ona je dosta zatvorena jer se obično radi o ljudima koji bliže poznaju rad feminističkih organizacija. Ideja jeste da ljudi shvate čime se bavimo i kako se bavimo određenim fenomenima i mislimo da će nas onda i šira zajednica podržati ali sve to mora da se uradi pažljivo jer mi zaista ne želimo da postanemo vidljive na principima koji sada vladaju u javnosti već da izmestimo na teren u kome se ne razvodnjava ništa i gde postoji nešto što može da se kaže i nauči.

Što se tiče kompanija, to je za nas minsko polje u koje ćemo ući čim pre, jer nam je važno i kako i na koji način firme i kompanije tretiraju svoje zaposlene jer ne želimo da dajemo legitimitet sumnjivim poslovanjima. S druge strane, kompanije se češće opredeljuju za humanitarni rad jer je to dobar marketing za njih a onda se izbegne politika i uzroci tih problema…mi bismo to sve da promenimo jer su nam baš važni ti uzroci i baš nam je važna politika.

Međutim, i to mora da se izvede na drugačiji način jer ne bismo volele da usvojimo model koji je dominantan na Zapadu a to je da se zahvaljujući donacijama, država onda povuče iz zdravstva, školstva i drugih okosnica društva a onda da tu uleti privatni kapital, a to jeste neki istorijski model tih konteksta. Filantropija, opet da podvučemo, nije zamena za državu niti mesto gde vi dobijate poreske olakšice - ona je jedan potreban višak u društvu jer omeđava rad države i kapitala kao potencijalne zloupotrebe a omogućava da se građani aktiviraju brže i bolje i demokratičnije. I naravno, ona nema toliko veze sa donatorima već sa ljudima kojima je potrebna podrška pa se fokus mora prebaciti na njih.

Galina: Sredstva koja su feminističkim organizacijama dostupna nisu uvek adekvatna i ne pružaju slobodu da se istinski autonomno deluje i u skladu sa politikama grupa ili potrebama zajednice.

Ima tu i mnogo automatizma, kao i kaskanja donatora za stanjem na terenu. Zato je neophodno proširivati polje filantropije na individualne donacije za kolektivan učinak, pogotovo u malim lokalnim sredinama, gde su ljudi direktno upoznati sa problemima kojima se aktivistkinje bave. To nije lako, mada je nekad lakše nego što bi se pomislilo.

Na koji način mislite da Rekonstrukcija Ženski fond doprinosi razvoju filantropije u Srbiji?

Galina: Doprinosimo prenošenjem znanja o lokalnoj filantropiji i vođenju kampanja grupama i aktivistkinjama koje su za to zainteresovane. Zajedno promišljamo kako mobilisati sredstva iz zajednice, a da to ne bude ekstraktivno, već za dobro svih. To jeste neka margina filantropije, tu se skupljaju skromna sredstva, ali esencijalna u održivosti. Esencijalna, jer je to „slobodan novac“, koji ne ide uz gomilu birokratije i uslovljavanja, ide iz solidarnosti i međusobne upućenosti ljudi.

Na sajtu imamo kategoriju „Zašto doniramo“, u okviru koje razgovaramo o različitim aspektima filantropije, različitim viđenjima i praktičnim manifestacijama solidarnosti, sa vrlo različitim ljudima - od individualnih donatorki i aktivistkinja preko solidarnih kolektiva do ljudi kojima je filantropija polje stručnosti. Ovime pokušavamo da proširimo razgovore o tome šta sve filantropija jeste i šta sve može.

Sa druge strane, nismo mnogo uključene u mejnstrim filantropiju u zemlji, možda smo suviše drugačije koncipirana organizacija da bismo se uklopile u te tokove. Naši doprinosi se stoga odnose na nekoliko prijateljskih fondacija, aktivističke grupe i individualne donatorke/e, što za nas i jeste ključno.

Jedna od vaših programskih aktivnosti je Feministička filantropija. Kako biste široj zajednici objasnili značaj feminističke filantropije? Koliko je ona razvijena u Srbiji i na Balkanu i šta možemo uraditi da je unapredimo i promovišemo?

Galina: Feministička filantropija se intenzivno globalno promišlja sa ciljem zaista kompletne promene društva, kroz redefinisanje načina deljenja sredstava i stvaranja čitave infrastrukture filantropije i feminističkog pokreta.

Kao i feminizam, insistira na poverenju, otvorenosti, dobrim namerama i međusobnoj podršci. Posebno se ističe po pažnji koju daje zajedničkom odlučivanju, promenama odozdo, slušanju i uvažavanju onih koje su na terenu i omogućavanju podrške aktivistkinjama da se zaista bave aktivizmom, umesto da su zatrpane birokratijom. Važno je i ne romantizovati feminističku filantropiju - ona ima svoje nelagode i probleme, promišljaju se zahtevne teme poput rasizma, o našim patrijarhalnim inercijama, kako učvršćujemo ili razbijamo nejednakosti, u kakvom su odnosu pregovaranja sa našim principima, kako sarađivati sa državom, da li i kako praktikovati horizontalizam i šta on znači pred zakonom, kako se ophodimo prema institucijama i kako zagovaramo određene politike, kako se nosimo sa traumama i konfliktima u pokretu... Ali baš to intenzivno promišljanje omogućava određene napretke.

Da suzimo priču na lokalnu feminističku filantropiju, ova praksa ima brojne prednosti u odnosu na tradicionalno shvatanje filantropije sa određenim predrasudama, poput one da je filantropija rezervisana isključivo za bogate. Feministički aspekt filantropije je i inkluzivnost, stvaranje mehanizama da svako ko želi može da doprinese, bez obzira na ograničenost dostupnosti finansijskih sredstava. Jedan primer inkluzivnosti su filantropske žurke Sestre to rade najbolje, koje je osmislila nekadašnja članica Rekonstrukcije Zoe Gudović. U dogovoru sa lokalima u kojima se organizuju žurke, obično se procenat od prodatih pića donira u svrhu povodom koje se žurka organizuje. Tako neko ko možda nema dovoljno novca da ubaci u donatorsku kutiju i dalje donira ukoliko popije jedno piće.

Dalje, ne ograničavamo filantropiju na finansije – tako je naša saradnička grupa Udruženje Romkinja Nada iz Aleksinca prilikom jedne kampanje izradila bedževe za Rekonstrukciju koje smo delile individualnim donatorkama i donatorima. Dakle, lokalna filantropija je prostor gde se različiti ljudi ohrabruju i na kreativnost u želji da doprinesu, i svaki doprinos se vrednuje.

Šta su najveći izazovi sa kojima se suočavate u radu? Možete li izdvojiti neke izazove koji su specifični za ženske organizacije, sa kojima se možda neke druge organizacije i ne susreću?

Đurđa: Jedan od najvećih izazova za ženske organizacije je strpljenje. Kada smo sa nekim ko ne zna puno o feminističkoj filantropiji a i nije se nešto potrudio da sazna, onda moraš da znaš kada treba da slušaš a kada treba da režiš. Često se dešava da se izmišlja topla voda i onda se satima priča o nekom problemu kao da je nov a realno postoji godinama, i to je najčešće slučaj kada razgovaramo sa međunarodnim velikim organizacijama i državnim organima gde postoji dosta predrasuda i potcenjivanja i apsolutno nepoznavanje konteksta, a mi iscrpljene tim stavovima. I pitam se na tim sastancima često zašto smo tu jer se ne čujemo i puno puta izgubimo takt i moramo da budemo vrlo jasne i direktne a to baš i ne prolazi u moru fraza, besmisla i apolitičnosti. Pogotovo je danas opasno ignorisati naše zamerke koje postoje godinama, kada je feminizam svuda na udaru i gde se uništava pokret i nečinjenjem i komplikovanim procedurama i zahtevima i ne-znam-više-čime a kao sve vreme pričamo kako smo saveznici, i traže ti da im napraviš još jedan seminar o nasilju prema ženama. I onda poludiš i kažeš, aj guglujte, i nije ti najjasnije čime se ti ljudi bave kada ne znaju osnovno… Sećam se jednog sastanka sa predstavnicima EU gde nas tretiraju kao neznalice, a ti u tom trenutku ispred feminističkih organizacija imaš žene koje sve imaju doktorate i beskrajne godine iskustva na terenu i znaju više o temi i problemu nego ti likovi i pomisliš, „čoveče, kako i zašto vaše telo postoji uopšte?“. I onda udahnem duboko i nasmejem se…ali je sve teže i teže imati takav pristup jer nije feminizam neka novost… tu je, čini mi se nekad, i previše dugo.

Galina: Van suočavanja sa standardnim anti-feminističkim napadima, mislim da je pojedinim ženskim organizacijama, ponekad poprilično teško da nekim širim krugovima pojasne da nisu „samo ženske organizacije“ i da se ne bave isključivo identitetima već i strukturnim pitanjima. I to je velika šteta, te organizacije obavljaju lavovski posao, a onda se u nekoj javnoj percepciji svedu na jednu dimenziju. Odgovor na pitanje zašto ovo ili ono radite nije zato što smo žene, nikada nije tako prosto, potpun odgovor obično podrazumeva niz združenih elemenata, poput anti-kapitalizma, anti-rasizma, promišljanja ekonomskog položaja, konkretne odnose prema konkretnim događajima i sadašnjice i skorije prošlosti...

Šta su najveći uspesi koje je Rekonstrukcija ostvarila u dosadašnjem radu, a šta je ono što tek želite da postignete?

Đurđa: Sve generacije u Fondu mogu da budu ponosne da grade instituciju na zdravim osnovama, da smo pouzdani partneri, da nam ljudi veruju što je i velika čast i velika odgovornost, i da nikada nismo niti ćemo ugroziti grupe sa kojima sarađujemo. To želimo da održimo i postignemo, kao i da proširimo delovanje na atipična polja i vidimo kako možemo da menjamo polje iz te perspektive a ne gubeći iz voda svoje početke i osnove u aktivizmu i potrebama grupa.

Galina: Možemo da budemo ponosne i što smo u ovih 18 godina rada uspevale da podržimo radikalne inicijative na koje bi većina donatora zažmurila, a koje su dragocene da se društvo prodrma. Uvažavanje zaposlenih u Rekonstrukciji, bilo ranije ili sada zaposlenih, kao ravnopravnih saborkinja u pokretu je takođe na vrhu liste. Nravno, svesne smo da u odnosima donatorke-aktivistkinje ne može u potpunosti da se eliminiše izvesna dinamika moći, ali i u tim okvirima zajedno stvaramo savezništva u kojima smo ravnopravne saborkinje.

Planiramo da, uz sve što inače radimo, nastavimo da unosimo radost u feminističke borbe i podsećamo saborkinje da je važno predahnuti i proslaviti kako velike, tako i male pobede.