Udruženje „Sevap” svakodnevno radi na tome da život svojih sugrađana i sugrađanki u Vlasotincu učini boljim. Kroz organizaciju humanitarnih akcija, kulturnih i edukativnih aktivnosti, svoju zajednicu pokreću na akciju i pomažu joj da raste i napreduje.

Kolika je zaista snaga lokalnog, kako izgledaju dobra dela na delu, šta su do sada postigli, a šta tek planiraju da daju, promene i donesu u svojoj zajednici, ispričala nam je Natalija Petrović, članica udruženja „Sevap“.

Kako je nastalo udruženje „Sevap“? Sa kojom idejom je sve počelo, kako se razvijala vaša misija?

Natalija: Često nas pitaju ovo pitanje, međutim, priča o tome kako je nastalo naše udruženje i dalje je jedna od onih priča koje uvek rado delimo sa ljudima. Naše udruženje nastalo je u spontanom razgovoru u toku jednog letnjeg izlaska. Veče smo proveli tako što smo pričali kako bismo voleli da provodimo letnje dane i koje bismo sve aktivnosti voleli da vidimo organizovane u našem malom gradu. Umesto da se razgovor svede na naše žaljenje o tome šta nam sve fali, krenuo je u pravom smeru postavljanjem pitanja „Šta mi možemo da preduzmemo?“.  Tako smo doneli odluku da osnujemo udruženje. Nakon ove večeri usledilo je upoznavanje sa pravno-ekonomskim implikacijama osnivanja udruženja. I nastao je „Sevap“. Voleli bismo da ova priča inspiriše i druge mlade ljude da razgovore vode u proaktivnom smeru, polazeći uvek od pitanja „Šta mi možemo da učinimo?“.

Koja je bila Vaša lična motivacija za rad u neprofitnom sektoru?

Natalija: Jednom rečju: promena. Hteli smo da nešto učinimo za grad u kome živimo. Hteli smo da nešto učinimo za druge mlade ljude.  Nevladin i neprofitan sektor su prostori koji su nam na najlakši mogući način omogućuli manevrisanje. Mi smo svesni toga da određeni problemi potražuju sistematska rešenja, međutim, naše ambicije nisu išle tako visoko. Mi smo hteli da rešavamo probleme koje smo mogli da rešimo našim sopstvenim resursima bez da se oslanjamo na druge ljude. Sagledali smo sve ono što se dešavalo oko nas i uzeli smo mali, ali ne i nevažan deo toga da popravimo, ulepšamo, poboljšamo.

Kako se finansira „Sevap“? Sa kojim različitim tipovima donatora sarađujete i na koji način?  Na koje sve načine oni koji to žele mogu podržati rad organizacije?

Natalija: Uglavnom sve projekte finansiramo sami. U dosadašnjem radu finansijsku podršku za naše projekte jednom smo dobili od naše lokalne samouprave i jednom od nevladine organizacije „Orca“ iz Beograda. Uglavnom uvek nađemo načina da sami prevaziđemo sve prepreke na koje naiđemo u toku realizacije projekta. Naš rad je odličan pokazatelj da za mnoge stvari koje ljudi mogu uraditi nije potrebno mnogo novca – potrebna je volja i znanje. Međutim, moramo naglasiti da smo u toku proteklih par godina organizovali različite humanitarne akcije i da su se naši Vlasotinčani uvek odazvali. Uvek smo nekako više brinuli kako ćemo da dođemo do novčanih sredstava kada je u pitanju neka humanitarna akcije nego kako ćemo sami da isfinasiramo njeno sprovođenje u delo.

Na koje aktivnosti ste trenutno najviše fokusirani? Koji su najvažniji planovi i ciljevi koje planirate da realizujete u budućnosti?

Natalija: Trenutno smo najviše fokusirani na projekte iz oblasti kulture i zabave. Igrom slučaja, nakon osnivanja našeg udruženja usledila je korona kriza. Većina naših planova o zabavnim događajima za mlade koje smo hteli da sporovedemo u delo nije bila ostvariva. Morali smo da pazimo i druge i sebe. Upravo iz ovog razloga, u onom trenutku kada se situacija, kako u svetu, tako i kod nas malo smirila hteli smo da sporovedemo neke od svojih planova za mlade. Mi imamo tu sreću da se naš suštinski cilj - ostvaraje. Mi smo hteli da svojim angažovanjem pokažemo drugim mladim ljudima da je moguće menjati stvari i hteli smo da budemo nasleđeni. Danas, u radu drugih udruženja prepoznajemo da se nastavljaju neke prakse koje smo mi započeli. Sledstveno tome, naš plan za budućnost je da ostanemo primer i inspiracija za druge mlade ljude u našem gradu. Što se tiče projekata, shodno tome da danas imamo malo više iskustva, voleli bismo da u budućnosti realizujemo „veće“ projekte koji će rešavati neke od problema mladih na sistematski način.

Na koje sve načine uključujete zajednicu u svoj rad i šta vam to donosi?

Natalija: Uglavnom to radimo preko društvenih mreža. Kako smo svi mladi bilo nam je lako da uvidimo koji značaj društvene mreže mogu imati kada se radi o udruživanju zarad istog cilja. Naš interaktivni sadržaj na društvenim mrežama daje našim pratiocima prostor da izraze svoje brige, želje i sugestije. Trudimo se da oni koji nas prate mogu da budu uključeni u svaki deo procesa našeg rada. Većinskim delom organizovanje humanitarnih akcija bilo je na predlog nekog od naših pratioca. Mesta koja su bila očišćena u našoj akciji čišćenja odabrali smo u dogovoru sa našim pratiocima. Tematiku projekata iz oblasti kulture, takođe smo birali u dogovoru sa našim pratiocima. Danas nam se često dešava da nam se ljudi javljaju sa različitim problemima, ponekad i sa problemima koje treba da rešavaju nadležne institucije. Premda, ne možemo sve probleme da rešimo, izuzetno nam je drago da nas drugi ljudi vide kao nekog ko je preduzimljiv i i čiji rad ima takvu reputaciju. Od samog početka, shodno tome da živimo u malom mestu, bilo nam je jasno da moramo na pravi način ostvariti saradnju sa ljudima. Jer svaki naš projekat, na kraju dana, zavisi od njihove podrške.

Da li sarađujete sa drugim neprofitnim organizacijama, udrugama i fondacijama, kojim i na koji način?

Natalija: Uglavnom sarađujemo sa drugim lokalnim udruženjima. Zavisno od toga koliko nam vreme dozvoljava trudimo se da maksimalno ispoštujemo projekte drugih udruženja, bilo dolaskom, bilo reklamom. Nadamo se da ćemo u budućnosti, shodno istim problemima koje delimo, moći na jugu Srbije da stvorimo jednu mrežu koja će povezivati sve one koji su deo nevladinog sektora. Na ovaj način mogli bismo mnogo lakše da podelimo naše resurse i znanja, a samim tim da neke probleme brže i lakše rešimo.

Na koje načine Sevap doprinosi razvoju filantropije, najpre u vašoj lokalnoj zajednici, a potom i na nivou Srbije?

Natalija: Mi smo pre svega orijentisani na našu lokalnu zajednicu. Veoma smo ponosni na našu online kampanju „Svi zajedno za Anastasijin prvi korak“ koja je udružila celo Vlasotince. Garantujemo da u Vlasotincu ne postoji osoba koja nije čula za tu kampanju i nije je podržala. U roku od samo nedelju dana Vlasotince je prikupilo 200.000 dinara za Anastasijno lečenje u Zagrebu.  Možda to nije velika cifra za neka od udruženja u velikim i ekonomski razvijenim gradovima, nažalost za nas jeste. U odgovoru na našu kampanju uključila su se i druga udruženja koja su organizovala sopstvene akcije i u jednom trenutku Vlasotince je bilo simbol solidarnosti i zajedništva. Mi se našim radom i primerom trudimo da podsetimo ljude jedne na druge. U savremenom dobu u kome živimo svedočimo sve većoj otuđenosti među ljudima. Ljudi fokusirani na svoje probleme lakše zaborave na one druge. Međutim, naše iskustvo pokazuje da ljudima vrlo često samo treba podstrek, treba im omogućiti način da nekom pomognu i oni će sasvim sigurno to učiniti. Nadamo se da smo mi taj podstrek i taj način, ako ništa drugo, nada u to da još uvek postoje ljudi koji brinu.

Šta su najveći izazovi sa kojima se suočavate u radu? Da li postoje neki izazovi kojima su posebno izložene manje, lokalne organizacije poput vaše i koji? Kako ih prevazilazite i šta oni koji deluju u sličnoj situaciji mogu naučiti na vašem primeru?

Natalija: To što drugi ne rade svoj posao. Međutim, još od trenutka našeg udruživanja mi smo se dogovorili da ne pričamo o negativnim stvarima i o tome kako se određene stvari ne rade kako treba. Ne žeilimo da na tome bude fokus. Želimo da fokus bude na tome da se na stvari može i mora uticati. Još početka nas prati ta floskula male sredine „ne može to kod nas“ i promena takvog mentaliteta je naš najveći izazov. Mislimo da našim primerom pokazujemo suprotno. Ono što, kao najvažniji savet, možemo podeliti sa drugima jeste da su želja i volja dva najvažnija alata. Možda zvuči kao kliše, ali to je zato što jeste tačno – sve se može kad se hoće.

Šta su najveći uspesi koje je organizacija ostvarila u dosadašnjem radu, a šta je ono što tek želite da postignete?

Natalija: To što još uvek postojimo. Shodno tome da većinu projekata finasiramo sami i sprovodimo u ono malo slobodnog vremena koje nam preostaje kada završimo sa našim poslovima od kojih živimo - naš najveći uspeh je to što smo i dalje udruženi oko istog cilja i što je naša vizija ostala ista. Entuzijazam je potrošna stvar. Ono što nas i dalje održava jeste dužnost koju osećamo kako prema gradu u kome živimo tako i prema nama samima.  Svako od nas ima dužnost da mesto u kome živi učini boljim mestom za sve nas.