ORCA je jedno od najpoznatijih i najstarijih udruženja za zaštitu životinja i životne sredine u Srbiji.  

Ipak, iako postoje skoro 19 godina i sproveli su niz izuzetno značajnih akcija i kampanja, veliki broj ljudi i dalje vezuje njihov rad isključivo za zaštitu (napuštenih) životinja, bez razumevanja o širini problema kojima se ljude iz ORCA bave i njihovom uticaju na čitavo društvo. 

Zato smo odlučili da ih posetimo i razgovaramo sa direktorom Elvirom Burazerovićem, projektnom menadžerkom Jelenom Ilić i Anom Dinić, stručnom saradnicom za oblast obrazovanja i koordinatorkom programa ORkiCA.

Na naše veliko zadovoljstvo, i pored svog zgusnutog rasporeda, pridružio nam se i menadžer interne komunikacije, Laki.

Kako je sve počelo? 

Elvir: ORCA je počela 2000. godine, registrovani smo u novembru.  Mi volimo da kažemo da je sve počelo od jedne krave. Kao grupa studenata Veterinarskog fakulteta shvatili smo da na fakultetu živi krava koja nikada nije bila napolju i nismo mogli da verujemo da se u toj ustanovi na takav način odnosi prema životinjama. Oko ideje da se ta životinja izvede napolje se okupila grupa studenata i profesora. I tako je sve počelo. Ubrzo smo shvatili da ne postoje ni zakoni o dobrobiti životinja, da naša zemlja nikada u svojoj istoriji nije imala propis koji reguliše odnos ljudi i životinja; da deca u školi uopšte ne uče o dobrobiti životinja. Tada smo odlučili da kreiramo predlog zakona i da pokrenemo kampanju javnog zagovaranja koja se tiče dobrobiti životinja i slične programe. Danas Srbija ne samo da ima Zakon o dobrobiti životinja već ima i niz propisa koji regulišu odnos ljudi i životinja, a deca uče u školi o dobrobiti životinja. 

Kako se strategija organizacije razvijala? 

Elvir: Kao grupa studenata mi smo bili dosta “štreberski” nastrojeni, tako da smo odmah krenuli sa dostavljanjem konkretnih predloga za donošenje Zakona o dobrobiti. Već 2002. smo predložili prvi nacrt. Tako da se u strategiji ORCA malo šta promenilo kada je pristup javnog zagovaranja u pitanju. Ono što se jeste promenilo, to je da smo u prvom trenutku imali ideju da imamo stacionar za životinje, odnosno centar za sterilizaciju. Na Veterinarskom fakultetu smo više od godinu dana tu vakcinisali, sterilisali i udomljavali napuštene životinje. Ipak shvatili smo da je to vrlo ograničen domet, odnosno da mali broj životinja na taj način možemo da zbrinemo i da je važnije da se fokusiramo na uzrok problema, odnosno da radimo na zakonima i obrazovanju.

Čini mi se da ste pronašli veoma zanimljiv spoj sfera prava, obrazovanja i zaštite životinja? 

Elvir: Važno je reći da mi dobrobit životinja i zaštitu prirode doživljavamo kao multidisciplinarno pitanje. Dakle ne kao pitanje isključivo vezano za veterinare, stočare ili nekog ko se primarno bavi životinjama, već kao izuzetno važno društveno pitanje. Životinje su svuda – i u industriji hrane, lekova, kozmetike, zabave (zoološki vrtovi), i u modi, a naravno tu su i kućni ljubimci koji nam donose veliko zadovoljstvo i emotivnu satisfakciju. To znači da se na primer sociolozi, pravnici, psiholozi, pedagozi, ljudi koji se bave zaštitom životne sredine, kao i veterinari, mogu i moraju baviti ovim pitanjima.

U Srbiji postoji veliki broj organizacija koje se bave zaštitom životinja. Šta izdvaja vašu? 

Elvir: Jedna stvar koju ističemo je multidisciplinarnost i to da dobrobit životinja doživljavamo kao važno društveno pitanje. Ne vidimo sebe kao nekakav “klub ljubitelja”. Naravno da jesmo ljubitelji, ali smo tu da životinjama obezbedimo status u društvu koji im pripada – koliko zbog samih životinja toliko i zbog ljudi. Jer briga o životinjama znači i briga o ljudima. Uz to smo jedna od retkih organizacija koja povezuje zaštitu prirode i dobrobit životinja.  Postoje organizacije koje se bave životinjama isključivo sa stanovišta zašite prirode, odnosno zaštitom divljih vrsta i imaju taj konzervacioni pristup, a nije im zanimljivo da se brinu o pojedinačnim životinjama. Mi smatramo da se moramo jednako zalagati za dobrobit kuce, mace ili krave, kao i za zaštitu beloglavog supa i ne mislimo da je jedno važnije od drugog.  

Na koje načine uključujete zajednicu u rad organizacije? 

Jelena: Ulažemo puno u komunikaciju na društvenim mrežama gde se trudimo da ljudima objasnimo čime se bavimo. Dugo smo imali problem da smo prepoznata organizacija u našoj oblasti, ali nas ipak ljudi najčešće vezuju za zbrinjavanje životinja. To se trudimo da promenimo. Drugi vid uključivanja je kroz naše akcije. Svake godine, na primer, održavamo izložbu mešanaca na međunarodnoj izloži rasnih pasa CACIB. Tu sa građanima slavimo mešance, i pokušavamo da objasnimo da je pas naš prijatelj bez obzira koje je rase i naravno podstičemo udomljavanje. Gledamo da kroz akcije aktivno uključimo građane kako bi i oni osetili da su deo promene koju mi zastupamo.  S tim u vezi važne su i naše peticije. Trenutno vodimo jednu koja se tiče izmene Krivičnog zakonika. Još 2006. godine smo uspeli da uključimo dobrobit životinja u Krivični zakonik i sada je zlostavljanje životinja i ubijanje krivično delo. Sada želimo da ga unapredimo i uključimo napuštanje životinja kao krivično delo. Zato smo pokrenuli peticiju koja sada ima preko 15.000 potpisa. Naravno uvek smo otvoreni i za rad sa volonterima.

Koliko su građani svesni velične i važnosti problema kojima se bavite i kolilko su spremni da se uključe? 

Elvir: Ovde ne govorimo o problemima životinja, već o našim problemima. Problem napuštenih životinja konkretno, je naš problem. Za 6 godina imamo 25 miliona evra isplaćene odštete; imamo 15.000 ujeda na godišnjem nivou; imamo problem kvaliteta i bezbednosti hrane životinjskog problema; imamo problem da objavimo naučne radove u inostranim časopisima zato što se ne brine o dobrobiti oglednih životinja. I naravno da na prvi pogled nekome deluje da pričamo o životinjama i njihovim problemima. Ali ako samo malo dublje sagledate situaciju shvatićete da su to zapravo problemi svakodnevice, zato što su ljudi i životinje apsolutno neraskivno povezani. Moj utisak je da ljudi to nedovoljno sagledavaju, ali naša uloga i sličnih organizacija je da stalno podsećaju na tu vezu i da širimo svest o tome da je humanost u tom smislu nedeljiva.

Možete li ukratko da nam objasnite šta je ORkiCA? 

Ana: ORkiCA je program za decu u kojem kroz radionice, akcije i izlete, učimo šta su potrebe životinja. Na radionicama deca aktivno uče kroz igru i glumu, a akcije su opet realizacija tih tema. Na primer učimo kako da napravimo hranilice za ptice, a onda ih tokom akcije ih i postavljamo. Na izletu obuhvatamo sve što smo radili – deca imaju priliku da se susretnu sa životinjama. To nam je i jedan od ciljeva da nedostatak prirode u dečijim životima u gradu nadomestimo.  

Kako se ORCA finansira? 

Elvir: To jeste pitanje koje se najčešće postavlja. Novac, naravo, jeste važan da biste imali veći uticaj i veći opseg delatnosti. ORCA se finansira kao i najveći broj udruženja, kroz projekte, pre svega Evropske unije, USAID-a, SIDA i slično. Ipak procenti se sve više kreću u pravcu individualnih donacija, što je dugo bio zanemarljiv prihod. Mi smo doneli stratešku odluku da ćemo diverzifikovati izvore prihoda i da ćemo pored projekata insistirati na korporativnoj i individualnoj filantropiji. Crowdfunding kampanja koju smo imali prošle godine nam je dokaz, podrška i podstrek da zaista možemo da obezbedimo sredstva i putem pojedinaca. Uz to legat koji smo dobili je jasan signal da postoji puno ljudi koji poštuje ovo što radimo i ima poverenja u nas. Tako da se nadam da ćemo individualne donacije podići do te mere da će se izjednačiti sa projektnim prilivom i da će to značiti i veću održivost organizacije. 

Na vašem sajtu redovno objavljujete izveštaje o radu. Takvom transparentnošću se stiče poverenje građana. Šta još činite da steknete njihovo poverenje? 

Elvir: Postoji mnogo načina da se izgradi poverenje, ali najbolji je da potpuno i iskreno komunicirate sve što radite, uključujući i probleme sa kojima se suočavate. Goddišnje izveštaje (uključujući finansijski) objavljujemo na sajtu redovno, svake godine, a od prošle godine imamo i finansijski izveštaj koji je razumljiviji građanima, jer smatramo da treba da odgovaramo javnosti za ovo što radimo. Ipak, finansijski izveštaj je samo jedan vid otvorenosti, a čini mi se da relativno mali broj građana ima strpljenja da ga čita. Ono što dodatno podiže transparentnost jeste stalno komuniciranje o tome šta radimo i zašto je to važno. Mi se trudimo da svakome izađemo u susret, ako i samo da pružimo kvalitetnu informaciju ili dobar savet. Recimo, mnogo ljudi nam se obraća sa pitanjem da li možemo da udomimo životinje. Mi to ne možemo da radimo, ali zato im ponudimo čitav spisak Facebook stranica, sajtova, različitih saveta, dajemo im predloge ugovora i pomažemo im kako bismo im omogućili da te životinje što bolje udome. Naravno neki ne budu zadovoljni, ali većina ceni napor koji uložimo i koji je u skladu sa našim mogućnostima u ovom trenutku.

Koji su vaši najveći uspesi, a  šta su vam najveće prepreke u radu? 

Jelena: Veoma smo ponosni što je naša organizacija članica Evropske platforme za dobrobit životinja, savetodavnog tela pri Evropskoj komisiji. Mi smo jedina organizacija sa Zapadnog Balkana koja je primljena kao član. 

S druge strane kada čujemo od građana da su primenili neki savet ili sami u svojoj zajednici pokrenuli inicijativu na osnovu onoga što su čuli od nas, to je drugi tip uspeha koji je itekako važan. 

Opet s treće strane, tu je jačanje kapaciteta neprofitnih organizacija. To podrazumeva da im pružamo podršku kroz obuke, mentorstva i finansiranje njihovih projekata. Mi smo 2016. radili istraživanje koje je pokazalo da građani nemaju poverenje u korisnost ovih organizacija u smislu da one mogu da ostvare uticaj. Smatramo da je ključni način da to promenimo tako što ćemo razviti kapacitete da bolje zastupamo naše ideje i planiramo dugoročno i strateški. 

U protekle 2 godine pomogli smo više od 50 organizacija. I tu imamo super rezultate. Organizacija Fenomena, čiju inicijativu smo finansirali, uspela je da u 2 grada i 2 opštine (Velika Plana, Arilje, Kraljevo i Užice) sa loklanim samoupravama potpiše memorandum putem kojeg se lokalne samouprave obavezuju da 3% od budžeta koji je usmeren na podršku poljoprivredi opredele za podršku organskoj poljoprivredi. Ponosni smo što smo deo takvih promena.

Elvir: Ako bih se udaljio, rekao bih da je istorijski doprinos ORCA Zakon o dobrobiti životinja. Mislim da je to zaista važno s obzirom na to da tokom čitave istorije Srbija nije imala takav zakon i da ga je dobila na osnovu kampanje ORCA, i ne samo to, već da je tekst zakona u 90% odredbi zapravo tekst našeg predloga. A taj zakon je barem po svojim odredbama (sproveđenje je drugo pitanje) jedan od boljih u Evropi. Tu je i Krivični zakonik kojim je prvi put u našoj zemlji zlostavljanje životinja označeno kao krivično delo. To je ranije bio prekršaj sa simbolilčnim novčanim kaznama, a danas je 22 ljudi u zatvoru, 50 njih ima pravosnažne presude. Dakle taj Zakon zaista pravi promene. Do 2009. godine imali smo životinje u cirkusu, krznarsku industriju, a ogledne životinje su se koristile u obrazovanju. Danas ništa od toga ne postoji u Srbiji.

Kako izgleda uobičajen dan u vašoj kancelariji?  

Elvir: Mi smo u često u kancelariji, iako se jedan deo se odvija i na “terenu”. U smislu organizacija koje podržavamo to znači da ih obilazimo i razgovaramo sa a njima. Ono što je meni važno kao nekome ko je na čelu organizacije jeste atmosfera u kancelariji koja odiše i podrškom i mirom. Mislim da je to izuzetno važno, s obzirom da se svakodnevno suočavamo sa teškim problemima. I zato radimo na tome da ljudi koji rade u organizaciji osete maksimalnu podršku, kako bismo što mirnije nastupali u rešavanju problema. Tipičan dan se svodi na to – svako radi svoj posao ali je takođe i svako podrška jedan drugom.

Čini mi se da postoji neko ko je možda najzaslužniji za pravljenje takve atmosfere, a to je Laki. Odakle on kod vas? 

Ana: To je bilo u Zrenjaninu tokom jedne obuke medija. Ispred hotela gde se događaj održavao našao se Laki, sav promrzao i povređen, sa polomljenim rebrom. Jelena Burazerović je shvatila da mu treba pomoć, a potom su ga ona i Elvir usvojili. Pretpostavljamo da je i bio nečiji jer je veoma umiljat i druželjubiv. 

Elvir: Tako je došao, a onda je vrlo brzo i napredovao. Odmah je dobio titulu menadžera interne komunikacije, jer ne samo da svakog jutra sve pozdravi, već i one koji dođu u kancelariju odmah integriše u društvo i učini da se osećaju dobrodošli. On je naravno imao još jednu zaista veliku ulogu prošle godine, bio je zaštitno lice naše crowdfunding kampanje, tako da je proširio svoju delatnost i doneo nam je i sreću u kampanji. 

Da li imate ideju koji su prvi sledeći ciljevi koje želite do ostvarite? 

Jelena: Nastavljamo rad u oblastima o kojima smo pričali. Realizujemo 2 kampanje, jedna je za izmenu Krivičnog zakonika, a druga za donošenje Nacionalne strategije kontrole populacije pasa. Imajući u vidu situaciju sa problemom napuštenih životinja u Srbiji, koja je alarmantna, smatramo da je neophodno da država zauzme stav prema rešavanju ovog problema i s tim u vezi imamo određen preporuke koje treba da budu uvedene u tu strategiju.

Elvir: Važan cilj nam je da naš studentski dom proradi. Sada završavamo renoviranje stana koji smo dobili kao legat i očekujemo da ćemo najkasnije do maja odabrati studentkinje koje će tamo živeti. 

Tu je i nešto što je novo, a to je ORCA akademija. Kroz akademiju i jednogodišnji master program želimo da omogućimo stručnjacima koji su zainteresovani za dobrobit životinja da steknu neophodna znanja, uz internacionalne mentore. Verujemo da ćemo na ovaj način proširiti krug eksperata u oblasti dobrobiti životinja, jer je jedna od prepreka sa kojom se suočavamo nedostataka stručnog kadra. 

Uz to imamo i, kako volimo da ih zovemo, “hronične” inicijative, odnosno inicijative koje traju 5, 10 ili 15 godina, jer ih je teško sprovesti. To je pre svega naša inicijativa za uključivanje dobrobiti životinja Ustav Republike Srbije. Uz to želimo da se u Građanskom zakoniku životinje definišu kao životinje, a ne kao stvari što je sada slučaj. 

Takođe, radimo na tome da nasilje prema životinjama bude prepoznato kao deo šire slike problema nasilja u društvu. Odnosno, da se u strategije koje se tiču prevencije nasilja i zaštite žena, dece i drugih ranjivih grupa, integriše i zlostavljanje životinja kao jedan od ranih pokazatelja, recimo nasilja u porodici. U svakom slučaju, radimo na daljem prepoznavanju tih veza.

Postoji puno ljudi koji vole životinje, ali šta vas je dovelo do toga da ljubav prema životinjama pretvorite u karijeru i to baš ovakvu? 

Jelena: Mislim da smo izuzetno srećni, što imamo priliku da radimo ono što volimo i da se osećamo kao da svojim radom doprinosimo konkretnoj promeni u društvu i to vas motiviše da radite. Ja sam u organizaciju došla 2002. godine, kao volonter. Tada sam imala svega 14 godina i rasla sam zajedno sa organizacijom.

Ana: Ja sam manje od godinu dana u ORCA. Pošto sam zadužena za ORkiCU, to je za mene bio idealan spoj, pošto sam inače pedagog po struci, a opet celog života sam volela životinje. Kada sam videla da postoji mogućnost da ovako nešto radim, samo sam o tome mislila! 

Elvir: Ja sam od malih nogu sam bio posvećen životinjama, zato sam i upisao Veterinarski fakultet. Kasnije sam napustio Veterinarski fakultet i završio studije prava. Što se ORCA tiče, daleko od toga da smo na početku pomišljali da to može biti karijera. Prvih 10 godina bili smo isključivo volonterska organizacija. Ipak, kada smo shvatili koliko je to potrebno, i koliko bi nas ispunjavalo da se time bavimo,  uradili smo sve što smo mogli da to i ostvarimo. Morali smo mnogo da naučimo – kako se pišu projekti, kako se komunicira, danas učimo neke nove veštine. 

Kao što je Jelena rekla, zaista se osećamo privilegovani što smo u prilici da radimo za dobrobit životinja i da od toga i živimo.