Centar „Zvezda“ nastao je sa ciljem da mladima koji izlaze iz sistema socijalne zaštite, odnosno domova i hraniteljskih porodica, pomogne u procesu osamostaljivanja, kao i da pruži podršku mladima koji dolaze iz disfunkcionalnih porodica i iz socijalno i ekonomski najugroženijih kategorija.

Centar „Zvezda“ postoji već 6 godina, a u poslednje 4 godine prepoznatljiv je po projektu „Kuća mogućnosti“, zahvaljujući kome mladi koji izlaze iz socijalne zaštite u Beogradu i Nišu imaju obezbeđen smeštaj, obroke, časove jezika, različite radionice i obuke, kao i podršku u traženju posla.

Sve ovo je od velikog značaja za ovu kategoriju mladih ljudi, jer su, nakon navršene 18. godine i napuštanja socijalne zaštite, oni prepušteni sami sebi, a da pri tom još uvek nisu spremni za samostalan život.

Kuća mogućnosti je otvorena i za mlade iz disfunkcionalnih i socijalno i ekonomski najugroženijih porodica, kojima se pruža podrška i šansa da nastave svoje školovanje i pronađu posao.

Jedna od zanimljivosti vezanih za Centar „Zvezda“ i jedan od izvora finansiranja su Suveniri Centar Zvezda, odnosno ručno rađeni predmeti za uređenje kuće, koje izrađuju deca mladi koji odrastaju roditeljskog staranja, a koji borave u Kućama mogućnosti.

Sa Tatjanom Dražilović, direktorkom i osnivačicom Centra „Zvezda“ razgovarali smo o tome kako Centar unosi pozitivne promene u zajednicu, kroz osnaživanje mladih koji su odrasli bez roditeljskog staranja i činjenjem da oni postanu samostalni, uspešni i prihvaćeni u društvu.

Sa kojom idejom je nastao Centar „Zvezda“ i kako se razvijala vaša misija?

Tatjana: Centar „Zvezda“ je nastao pre više od 6 godina, kao lična inicijativa moja, mog supruga i par prijatelja.

Mi smo pre toga imali neke individualne akcije, prema pojedinim mladim ljudima u potrebi koje smo lično poznavali i videli da im nešto treba. Pa smo onda sakupljli novac da im kupimo cipele, garderobu, platimo šklolarinu ili knjige i u nekom trenutku smo shvatili da možda nije loše da se, zbog transparentnosti, zvanično osnujemo. Ali u početku je sve bilo kao jedna usputna delatnost.

Prvobitno nam je bila namera da utičemo malo na svest ljudi o hraniteljstvu i da pokušamo da pomognemo mladima koji izlaze iz alternativnog staranja. Vremenom je to preraslo u veći projekat, ovog tipa kakav je danas.

Koja je bila Vaša lična motivacija za rad u neprofitnom sektoru?

Tatjana: Ja sam neko ko je lično potekao iz teških životnih okolnosti i odrasla sam, može se reći, u teškim životnim uslovima, bez nekih mogućnosti da razvijem neke potencijale, koje sam u tom trenutku kao dete i kao mlad čovek imala.

To je bio jedan od motiva. Drugi je taj što sam u to vreme radila u školi kao učiteljica i imala sam priliku da radim sa decom koja su imala potencijala, ali ne i adekvatnu podršku da te potencijale razviju, pa sam onda poželela da im ja, koliko – toliko u tome pomognem.

Počelo je od nekih individualnih primera, sitnica koje su njima značile jako puno, pa su me oni posle godinama kasnije zvali i rekli mi koliko im je to značilo. Na primer, jedan momak me je 10 godina posle toga sreo na ulici i rekao „ne znam kako da vam se ikada zahvalim, ali Vi ste meni prvu rođendansku tortu u mom životu doneli i ja to nikada neću zaboraviti.“

On je bio dete koje je ostavljeno od majke, koje je živelo samo sa ocem, u ne baš tako sjajnim uslovima. Onda čovek shvati da to naše malo što učinimo njima znači puno. I to mi je dalo snažnu motivaciju.

Ja sam u jednom trenutku svog života, pre 4 godine, učinila korak koji mnogi nisu razumeli, dala otkaz u državnoj službi i počela da se bavim projektom koji je prvobitno bio oročen na dve godine.

Ali nijednog trenutka nisam zažalila, jer otkako sam dala otkaz i potpuno se posvetila kućama, mladi ljudi su oplemenili moj život. Oni su svojim životnim pričama, stavovima i emocijma učinili da ja postanem bolji čovek i kvalitetnija osoba. Oni su mi dali energiju da nastavim da i dalje radim sve ono što mogu da mladima bude bolje.

Bilo je padova i trenutaka kada sam želela da odustanem, ali bilo je više dobrih trenutaka, u 6 godina rada udruženja i 4 godine konkretnog rada na projektu Kuće mogućnosti.

Centar „Zvezda“ nema klasične kancelarije, već vam je radni prostor u kućama za mlade. Koliko ljudi imate u svom timu i kako izgleda jedan uobičajeni radni dan?

Tatjana: Nas je dve radno angažovano u Centru, koleginica koja je socijalni radnik i ja. Ostale kolege se bave nekim svojim poslom i kod nas pomažu onda kada im to vreme dozvoljava. Četvoro ljudi radi u kući u Beogradu i četvoro u Nišu, svako veče od 19h do 7h ujutru. U tom periodu učimo sa njima, zabavljamo se, radimo na građenju veza.

Moj radni dan, osim povremenog dežurstva u kući u Beogradu, podrazumeva putovanje u Niš da obiđem kolege, sastanke sa mladim ljudima, komunikaciju sa onima koji bi želeli da nam se pridruže, sastanke i komunikaciju mejlovima sa ljudima koji bi možda mogli da nam pomognu, jer mi nemamo neku trajnu finansijsku podršku, u smislu pokrivanja naših troškova, tako da svakodnevne obaveze podrazumevaju rad na više frontova – što sa mladima, što sa timom, što sa donatorima i delom pokušajima da sami sebi zaradimo neki novac, kroz radionice izrade suvenira. Tako da radni dan je vrlo fleksibilan.

Ne postoji jasna struktura u smislu vremenske artikulacije, nekada sam i 24 časa dostupna, nekada je potrebno da budem dostupna i u toku noći - ako je nekom detetu potrebna hitna medicinska pomoć ili tako nešto, ja sam tu prva da odvezem, da pomognem, da uradimo šta možemo.

Možda bi nam prostor za rad i struktura pomogli u efikasnosti, ali iz finansijskih razloga nismo u mogućnosti, jer smo sav novac uložii u opremanje i funkcionisanje stanova gde mladi žive.

Kako se finansira Centar „Zvezda“ – sa kojim različitim tipovima donatora sarađujete i na koji način?

Tatjana: Naš osnivač je bila Fondacija za socijalne promene i inkluziju iz Bugarske. Oni su nam u početku pokrivali mesečne troškove za obe kuće. Nakon što je ta podrška prestala, ostali smo prepušteni sami sebi. Pre 18 meseci je dovedeno u pitanje hoćemo li se zatvoriti, taj donator nam je i predlagao da jednu po jednu kuću zatvaramo, zato što oni više nisu mogli da nam pomažu a ovo je projekat u kome trošite dosta novca, jer su stanovi veliki, troškovi veliki, a nemate neki veliki broj korisnika što je nekada donatorima presudno za davanje finansija.

Zato smo se orijentisali na pokušaj da nešto sami svojim rukama proizvedemo i zaradimo. Na taj način smo uticali i na svest ovih mladih ljudi, da vide kako izgleda kada zaradite za nešto dobro i kada možete da živite od svog rada.

Sa druge strane fokusirali smo se na promociju naših aktivnosti potencijalnim donatorima, koji sada u nekoj meri, delom kroz individualne donacije fizičkih lica, delom kroz donacije kompanija i udruženja, žele da pomognu i tako pokrivamo svoje troškove.

Aplicirali smo za nekoliko grantova i nedavno smo dobili dva granta koji su nam pomogli da nabavimo mašine za izradu suvenira. Sada smo kupili i jednu mašinu za sečenje drveta, plastike i nekih materijala i nadamo se da ćemo u narednih par meseci početi da je esploatišemo za izradu suvenira i kroz to zarađujemo jedan dobar procenat onoga što nam je potrebno.

Sarađujemo i sa jednom fondacijom koja se bavi decom bez roditeljskog staranja u SAD i ona nam finansira 40% mesečnih troškova, tako da imamo neku osnovu, plaćenu kiriju i račune za dva stana.

Sve drugo je vrlo neizvesno, zato pokušavamo sami da se finansiramo kroz radionice za izradu sveća.

Što se dodatne podrške tiče, imamo i firme sa kojima radimo u smislu da nam pomažu da za našu decu nađemo poslove, zapošljavaju ih zato što hoće da pomognu.

Građani nam pomažu i kroz donacije hrane, garderobe, pokućstva...

Pomažu nam i pekare, frizerski salon, imamo frizerku koja dolazi jednom mesečno, stomatološke ordinacije koje nam obezbeđuju besplatne usluge...

Suveniri Centar Zvezda su nešto po čemu ste, takođe prepoznatljivi. Koliko građani, ali i kompanije podržavaju vaš rad kupovinom suvenira koje su napravili mladi bez roditeljskog staranja? Kako mladi reaguju na to što su na taj način uključeni u rad Centra?

Tatjana: Mi smo počeli sa svećama zato što je to u tom trenutku bilo najjeftinije i moglo je da se radi u kućnim uslovima. Krenuli smo sa radionicama i onda smo shvatili da to i nije tako teško i shvatili smo da zaista sa svećema možete da budete kreativni, što mladima prija. Mladi su prilično zainteresovni za to, čak i dečaci.

Što se prodaje tiče pokušavamo da dođemo na sajmove, noćne markete, razne manifestacijei tamo pokušavamo i da promovišemo svoje usluge i kompanijama i građanima.

Kompanije su prošle godine jako dobro reagovale, mi smo u decembru imali svaki dan ispunjen porudžbinama.

Mladi učestvuju ne samo u izradi, već su tu i da dovezu, razvezu, donesu, spakuju...

Mislim da su ljudi prijatno iznenađeni našom željom da sami nešto doprinesemo i zaradimo. Ono na čemu treba da radimo je da svoje proizvode reklamiramo.

Da li postoje organizacije neprofitnog sektora sa kojim sarađujete? Možete li nam reći nešto više o tome?

Tatjana: Mi najviše sarađujemo sa sa centrima za socijalni rad, centrima za porodični smeštaj i usvojenje, udruženjima hranitelja, organizacijama koje se bave humanitarnim radom, oblašću u kojoj radimo - mladima u potrebi, Fondacijom SOS Dečija sela i Centrom „Jaki mladi“.

Sa Bankom hrane imamo jako dobru saradnju, od njih dobijamo voće i povrće, što nam mnogo znači. Vrlo postepeno širimo mrežu ljudi sa kojima sarađujemo, što mislim da je doro jer imamo vremena da napravimo neka strateška parterstva.

Koliko mladih trenutno boravi u Kućama mogućnosti u Beogradu i Nišu i na koje sve načine ih podržavate? Kako mladi kojima je potrebna podrška mogu doći do vas?

Tatjana: U ovom trenutku imamo 4 mlade osobe u Beogradu i 4 u Nišu, a kapacitet kuća je od 6 do 8. Ta brojka se menja, uglavnom preko zime. Mladi mogu slobodno da dođu i da odu kada to žele. Nekada oni iz svojih razloga odu, iako mi smatramo da bi bilo potrebno da ostanu još malo.

Osim smeštaja i psihološke podrške, mi im pomažemo i na druge načine – obezbeđujemo stomatološke i zdravstvene usluge, u privatnim ustanovama, pomažemo u učenju osnovnih životnih veština, da završe školovanje, da nađu posao...

Učimo ih kako da funkcionišu kada izađu iz socijalne zaštite, pomažemo im da se pripreme za samostalan život, jer oni često nemaju poznavanje osnovnih životnih veština, a veoma je važno da znaju, na primer, da kuvaju, upravljaju novcem, gde u institucijama mogu da potraže svoja prava... Učimo ih i kako da odrede šta su im ciljevi i priorieti, pomažemo da izgrade smopouzdanje ili se nose sa neosnovanim viškom samopouzdanja, da usklade želje sa mogućnostima.

Pokušavamo da im pomognemo da završe formalno obrazovanje, da se usavršavaju kroz neformalno obrazovanje, da steknu životne veštine, obezbeđujemo im vršnjačku edukaciju...

Imamo mlade koji su došlli pred kraj fakulteta jer im je bilo važno da znaju da imaju gde da prespavaju i šta da jedu, a oni mogu da se posvete svom obrazovanju.

Onima koji rade pomažemo da nađu neke kvalitetnije poslove. Njima znači da borave kod nas da bi mogli da uštede novac koji će im pomoći da otpočnu samostalan život i pripreme se za osamostaljenje.

Oni kojima je potrebna podrška do nas mogu da dođu samostalno, mogu da dođu preko preporuke, najčešće su do sada dolazili preko centara za socijalni rad i ustanova socijalne zaštite.

Koji su najveći izazovi sa kojima se suočavate u radu?

Tatjana: Finansijska podrška je jedna od stvari koja nam je najvažnija. Želeli bismo i da proširimo kapacitete, da ne budemo fokusirani samo na Beograd i Niš, da mladim ljudima pružimo priliku da ostanu u okruženju u kome su odrastali, samo da im pružimo malo drugačiju vrstu podrške. Finansijska sigurnost pomogla bi nam da strateški razmišljamo i da možemo da proširujemo svoje kapacitete.

Sa druge strane, teško je naći ljude koji će ovo da rade jer taj neko, osim profesionalnih kapaciteta, mora da ima u sebi nešto što ga vuče da nekome želi da pomogne. Svaka vrsta strogog profesionalizma bi urušila koncept našeg rada. Pokušali smo sa takvim kolegama i shvatili da oni ne funkcionišu sa našim mladima, jer oni reaguju na iskrenu emociju, otvorenost i želju da i pomognete, na pravednost.

Mislim i da nismo još dovoljno društveno prepoznatljivi. To mi je jako žao jer znam da postoji veliki broj mladih u potrebi širom naše zemlje koji ne znaju da mogu nama da se obrate.

Te tri stvari su najveći izazovi - finansijska podrška da budemo održivi, više ljudi koji će raditi ovo što mi radimo i veća prepoznatljivost.

Šta smatrate najvećim uspesima u dosadašnjem radu?

Tatjana: Više od 30 mladih za 4 godine postojanja je prošlo kroz naš program. Sa 90% njih smo i dalje u kontaktu, dobijamo pozive za proslave, rođendane, venčanja. Takođe, to što smo im pomogli, naučili ih nečemu što su poneli sa sobom. I osećaj pripadanja jednoj velikoj porodici.

Koji su najvažniji ciljevi koje planirate da ostvarite u budućnosti?

Tatjana: U ovom trenutku treba da radimo na proširenju kapaciteta u Beogradu jer najviše mladih je zbog školovanja i lakšeg nalaženja posla najviše zainteresovana za Beograd, s tim da nam je kroz to proširenje kapaciteta potreban i prostor za radionice za izradu suvenira.

Želeli bismo da otvorimo jednu kuću i u Kragujevcu. Tamo već održavamo radionice za mlade ljude iz sistema socijalne zaštite iz Kragujevca i shvatili smo da i tamo postoji potreba za podrškom kakvu pružamo u Beogradu i Nišu.

Cilj je i veća marketinška i medijska zastupljenost, kako u smislu promocija organizacije i usluge koju pružamo, tako i u smislu promocije naših proizvoda koji su nam jedan od izvora finansiranja.