Azil za konje „Staro brdo“ je prvi i jedini azil ovakve vrste u Srbiji i na Balkanu. Tim ovog azila svakodnevno se trudi da obezbedi optimalne uslove za život konja koji bi, da azil nije dostupan, usled trauma i povreda izazvanih nehumanim tretmanom bili osuđeni da ostatak života provedu u neadekvatnim uslovima. 

Kako izgleda spašavanje i briga o konjima, o kojim još životinjama brine vredni tim ovog azila, na koje načine ih možete podržati u plemenitoj misiji kojoj su posvećeni i u čemu je sve jedinstvena ova organizacija ispričala nam je Violeta Jović, predstavnica „Starog brda“. 

Kako je nastao Azil za konje „Staro brdo“? Sa kojom idejom je sve počelo, kako se razvijala vaša misija?  

Violeta: Azil „Staro brdo“ zvanično je počeo sa radom u avgustu 2015. godine, ali od 2012. datira početak spašavanja konja u problemu, kada se i uvidela potreba za postojanjem azila za konje. Pre azila nije postojalo nijedno mesto za organizovani prihvat konja koji su bivali zlostavljani, zanemarivani, izgladneli, odbačeni, već ako je do nekih akcija spašavanja i dolazilo, bilo je to sporadično. Od prvog spašenog konja do marta 2021. oko 70 konja i magaraca pronašlo je utočište u azilu „Staro brdo“, od kojih je većina srećno udomljena, dok jedan broj i dalje boravi ovde, zbog psiho-fizičkog stanja ili godina koje ih čine nepopularnim za udomljenje. Za neke od konja je, nažalost, bivalo prekasno, ali su makar u poslednjim trenucima bili okruženi ljubavlju i pažnjom.  

Koja je bila Vaša lična motivacija za rad u ovakvoj vrsti azila? 

Violeta: Potrebna je potpuna posvećenost azilu, misiji spasavanja i životinjama koje se u njemu nalaze, jer zbog manjka ljudi a velike količine obaveza, sve manje od svakodnevnog i celodnevnog rada ne bi bilo moguće da održava azil u životu. Ljubav prema konjima i humanitarni rad koji stoji iza toga je nešto što je mene lično, kao jedne od dvoje stalnih volontera azila, dovelo i zadržalo sve ove godine. U ime osnivača azila, Željka Iličića, koji je sve ovo i pokrenuo, mogu da dodam da je u pitanju i revolt na nepravdu koja se prema konjima čini svih ovih godina, gde su oni ostali pravno zaboravljeni i nevidljivi, te stoga prepušteni dobroj ili lošoj (samo)volji vlasnika. Osnivanje azila za konje je pokušaj da tu nepravdu ispravi.  

Kako je COVID-19 kriza uticala na rad azila, u kojoj meri i na koji način su se promenile aktivnosti koje sprovodite i način na koji funkcionišete? 

Violeta: Pandemija COVID-a je dovela do velike promene u životima svih nas, i privatno i poslovno. Doba karantina proveli smo uz jedva dobijene dozvole za kretanje (koje smo dobili zahvaljujući Organizaciji za poštovanje i brigu o životinjama ORCA), a koje su bile veliki problem svim držaocima životinja ukoliko se one nalaze van mesta stanovanja. Konjima je neophodno da u redovno i približno isto vreme dobijaju hranu, a što usled zabrane kretanja ne bi bilo moguće izvesti, osim da smo, a što se dešavalo, spavali u azilu. Pored ove organizacione muke, veliku je strepnju za budućnost azila donelo i pitanje šta sa finansijama kada ekonomija zataji i prioriteti i mogućnosti ljudi se promene. Takođe, čitavu 2020. smo zbog epidemioloških mera proveli bez posetilaca, ali je to, nadamo se zauvek, ostalo iza nas.  

Sreća u nesreći je ta da je zbog perioda zabrane kretanja i okupljanja mnogo toga prešlo na online, ljudi su se na neki način još više povezali i umrežili, ali i uželeli prirode, zelenila i životinja. 

Kako se finansira „Staro brdo“, sa kojim različitim tipovima donatora sarađujete i na koji način? Na koje sve načine oni koji to žele mogu podržati vaš rad? Da li postoje neki donatori (pojedinci, kompanije, organizacije) sa kojima imate dugoročnu saradnju i kako ona izgleda? 

Violeta: Azil za konje „Staro brdo“ registrovan je kao udruženje građana i kao neprofitna organizacija u potpunosti se oslanja na donacije privatnih i pravnih lica. Naša najveća podrška su pojedinci, ljudi koji žele i pomažu naš rad kada i koliko mogu. Veliki broj njih je uz nas godinama, neki imaju čak i trajne naloge na svojim računima. Mnogo nam znači i sama finansijska pomoć ali i to što su naša moralna podrška i vetar u leđa sve ovo vreme. Neke od njih smo lično upoznali, ali većinu još uvek ne poznajemo i nadamo se da će se to jednoga dana promeniti i da će svi oni koji nam pružaju podršku makar jednom doći u posetu azilu, za neki Dan otvorenih vrata (od maja do oktobra, svake poslednje nedelje u mesecu), kako bi i oni upoznali one koje pomažu, i da im lično zahvalimo za sve ono što su pomogli da se ostvari. Sa druge strane, sa pravnim licima imamo, nažalost, daleko manju saradnju, i voleli bismo da se to promeni u budućnosti. Zauzvrat bismo rado ugostili timove pravnih lica koja nam pruže podršku, u zelenilu, među životinjama, daleko od kancelarija i obaveza. 

Takođe, višegodišnju saradnju imamo i sa dve organizacije za brigu o životinjama iz inostranstva. Serbia’s Forgotten Paws su pomogli da se azil otvori i da mnoge konje i sedam (nekada malih) svinja dovedu na sigurno, kao i da realizujemo projekte koje sami verovatno nikada ne bismo uspeli, kao što je ogromna akcija spasavanja čitavog krda od 19 konja u januaru 2020., bušenje arteškog bunara,... Takođe nam je ogromna pomoć poslednje dve godine i podrška grupe Baby’s Friends: for animals in need, koji pomažu za mnoge projekte koji ne bi došli na red bez njihove pomoći, jer sva sredstva koja mi prikupimo ulažemo u hranu, veterinara i ostale osnovne potrebe, a to su popravka 50 godina starog traktora, reparacija dotrajale strujne mreže, postavljanje ograde...  

Bez podrške svih ovih divnih ljudi, iz Srbije i šire, ništa ne bi bilo moguće, a na ovaj način, kada više ljudi pruži makar malo – čuda se dešavaju. 

Autor: Fotograf Zlatko Nečevski

Da li je globalna pandemija uticala na finansiranje azila i na koji način se promenilo finansiranje i dolazak do donacija u ovom periodu? Koja vrsta podrške je najpotrebnija i na koji način dolazite do nje? 

Violeta: Azil je, kao i većina neprofitnih udruženja, potpuno zavistan od donacija građana, i ozbiljan je rizik postojao da će pomoć prestati da stiže jer su svi bili u strahu za sopstvenu (finansijsku) budućnost. Finansijska sigurnost u azilu ne postoji, a ova teška vremena – pandemija COVID-a i sada kriza u Ukrajini i svetu, samo povećavaju neizvesnost. U azilu se u svakom trenutku nalazi najmanje 10-ak spašenih konja i magaraca, koji su na oporavku ili trajnoj nezi, i zbog njih ne možemo „zamrznuti“ aktivnosti i sačekati neko bolje sutra. Finansijka podrška nam je, i zbog njih i zbog svih budućih konja, uvek i najviše neophodna, jer novcem plaćamo sve što je azilu potrebno – od hrane, preko veterinara, potkivača-orezivača, transporta, popravki i održavanja, do svih većih i manjih, predviđenih i nepredviđenih troškova. Robne donacije su moguće za jedan manji segment rada, u vidu suplementacije, potrošne robe kao što su hranilice, pojilice, alati i slično, dok je za ono najosnovnije potrebna finansijska pomoć. Direktne donacije hrane (seno, kukuruz) su teško izvodljive, jer cena transporta „pojede“ cenu hrane. 

Šta mislite da izdvaja „Staro brdo“ u odnosu na druge azile za napuštene životinje u okruženju i druge organizacije za zaštitu životinja? 

Violeta: Azil za konje „Staro brdo“ je prvi i još uvek jedini azil za konje u Srbiji i regionu. Ceo proces spasavanja velikih životinja, njihovog lečenja, oporavka, socijalizacije i udomljavanja, nosi sa sobom i velike rizike, od prvog do poslednjeg koraka.Takođe, konji i magarci nikada nisu zaista napušteni, jer uvek imaju makar minimalnu finansijku vrednost na tržištu koje vlasnici ne žele da se odreknu, što otežava postupak izbavljenja životinje u problemu.  

Sa vedrije strane, azil Staro brdo je, pored osnovne funkcije spasavanja i oporavka konja, takođe i mesto u koje posetioci rado dolaze i još radije nam se iznova vraćaju, jer ovde imaju priliku da provode dane okruženi zelenilom i pravim terapeutskim životinjama. Pitanje koje ostaje, nakon dana provedenog ovde, sa njima, jeste – ko je koga zaista spasio? 

Koliko članova ima u vašem timu i kako izgleda jedan tipičan radni dan? 

Violeta: U azilu je stalno aktivno uglavnom samo dvoje ljudi, ponekad troje, sa preko 50 životinja o kojima treba svakodnevno brinuti. Pored najosnovnijih aktivnosti – hranjenje, čišćenje, davanje terapija po potrebi, održavanja i nabavke – treba u danu ostaviti vremena i snage i za komunikaciju sa zajednicom, prisutnost na mrežama, za obezbeđivanje sredstava od kojih azil živi, ali i vremena za bavljenje drugim poslovima od kojih živimo mi i kojima se trudimo da doprinesemo i samoodrživosti azila. Iz tih razloga – previše obaveza a premalo ljudi, nismo postigli još uvek da uradimo sve ono što smo planirali, ali radimo na tome bez predaha i bez dana odmora već godinama unazad. 

Na koji način uključujete zajednicu u svoj rad i šta vam to donosi? Koliko je podrška zajednice važna za svakodnevno funkcionisanje azila? 

Violeta: Što se direktne uključenosti tiče, lokacija i broj ljudi u azilu direktno utiču na nivo uključenosti zajednice. Lapovo je mala (i sve manja) sredina, i broj potencijalnih stalnih volontera je nevelik. Prednost velikih gradova, Beograda posebno, jeste ta velika zajednica raznoliko zainteresovanih pojedinaca. Pored toga, možda najbitniji faktor jeste naše vreme koje bismo odvojili za rad sa volonterima – od prijema, preko upoznavanja, delegiranja obaveza, nadgledanja aktivnosti (posebno treba imati u vidu da je ovo azil za životinje koje su teške po više stotina kilograma i koje mogu ozbiljno da povrede) i za sve predviđeno i nepredviđeno. Od nas dvoje, jedna osoba bi samo to morala da radi, čime bi naš učinak u svakodnevnom poslu bio manji nego da sami obavimo isti. Ali postoje jednokratne aktivnosti i veliki poslovi u kojima nam je dodatna pomoć više nego dobrodošla. 

Osim ovog direktnog rada, finansijska podrška zajednice nam je najbitniji oslonac za život azila. Bez svih ljudi dobre volje koji se sami ili kada ih mi pozovemo u pomoć uključe i pomognu, koliko ko može, azil bi se jednostavno ugasio.  

Na koji način dolazite o životinja o kojima brinete, kako izgleda briga o njima o azilu? 

Violeta: Konji i magarci u azil dolaze iz različitih situacija i na sasvim različite načine. Tu su retki, svetli i divni primeri gde su nam se dotadašnji vlasnici sami javljali sa molbom da prihvatimo njihove ljubimce i preuzmemo brigu o njima ili im mi pronađemo nove domove, jer oni više nisu u prilici da se o njima staraju ali žele da im obezbede sigurnu budućnost, ali je, nažalost, mnogo veći broj tragičnih sudbina. Od konja koji su bivali zlostavljani, izgladnjivani, sa otvorenim ranama i prelomima, ostavljenih da umiru u mukama, psihički unakaženih, do onih koji su jednostavno postajali višak zbog svojih godina, loših postignuća... Svima je zajedničko jedno – ostavljani su na milost i, češće, nemilost svojih vlasnika. Njih nije imao ko da zaštiti. Zakon o dobrobiti životinja predviđa koje su situacije koje dovode do toga da veterinarski inspektor može oduzeti konja, ali ne i kuda sa njim posle toga, zbog čega je sudbina konja uglavnom prepuštena vlasnicima da o njoj presude po svojoj volji.  

Azil ne otkupljuje konje, jer niti imamo finansija za to, niti moć da odlučimo kog konja spasiti a koga ne. Ali se dešavalo da se udruže ljudi i otkupe konja koga mi zatim prihvatimo na dalju kompletnu brigu i negu, da ga oporavimo i udomimo kada bude spreman za to.  

Naši kapaciteti nisu veliki, previše je konja koje treba spasiti, premalo nas koji stojimo iza toga,  ali dajemo sve od sebe da pomognemo svima kojima možemo.  

Pored konja, u azlu brinete i o drugim životinjama. Recite nam nešto više o ostalim stanovnicima azila, da li postoji neka posebno zanimljiva priča? 

Violeta: Pored konja i magaraca na koje je usmeren rad azila, privatno spasavamo i druge životinje u problemu. Počevši od pasa i mačaka koje svi imamo prilike svakodnevno da srećemo napuštene i/ili povređene, a koje često nakon oporavka ne uspemo da udomimo već ostanu trajno sa nama (njih ukupno oko 20 u ovom trenutku), tu su i četiri patuljaste kozice, osam petlova, jedan vodeni bivo, kao i sedam svinja-ljubimaca. One su nađene na deponiji u Nišu, bačene, promrzle, izgladnele, svega par dana stare. Jedno je čak bilo sa otvorenom ranom, najverovatnije od ugriza psa. Spasili su ih volonteri organizacije sa kojom sarađujemo, Serbia’s Forgotten Paws, i nakon vraćanja u život ih doveli nama na dalje čuvanje. Othranili smo ih na cuclu, kozjim mlekom, svih sedam. Od tog dana je prošlo više od 3.5 godine, one sada imaju po oko 400 kilograma, mazne su i divne kao veliki, nezgrapni psi, kod kojih i deca slobodno prilaze. To je jedini slučaj verovatno i na svetskom nivou, gde je čitavo krdo svinja očuvano bez ikakvih trauma i sa željom da što duže žive.  Možete ih i zapratiti na Instagram stranici @sevenlittlepiggies.   

I odrasli i deca ovde imaju priliku da sve te životinje upoznaju u nekom drugom svetlu, u drugačijem okruženju, gde nema straha, bola i stresa, već svi prilaze ljudima sa potpunim poverenjem. 

Šta su najveći izazovi i problemi sa kojima se suočavate u svakodnevnom radu? 

Violeta: Najveći je rizik i problem uvek finansijski, jer od toga zavisi opstanak svega drugog – da li ćemo nabaviti dovoljno hrane, da li ćemo imati za veterinara, za terapije, za radove u azilu, transport, račune. Da bismo obezbedili dovoljno finansija, potrebno je da budemo „vidljiviji“ ljudima, što je uvek veliki izazov učiniti u moru svih drugih obaveza. I, naravno, na pravi način predstaviti zajedinici sve to što treba predstaviti – od lepih i srećnih trenutaka, preko problema do, nekada, tuge koja nas zadesi.  

Tu su uvek i rizici koje sa sobom nosi rad sa teškim, krupnim životinjama, kao i drugi rizici u fizičkom radu, jer svaka povreda ili bolest nam je bar 50% manje ljudstva. I borba sa vremenom koga je premalo za sve što u toku dana treba postići. 

Recite nam nešto više o Centru „ReWild“, koji funkcioniše u okviru Azila staro brdo? 

Violeta: „ReWild Centar za povratak Prirodi“ je projekat koji smo pokrenuli sa ciljem da uradimo nešto povodom sve većeg udaljavanja ljudi od prirode (a time i od same suštine čoveka, koji je deo prirode), a da ujedno i doprinesemo samoodrživosti azila za konje. Čitav projekat je zamišljen tako da ljude dovede nazad prirodi, gde bi, u potpuno prirodnom okruženju ali ujedno i kontrolisanim uslovima, na lokaciji koju smo pripremili sa tom namenom, kroz radionice naučili osnove snalaženja na terenu – paljenje vatre, prečišćavanje vode, izrada skloništa, nalaženje jestivih biljaka,... – da osete, da se podsete, kako je to sarađivati sa Prirodom, učiti od nje, tražiti sigurnost u njoj. Da se ponovo uzemlje, i bukvalno, jer je čitav prostor prilagođen i bosim nogama. Osim ovih teorijsko-praktičnih radionica za zainteresovane pojedince, u planu nam je i saradnja sa pravnim licima u vidu team building programa, ali i iznajmljivanje prostora za potrebe događaja u prirodi (likovne kolonije, izložbe, tribine, sportske aktivnosti i td.).  

Sve ove aktivnosti održavaju se nedaleko od Lapova, na 15 minuta od isključenja sa autoputa, na samo sat i po udaljenosti od Beograda. 

Sve informacije možete naći na sajtu www.starobrdo.com i putem mejla rewildcentar@gmail.com  

Šta su najveći uspesi koje ste do sada postigli i koji su najvažniji planovi i ciljevi koje planirate da realizujete u budućnosti? 

Violeta: Najveći uspeh je upravo to što smo uspeli da sačuvamo toliki broj „otpisanih“, uprkos svim poteškoćama, kao i to što nas zajednica prepoznaje i podržava, što nam je najbitniji pokazatelj da je to što radimo ispravno i potrebno. U planu nam je da se u budućnosti više posvetimo edukativnom aspektu očuvanja života i zdravlja konja, jer ukoliko ne uradimo više na tom polju, neće se smanjivati broj konja u kojima treba spas. 

Azil za konje „Staro brdo“ možete podržati uplatom na neki od sledećih računa: 

Ukoliko želite da posetite ovaj jedinstveni azil, iskoristite Dane otvorenih vrata azila, koji se održavaju svake poslednje nedelje u mesecu, od aprila/maja do oktobra (poziv se objavljuje na društvenim mrežama). 

Posete azilu van najavjenih termina nisu moguće. 

Za više informacija pišite na azilstarobrdo@gmail.com  ili rewildcentar@gmail.com, ili posetite sajt ovog po mnogo čemu jedinstvenog azila.