ROZA - Udruženje za radna prava žena od 2015. godine svakodnevno se bori protiv kršenja radnih prava žena, mobinga, svih oblika diskriminacije, loših uslova rada i nepravde. Pokrenule su ga žene koje su na ličnom primeru doživele nešto od navedenog, sa ciljem da pokažu solidarnost, rade na rešenju problema i podrže radnice u borbi za bolje radno okruženje i dostojanstvene uslove rada.

Kroz edukacije, zagovaranje, rad grupe za podršku, učešće na protestima i marševima i brojne druge aktivnosti, ROZA iz dana u dan radi na ostvarenju svoje misije - da svaka žena ide na posao i sa posla dignute glave i mirne duše.

Kako ove aktivnosti izgledaju u praksi i kako ih zajednica može podržati ispričale su nam Milica Lupšor osnivačica i predsednica Udruženja, Angelina Pavlović podpredsednica i administrativna radnica, Teodora Gavrilović Koordinatorka programa za mlade, i Sara Lupšor Ćurčin Koordinatorka Udruženja.

Kako je nastala ROZA - Udruženje za radna prava žena? Sa kojom idejom je sve počelo, kako se razvijala vaša misija?

ROZA tim: ROZA je nastala 2015. godine, iz potrebe nas pojedinki, koje smo doživele neki oblik kršenja radnih prava, a nismo imale kome da se obratimo, da informišemo one koje su doživele/doživljavaju neki oblik kršenja radnih prava kako da reaguju i da se zaštite. Svaka od nas koja je deo ROZE je u nekom periodu doživela da su joj neka radna prava prekršena. Potreba za nastankom ovakvog udruženja javila se i iz lokalnog i nacionalnog konteksta, u kom se radna prava žena krše intenzivnije nego radna prava muškaraca. Shvatile smo da jedna žena teško može sama da se izbori, ali da zajedničkim radom imamo veće šanse. Naše znanje i celokupan angažman se ne zasniva samo na neformalno-formalnoj edukaciji, već prvenstveno kroz rad na terenu. Centralna aktivnost na početku rada je bila „Grupa za podršku“. Godinama i iskustvom do kojeg smo došle kolektivnim znanjem koje su sa nama podelile radnice, shvatile smo da je neophodno raditi i na prevenciji u vidu edukacija za mlade, kao i da je neophodno zagovaranje ka donosiocima odluka.

Naša misija je stvaranje okruženja u kojem su žene informisane i osnažene da se izbore za svoja radna prava. Naša vizija je da svaka žena može na posao i sa posla dignute glave i mirne duše.

Koja je bila Vaša lična motivacija za angažman u neprofitnom sektoru?

Milica:
Na prvom štrajku sam bila pre skoro 30 godina. Dugo je trebalo da postanem svesna da postoji potreba za jednim ovakvim udruženjem. Godinama su se iskristalisale ideje kako da sve ono što sam naučila i preživela, iskoristim za potrebe drugih. Želela sam da moja iskustva budu prilika drugima da nauče da ne prave greške koje sam ja pravila.

Angelina: Motivisalo me je generalno stanje u državi koje je godinama vrlo loše, kao i pasivnost i nezainteresovanost većine da se trgne i uradi nešto po tom pitanju, mimo nezadovoljnih komentara na socijalnim mrežama. Želja mi je da informišem što više ljudi (prvenstveno žena) i pokušam da ih osnažim da se bore za sebe i svoja prava.

Teodora: Lično negativno iskustvo na radnom mestu, kao i iskustva žena iz mog neposrednog okruženja. Kao jedan od najznačajnih aspekata našeg delovanja vidim edukativne radionice za srednjoškolce, sa nadom da će značajno doprineti prevenciji lošeg tretmana na radnom mestu od samog starta, od prvog razgovora za posao pa na dalje. Ukratko, motiviše me osnovna težnja ROZE: Da svaka žena ide na posao i sa posla dignute glave i mirne duše.

Sara: Razlozi su prvenstveno lične prirode. Ceo život gledam kako posao i razne nepravde i kršenja radnih prava utiču na sve delove života mojih najbližih, a kasnije i moj, često na negativan način. Posao nije samo posao, rad i uslovi rada su osnova za sigurnost, zdravlje, mogućnost življenja a ne samo preživljavanja.  A kako verujem da smo zajedno jače i da je u solidarnosti ključ, deo sam ROZE.

Kako se finansira ROZA? Sa kojim različitim tipovima donatora sarađujete i na koji način?  Na koje sve načine oni koji to žele mogu podržati rad zaklade?

ROZA tim:
ROZA se za sada finansira projektno, ali je veliki deo našeg rada i dalje volonterski. Retki su donatori koji su prepoznali potrebu podržavanja organizacija koje se bave ovom temom. Naš rad od početka kontinuirano podržava Rekonstrukcija ženski fond, a u dosadašnjem radu smo sarađivale i sa TRAG fondacijom, i različitim organizacijama i fondacijama (CRTA, MŽK, FCD, CCC, BOŠ) u okviru međunarodnih projekata i mreža. Pojedine fondacije nas podržavaju projektno, a sve saradnje  i partnerstva se zasnivaju na razmeni znanja i edukaciji.

Moramo pomenuti i donacije od pojedinaca (na primer preusmeravanje deljene državne pomoći nama). To nam je jako važno, jer je potvrda da radimo nešto što ima smisla. Oni koji to žele, osim novčanim donacijama, ROZU mogu podržati tako što će podeliti informacije o našem radu; tako što će donirati neku tehničku opremu; tako što će posvetiti svoje vreme i uložiti svoja znanja i veštine, pogotovo u domenu radnih prava (kroz pružanje informacija i pro bono pravne pomoći radnicama), kao i povezivanjem našeg udruženja sa pojedincima, organizacijama i medijima.

Na koje sve načine uključujete zajednicu u svoj rad i šta vam to donosi?

ROZA tim: Kao što smo napomenule, srž našeg delovanja proizilazi iz rada na terenu. Kroz rad u okviru „Grupe za podršku“, na radionicama sa mladima u srednjim školama, kroz onlajn kanale komunikacije i kampanje, izvođenjem performansa, organizovanjem i učešćem na okruglim stolovima, protestima, podrškom na štrajkovima, konstantno učimo i unapređujemo naš rad. Širimo informacije i solidarnost, što nam se često i vraća. Može se reći da se celokupno naše angažovanje se na neki način naslanja na potrebe radnica i onih koje to tek treba da postanu. Rad sa zajednicom je mukotrpan posao. Bilo da je reč široj javnosti, onlajn zajednici, školama, sindikatima, ili o lokalnoj samoupravi. Često to liči na sizifovski posao. Donosi razočaranje, osećaj bespomoćnosti i povremeni osećaj pregorevanja. Jednostavno je kod većine zavladala apatija, defetizam da se ništa ne može promeniti ili da ne treba „talasati“, jer može biti i gore. Ponekada to obeshrabruje, ali češće izaziva potrebu da se pronađe način i dopre do onih kojima je potrebno. Uspevamo u većini slučajeva, a to donosi zaista neverovatan osećaj zadovoljstva, motiv za nastavak rada, nova iskustva i (sa)znanja. Zaista se isplati upornost, jer povratna informacija u vidu osnaženih radnica ili mladih bude dovoljna za nastavak. Veliki broj prepreka, kao što su nemogućnost uticanja na zakone i nedostatak zajedništva, bude zaboravljen. Citiraćemo jedan komentar učenice završne godine srednje škole kao primer onoga zbog čega nastavljamo: „Hvala što brinete za našu budućnost.“

Rad vašeg udruženja počiva na volonterizumu. Zbog čega je to tako? U čemu je značaj volontiranja generalno za doprinos zajednici i borbi za rešavanje važnih problema?

ROZA tim:
Mala ispravka, početak rada jeste bio u potpunosti volonterski, ali poslednje 2-3 godine postoje i neki honorari za uloženi rad. Naravno, veliki deo je još uvek volonterski . On je nephodan kao čin solidarnosti, koje je sve manje, kao oblik bunta i otpora u trci ka dnu u Srbiji, ali i globalno, na različitim aspektima, bilo da je reč o rodnim, ekološkim, radnopravnim temama. Čini da se vrati osećaj da je svako od nas važan, da se vrati osećaj pripadanja nekoj ideji, konceptu, borbi. Da se promene mogu izboriti i desiti. Da se dehumanizacija resetuje i počne da ide u drugom smeru.

Koji su najveći problemi sa kojima se žene suočavaju u Srbiji u oblasti rada? Na koje sve načine doprinosite rešavanju tih problema?

ROZA tim: O tome koji su najveći problemi sa kojima se radnice u Srbiji suočavaju bismo mogle da pišemo romane, ipak ovo su neki od najučestalijih: mobing, diskriminacija, neadekvatna ponuda poslova, male zarade, ugovori na kratke vremenske periode koji onemogućavaju sigurnost, rad van radnog odnosa, neplaćen prekovremeni rad i generalno loši uslovi rada. U poslednje vreme mlade žene koje ostanu trudne često dobijaju otkaze čim se za trudnoću sazna ili po povratku sa porodiljskog odsustva, ili budu premeštene na lošije radno mesto. Mlade žene pripadaju posebno ranjivoj potkategoriji mladih u oblasti rada, a višestruko su marginalizovane mlade žene sa sela, pogotovo ukoliko pripadaju i nekoj nacionalnoj manjini, ili imaju invaliditet.

Nažalost često nije moguće uticati na situaciju i rešavanje problema jer ono zahteva sistemske promene na koje mi  trenutno ne možemo da utičemo. Ipak trudimo se da budemo podrška, da informacijama, empatijom i solidarnošću doprinesemo predupređivanju nekih budućih problema i rešavanju negativnih posledica. Takođe samim prenošenjem iskustava žena u javnosti pokušavamo da uključimo što više ljudi jer veća vidljivost ponekada doprinosi pozitivnom ishodu (kao na primeru Marije Lukić). Osim publikacije sa ispovestima žena „Žene govore“ kroz koju smo podelile samo deo onoga što radnice u Srbiji doživljavaju na radnom mestu, trudimo se da edukujemo javnost kroz publikacije, vodiče i kampanje u onlajn prostoru. Pored toga u narednom periodu nameravamo da se bavimo i javnim zagovaranjem kako bismo pokušale da utičemo i na donosioce odluka i javne politike.

Edukativne aktivnosti su važan deo vašeg angažmana. Kako one izgledaju? Koja vrsta edukacije je najpotrebnija kada je u pitanju oblast kojom se bavite i kom segmentu društva je namenjena?

ROZA tim: Prve oblike edukacija smo sprovodile kroz našu „Grupu za podršku“. Zatim kroz onlajn kampanje, izradom različitih vodiča za neka osnovna radna prava, a trenutno smo u trećem ciklusu rada sa mladima u srednjim stručnim školama u Srbiji.

Primetile smo da se nedovoljno zna o osnovnim radnim pravima (npr. koje vrste ugovora postoje, a od njih zavisi stepen zaštite i pojedinih prava). Zato smo kao oblik prevencije pre dve godine započele edukativne radionice  mladih na ovu temu. Kao što smo ranije napomenule većina naših aktivnosti ima edukativan karakter bez obzira na vid angažovanja.

Na koje još aktivnosti ste trenutno najviše fokusirani? Koji su najvažniji planovi i ciljevi koje planirate da realizujete u budućnosti?

ROZA tim: Pored kampanja koje planiramo u narednim mesecima koja će biti okrenuta mladima, jedan veliki korak nas čeka u budućem periodu, a to je zagovaranje za uvođenje teme o radnim pravima u formalno obrazovanje, obaveznu školsku nastavu za završne razrede srednjih škola.

ROZA je uključena i u rad međunarodne mreže Clean Clothes Campaign (CCC) koja se bavi problemima radnica/ka u tekstilnoj industriji i industriji kože i obuće, od početka proizvodnog lanca do maloprodaje. Ono što je važno je da smo kroz rad u CCC-ju, sa drugim organizacijama u regionu pokrenuli temu „Plate za život“ ne samo u ovoj grani rada, već kao ljudsko pravo svakoga ko radi da za taj rad bude i pravično plaćen. Što bi značilo da svako ko radi može sebi i svojoj porodici da omogući normalan i dostojanstven život. Ovo je jedna od najvažnijih tema kojima ćemo se baviti u budućnosti.

Iz vašeg iskustva, koliko je zajednica spremna da podrži organizacije koje se bave ženskim pitanjima? Da li je teže doći do podrške građana i građanki, ali i kompanija nego kada su u pitanju organizacije koje se bave nekim drugim temama i zbog čega mislite da je to tako?

ROZA tim: Imamo problem kada se za neku firmu kaže da je „društveno odgovorna“, jer se kao bajagi bavi filantropijom.  Znamo za jedan lanac supermarketa u kom su žene dobijale za pun fond sati rada i veliki broj prekovremenih sati, od 0 do 800 dinara. A onda za 8. mart  taj isti lanac sponzoriše tribinu o položaju žena u Srbiji. Farsa ne može biti veća. Dakle, omogućiti ženama da rade u sigurnom okruženju, da za svoj rad budu pravično plaćene, da imaju pravo na dnevni, sedmični i godišnji odmor koji je zakonom predviđen je najveći oblik „društveno odgovorne firme“. Takve, stvarno društveno odgovorne firme i kompanije su veoma retke, gotovo da se iznenadimo kada za neku takvu čujemo. Upravo je to razlog zašto nismo pokušale da tražimo podršku neke kompanije za svoj rad. Uostalom, koji poslodavac želi da ima radnice koje znaju koja su im prava, kako mogu da ih zaštite i koji su načini da reše probleme koje imaju na radnom mestu. Žene inače još uvek važe za spremnije da trpe eksploataciju, potplaćenost, diskriminaciju zbog pola isl.

Kada su u pitanju građani i građanke, sve zavisi od konteksta, trenutne situacije. To je uvek pomalo lutrija. Bile smo i mi i neke druge organizacije i pozitvno i negativno iznenađene reakcijama ljudi na određene teme.

Što se tiče zajednica u lokalnim samoupravama, pokrajini ili na nivou Srbije - postoje tabu teme, postoje i neke deklarativne podrške bez odgovarajuće podrške kada su „ženske“ teme u pitanju. Bez obzira da li se radi o nasilju u porodici, na radnom mestu, diskriminaciji i sl. izostaje sistemska podrška i zaista iskrena volja da se nešto učini.

Šta su najveći izazovi sa kojima se suočavate? Možete li izdvojiti neke izazove koji su specifični za ženske organizacije, sa kojima se možda neke druge organizacije i ne susreću?

ROZA tim: Najveći izazovi svakako jesu vezani za nemogućnost uticanja na javne politike i sistemske promene kako bismo mogle da značajnije utičemo na poboljšanje uslova rada svih radnica, ali i generalni nedostatak solidarnosti u društvu. Potrebno je da postoji zajedništvo radnica u svakoj firmi, kompaniji, školi, što često nije slučaj pa ni do rešavanja problema ne dolazi. Plastično objašnjeno neophodno je da sve radnice neke firme podrže svoju koleginicu koja je doživela mobing i da svedoče u njenu korist da bi došlo do pozitivne promene-što uglavnom nije slučaj. Ili da kada štrajkuju prosvetni radnici podrže ih i  trgovinski i zdravstveni radnici i obrnuto. Dakle, manjak solidarnosti je izazov sa kojim se konstantno suočavamo.  Do sada nismo imale izazove zbog toga što smo žensko udruženje kao neke druge ženske organizacije. Kao ni neke određene vrste napada i negativnog ponašanja javnosti i medija.

Šta su najveći uspesi koje je ROZA ostvarila u dosadašnjem radu, a šta je ono što tek želite da postignete?

ROZA tim: Ono na šta smo ponosne, jesu prvenstveno oko 300 informisanih i osnaženih žena kroz „Grupu za podršku“ i preko 300 mladih sa kojima smo radile u okviru radionica, čije je znanje o radnim pravima uvećano. Pored toga uspehom smatramo i naše publikacije i vodiče, kao i kreiranje i izvođenje performansa „Zajedno do dostojanstvog rada“ u 11 gradova u Srbiji i BiH, kao i uspešna onlajn kampanja „Sa radnim pravima na TI“ sa reach-om preko 1 milion. Jednim od uspeha smatramo i povećanje vidljivosti problema sa kojima se žene susreću na tržištu rada, kroz medijska izveštavanja o radu ROZE i gostovanja u prorežimskim i ne mejnstrim medijima uključujući i lokalne i nacionalne medije (Kurir, Danas, N1, Prva, RTS 202, RTV ...),  kao i to što smo prepoznate kao ekspertkinje po iskustvu među drugim OCD.

Ono što želimo da postignemo  u narednom periodu je da postanemo ozbiljna zagovaračka grupa kako bismo adekvatnije mogle da utičemo na stanje radnih prava u Srbiji. A najveći uspeh bi svakako bio da Zakon o radu i svi ostali zakoni u oblasti rada, kao i adekvatna sistemska podrška omoguće da stanje radnih prava žena bude takvo da naše udruženje nema potrebe da postoji.