Neformalna grupa Ženski solidarni front je nastala spontano, kada je motivisana grupa građanki osetila potrebu i dužnost da odgovori na posledice pandemije koju je osetila njihova lokalna zajednica u Vranju, gradu na jugu Srbije. Okupile su se oko ideje da organizuju veliki humanitarni bal i prodajni bazar kako bi se prikupio novac za decu čiji su roditelji preminuli od posledica koronavirusa.

U akciji Ženskog solidarnog fronta koja je okupila brojne uspešne žene iz Vranja, uz podršku Centra za medijsku transparentnost i društvenu odgovornost (CMTDO) za pomoć deci koja su ostala bez jednog ili oba roditelja od početka pandemije koronavirusa, do 20. avgusta i za samo dve nedelje, uz podršku zajednice su prikupile 600.000 dinara (prim. aut: 5.000 EUR) i imale 26 direktnih donacija.

Osim velike akcije tokom avgusta, humane Vranjanke su tokom 2020. godine pomogle svojoj zajednici tokom kovida, kada su za podršku zdravstvenom sistemu i uz pomoć dobrih i odgovornih sugrađana, prikupile oko 3 miliona dinara (25.500 EUR).

Milica Anđelković Jovanović, koja je osetila potrebu da pomogne deci Vranja i da aktivira svoju zajednicu, samo jednim statusom na Facebook-u pokrenula je lavinu podrške i stotinu žena koje su želele da doprinesu humanitarnoj akciji. Danas, ova neformalna grupa broji više od 700 članica, sa odnedavno i pokojim muškim članom, jer – kako ističe Milica – članstvo je bilo ekskluzivno pravo žena, zbog čega su im muškarci malo zamerali na početku.

U našem razgovoru, Milica nam je otkrila kolika je moć zajednice u okolnostima koje su nas sve zatekle potpuno nespremnim. Ispričala nam je o njihovim motivima da se udruže i pomognu deci i porodicama, o preprekama na koje su nailazile, ali i o tome kako je jedan Humanitarni bal tokom avgusta 2021. godine učinio da Vranje živi i diše kao jedno.

Kako je nastala neformalna grupa Ženski solidarni front? Sa kojom idejom je sve počelo, kako se razvijala vaša misija?

Milica: Grupa je nastala vrlo spontano, kako te lepe stvari uvek i budu. Jednog dana sam sedela na istom mestu gde sedim i sad, na poslu, i mislila o tome, pošto sam i sama izgubila tatu tokom Kovida i to sam jako teško podnela, ne bih mogla da isplivam iz svega toga da nisam imala podršku zajednice – ne materijalnu, ali podršku ljudi oko mene: prijatelja, poznanika, kolega na poslu. Sedela sam i mislila:  Koliko li je tek njima teško, nekome ko ima 5-8, 12 ili 15 godina kada na takav način ostanu bez nekoga.

Nije stvar izgubiti samo tatu ili mamu, već je stvar izgubiti radno aktivnog člana – nekoga ko je prihodovao, ko je donosio platu i koga za dve nedelje nema. Iako mi nismo htele da kažemo da je to materijalna pomoć, jer to zvuči možda malo skrnavo i ponižavajuće – naša ideja je bila više podrška.

To je bio prvi, možda i trapav korak, da pokažemo toj deci i porodicama koje su izgubile člana da nisu sami, da imaju zajednicu. Vranje jeste siromašno, jedno od najsiromašnijih gradova u Srbiji, kao i generalno ceo Pčinjski okrug. Ono što sam mogla da uradim na prvu loptu bilo je da probam da pozovem žene koje znam, koje su jake i uspešne, ili možda ne tako uspešne ali voljne da pomognu. Htela sam da vidim da li mogu da skupim grupu koja će da nešto uradi.

Mi smo i prošle godine sakupljali sredstva za pomoć kovid sistemu u Vranju. Za dve nedelje smo sakupili oko 3.000.000 dinara – što u novcu, što u sredstvima. Sve to je donirano zdravstvenom sistemu u Vranju i organizacijama koje se brinu o ljudima u stanju socijalne potrebe, kao što je prihvatilište za stara i odrasla lica i tako dalje.

Postavila sam status na Facebook i krenule su da se javljaju žene – moje drugarice, prijateljice, poznanice, žene koje me znaju iz grada i viđenja, i sve su rekle: Mi smo za. Sledeći korak je bila ta (facebook) grupa gde smo mogle da komuniciramo i formalno i neformalno, da zakazujemo sastanke, da delimo informacije i to je spontalo krenulo i pretvorilo se u stihiju. Ženski solidarni front je na dan održavanja Bala imao preko 600 članica, a još uvek nije prestao da živi. Danas ima preko 700 članica, a sad smo počele da primamo i muškarce, iako je to prvo bilo ekskluzivno pravo žena, pa su nam malo muškarci zamerali na početku (smeh).

S druge strane, Vranje jeste patrijahalna sredina gde još uvek važe neki zakoni gde se ženi zna gde joj je mesto i šta ona treba i može da radi. Na ovaj način smo htele da pokažemo da žene i te kako znaju gde im je mesto – da to nije samo kuhinja i briga o deci, već da žene mogu i da pomeraju i pokreću stvari, da animiraju čitavu zajednicu, a sve u cilju opšteg dobra.

Kada ste se okupili? Šta vas je motivisalo da otpočnete sa radom? Recite nam nešto više o svojim članicama, i ko zapravo čini Ženski solidarni front?

Milica: Jedna od lepota Ženskog solidarnog fronta je to što je okupio žene najrazličitijih profila, nivoa obrazovanja, uzrasta… Imamo profesorke s fakulteta, domaćice, srednjoškolke, službenice, lekarke, advokatice, žene sudije… To je bilo bukvalno kao lanac: svako je zvao svakoga koga je znao i za koga je mislio da može da pomogne. Tako se napravila vrlo heterogena skupina, ali homogena u smislu ideje vodilje i toga šta nas je pomeralo.

Žene koje su samo srce Ženskog solidarnog fronta su već dugo u svojim poslovima. Tu se ubrajam i ja. Imam koleginicu koja je novinarka, koleginicu koja je psihološkinja, i jedna koja je lekarka: nekako smo mi bile srce cele priče, a shvatile smo da bez podrške vlasti i lokalne samouprave, organa Grada, ne bismo mogli da postignemo ovoliko.

Ubrzo smo zakazali sastanak sa gradonačelnikom i zamenicom gradonačelnika koji nas znaju od ranije, i sve je krenulo svojim tokom. Dobili smo njihovu bezuslovnu podršku, a ono što me je najviše obradovalo je što niko od ljudi koji su tu politički nisu hteli da promovišu politiku. Gradonačelnik je čak i kad smo pričali o samom Balu koji je bio centralni događaj, rekao da on ne bi hteo da se obrati i da će te večeri doći u svojstvu građanina sa svojom suprugom, jer ne bi hteo da navuče gnev na samu priču i na Ženski solidarni front. Mi smo njihovu podršku, u smislu logistike i davanja gradskog parka kao mesta gde će Bal biti održan, imali od početka do kraja, pa i kasnije kada je objavljen javni poziv.

Prvi sastanak je bio sredinom juna, a imali smo tri sastanka Ženskog solidarnog fronta u Velikoj sali Skupštine grada, što je bila još jedna logistička podrška grada. On je bio otvoren za sve žene koje su želele da dođu, ali smo ograničile na 40 zbog epidemioloških mera. Na ta tri sastanka smo morale da budemo brze, precizne, koncizne i da jasno podelimo zadatke, obaveze i odgovornosti. Za ta tri sastanka smo uspele maltene sve da organizujemo, oči u oči. Najveći deo organizacije se odvijao preko telefona i društvenih mreža. Članice su, dakle, sve one žene koje su mislile da na bilo koji način mogu da doprinesu da sakupimo što više sredstava za podršku deci koja su ostala bez mame i tate tokom virusa.

Koliko vam je trebalo da pripremite ceo događaj?

Milica: Dva meseca je trajala akcija i to je bilo dva meseca haosa, jer sve imamo poslove i bio je izazov uklopiti Bal koji nam je svima bio važan, sa poslovima, porodicama, decom i prijateljima. To je bio najteži deo – organizovati bal, jer se u Vranju tako nekad nešto nije nikada desilo. Pričali smo sa nekim ljudima iz gradske vlasti, i jedan od njih nam je rekao: Da li ste vi svesne šta ste vi uradile za Vranje? Da li ste svesne koliki ste zalogaj vi uzele?

Dva meseca smo radile na organizaciji Bala, lobiranju zajednice, aminiranju firmi, privatnika i pojedinaca. Lične veze su te koje su uradile veliki deo posla, jer svako je kontaktirao koga je znao.

Na koji način ste započeli i inicirali pružanje pomoći za decu koja su tokom pandemije ostala bez roditelja? 

Milica: To je bio neki prvi vid podrške, možda je bilo malo trapavo, ali to je bilo u trenutku nešto od čega smo krenuli. Hteli smo da Balom skrenemo pažnju ljudima koji donose odluke da je neophodno razviti i druge mehanizme pomoći – ne samo deci koja su ostala bez roditelja, nego i porodicama koje su izgubile članove, posao, kao i mentalnom zdravlju ljudi koje je zaista vrlo poremećeno.

To je bio i pokušaj da pokažemo prstom šta može i šta treba da se radi i da je pomoć svima potrebna. Sami nećemo nikako moći da se izborimo sa posledicama pandemije, a zajednica je ono što nam je najbliže. Komšiluk, prijatelji, to su ljudi na koje se oslanjamo i kada nam se lično desi nešto lepo ili loše, pa što bi bilo drugačije sada, kada je ovako velika pošast zahvatila ceo svet. 

Ispričajte nam o prošlogodišnjoj Covid akciji.

Milica: Ženski solidarni front je postojao i prošle godine, samo što se nije tako zvao. U onom haosu oko pandemije prošle godine, nismo imali nikakvo ime. Opet smo imale podršku Centra za medijsku transparentnost i društvenu odgovornosti, koji nam je i prošle godine pozajmio namenski račun da se prikupljaju sredstva. Došli smo do toga da moramo nešto da radimo. Tada mi je još jedan prijatelj preminuo usled Kovida, a u tom momentu sedeti i čekati da se desi to još nekome, nije opcija.

Onda smo razmišljali ko bi nam mogao još izaći u susret. Dobra stvar je što imamo mnogo ljudi koji rade van Vranja, u Beogradu, Novom Sadu, i van Srbije, tako da su nam oni tokom Kovid akcije prikupljanja sredstava za podršku zdravstvenom sistemu bili najveća podrška, ali ne samo oni, već su to bile neke firme iz Srbije koje su videle naš apel. Recimo, jedna firma iz Babušnice koja prodaje uniforme, pidžame, posteljine je te materijale donirala i na taj način pomogla sistemu.

Bilo je drugačije prošle godine – bilo je brže, urgentnije i zahtevalo je manju logistiku. Moralo je da se deluje u trenutku, jer zaista nije bilo ničega u kovid bolnicama. Bilo je drugačije, ali smo videli da je moguće. Videli smo kolika je snaga udružene zajednice i kako može da se napravi velika promena. Bilo je restorana koji su samoinicijativno pravili večere zaposlenima u četiri Kovid bolnica u Vranju. Ljudi su sami došli na ideju, pa je jedan ugostitelj pokrenuo drugog… Oni su skoro dva meseca kuvali večere svim zaposlenima u Kovid bolnicama. Ove godine, tokom Bala i humanitarne akcije, ponovo su bili uz nas i pravili hranu – tradicionalne vranjske specijalitete koje smo prodavali na Balu. Sve se povezalo – iz jedne priče smo zakoračili u istu, samo na malo veći, drugačiji i organizovaniji način.

Rezultati te prošlogodišnje Kovid akcije je da smo prikupili oko 3 miliona dinara, što u novcu, što u sredstvima – od maski, rukavica, posteljina, jastučnica, dušeka, alkohola… To možda nije nešto, ali je u tom trenutku bilo mnogo. Iskoristili smo sve sopstvene fizičke i materijalne resurse, ali i resurse svih ljudi koji su bili uključeni u akciju.

Nikom nije bilo teško da daje, ni u Kovid akciji prošle godine, ni sada. Najfascinantnije mi je to što su se pojedine žene utrkivale koja će više da animira, više sredstava da nam pribavi ili da smisli bolju ideju šta još možemo da damo za Bal. Ljudima je bio potreban samo jedan mali push u leđa, malo da ih neko organizuje, ništa drugo nije potrebno.

Ono što je uvek bilo prioritet tokom našeg rada je da nije bilo uplitanja politike. Nije bila dozvoljena negativna energija, niko nije mogao da ima defetističke stavove, jer bi automatski bio isključen. Mi smo tokom dva meseca imali samo ljubav i lepu energiju. Ne mogu da vam dočaram da je Vranje disalo kao jedno, dva meseca. Živeli smo i disali zajedno. Recimo, ako je jedna od žena u akciji bila direktorka preduzeća u Vranju, cela njena ustanova je bila uz nju. Priključio se Narodni univerzitet, Škola animiranog filma iz Vranja, Muzička škola… Žene koje nose institucije na leđima su dolazile u celu priču i tako je svako davao mrvicu od sebe.

Ja i dalje živim od te energije, verujte mi da kada je sve to prošlo, kad su se malo stišale strasti, 10-15 dana nakon Bala, svi smo bili preumorni. Neposredno pre Bala sam pala i istegla ligament u kolenu, pa sam sa štakama hodala i završavala sve. Čak su nas neki videli kao novu političku snagu, kao nekoga ko bi mogao da bude politički takmac u budućnosti. Ali mi smo krenuli iz čiste solidarnosti, altruzma i ljubavi. Ja sam majka i dete nekog ko je izgubio roditelja tokom pandemije – meni je to bilo pokretač, ne interesi uključivanja u politiku ili dobijanje radnog mesta. Politika je imala veze sa ovim projektom samo u smislu da nam je politika vetar u leđa, ali ne pojedinačno i ne kao celini.

Zašto vam je bilo važno da pomognete zajednici baš u tom segmentu? 

Milica: Sama sam ostala bez oca, i evo posle 10 meseci sam i dalje u šoku. To je bilo tako brzo i odjednom, bukvalno nisam ni znala da se desilo dok nije bilo gotovo. U tom trenutku sam imala 42 godine. Situirana sam, profesionalno i porodično sam ostvarena pa sam jedva uspela da se sastavim. A kako je tek nekome ko ima 10 godina i ko ostane bez mame ili tate na taj način?

Ovo je bio naš način da toj deci i njihovim majkama kažemo da nisu sami i da nije sramota tražiti pomoć. Bilo je žena kojima je bilo neprijatno da se prijave na poziv. Zato nismo hteli da pravimo bazu ljudi koji su umrli od Kovida, pa da na osnovu toga tražimo porodice, jer ta dodatna stigma ne bi bila dobrodošla, već smo pustili da se svako javi. Javni poziv je bio otvoren tri nedelje, bio je u svim medijima, na društvenim mrežama, i svako je ko je želeo da se prijavi je mogao.

Da li sarađujete sa drugim udruženjima i na koji način?

Milica: Moramo da uzmemo u obzir da civilni sektor u Vranju nije jak, to znam jer sam i sama radila u tom sektoru. Jako je malo para, sve je teže doći do sredstava i sve što se deli se uglavnom daje organizacijama koje su bliže centrima moći. Tako da je civilni sektor u Vranju jako slab. Pokušaji koji postoje su, rekla bih, više politički motivisane priče. Meni nije bilo ni iznenađenje, a nije nam bilo nešto ni potrebna pomoć. Verujem, da smo direktno tražili pomoć od neke organizacije, da bi oni stali uz čitavu priču. Ali, imali smo toliko ruku i ženskih i muških glava, tako da je sve u svakom trenutku bilo pokriveno.

Ko su vaši podržavaoci i kako ste stupili u saradnju?

Milica: Za pomoć smo se obratile brojnim kompanijama koje posluju na teritoriji Srbije i koje su poznate kao društveno odgovorne. Međutim, nijedna nam nije izašla u susret. Neki nam nisu ni odgovorili na mailove, a neki su kroz odgovore jasno dali do znanja da nisu ni pročitali dopis, već je delovalo kao da hoće da nas otkače. S jedne strane mi je bilo vrlo žao, a s druge strane je to bilo dobro jer se u nama probudila neka vrsta inata: Ako vi nećete da nam pomognete – možemo mi sami. Jedna od najlepših stvari je što je sve organizovano i podržano isključivo sredstvima zajednice i zahvaljujući ljudima koji žive u Vranju.

Oni koji su se odazvali su privatna lica koja rade na teritoriji Vranja. To su lokalne firme. Odazvala nam se Alfa, lokalna vranjska firma, kao i kompanija Knauf koja ima fabriku u Surdulici, znamo se sa njima i onda smo na osnovu ličnih veza došli do njihove podrške. Ostalo su pojedinci i firme koji posluju u gradu – supermarketi, butici, male porodične fabrike… Ali, to je bukvalno 500 pojedinaca.

Svaka žena je pomoću svojih ličnih poznanstava doprinela broju podržavalaca. Neke žene su išle čak od butika do butika i vlasnicima ili radnicima predstavljale priču i korist koju će grad i deca imati od toga. Bukvalno smo išle od vrata do vrata i prikupljale donacije, i niko na lokalu nije rekao ne. Moramo uzeti u obzir da je i bilo vreme odmora, tako da je bilo firmi koje su htele da nas podrže, ali koje su bile na kolektivnom odmoru.

Za donatore smo smatrali i žene koje su davale svoju garderobu, kvalitetnu a korišćenu, koja se prodavala tokom Bala. To je bio jedan vid pomoći i doprinosa. Bukvalno je svako davao ono što je imao. Recimo, moj svekar se bavi pčelarstvom dao je 5 kg meda koji smo prodali tokom Bala. Ljudi su se dovijali i bilo je dosta uslužnih delatnosti koje su se priključile. Npr, frizerski i kozmetički saloni, radionice za izradu torti… Svi ti mali preduzetnici su se uključili, odazvali i svako je dao koliko je imao.

Kako dolazite do sredstava za vaš rad? Da li i sa kojim tipovima donatora sarađujete i na koji način?  Na koje sve načine oni koji žele mogu da podrže vaš rad?

Milica: Imali smo dva vida doprinosa. Prvi je bilo prikupljanje sredstava za prodaju na Balu, odnosno prikupljanje stvari koje će biti tu prodavane. Drugi vid je bila uplata na namenski račun koji nam je za tu svrhu pozajmio Centar za medijsku transparentnost i društvenu odgovornost. Oni su bili sa nama i kada smo radili Kovid akciju, pošto se znamo i pošto smo drugari, delimo iste vrednosti i težimo istim ciljevima. Oni su odmah uskočili i odradili ogroman posao oko administracije i logistike, što je vrlo značajno. Oni su se direktno uključili, a poziv je bio otvoren za sve, ali nekako nijedna druga organizacija koja radi na teritoriji grada se nije nešto posebno uključila da pruži doprinos.

Mi smo neformalna grupa i okupile smo se stihijski da bismo podržale decu koja su ostala bez roditelja tokom pandemije. Mislile smo da će se naš posao završiti kada bude prošao bal i javni poziv. Međutim, u jednom trenutku smo shvatili: A što bismo stavljali tačku na ovako lepu priču, tim pre što se stvorila lepa energija i što su se žene povezale – što je posebno bitno ako uzmemo u obzir žensku sujetu. Meni je kao diplomiranom sociologu bilo jako zanimljivo da pratim odnose tih žena – da li će sujeta izaći u prvi plan, ili će altruizam i želja za pomaganjem biti na prvom mestu.

Zaista, te sujete su bile ostavljene po strani. Tu je bila jako lepa energija, a kada je sve to prošlo smo shvatile da bi bila velika šteta da stavimo tačku. Ženski solidarni front trenutno spava, dakle nije umro, samo spava. Već imamo ideje kako bismo mogli da podržimo ugrožene kategorije u našem gradu i zajednici, ali otom-potom. Sve što smo radile oko Bala i akcije je bilo volonterski. Čak smo davali svoja sredstva i opet bismo dali, jer taj osećaj koji smo dobile zauzvrat je nemerljiv. Nema para kojima može da se plati osećaj da smo uradili nešto zaista veliko i zaista dobro.

Na koje aktivnosti ste trenutno najviše fokusirani?

Milica: Na dan kada je organizovan bal, 20. avgusta, navršilo se 43 godine od smrti Diane Budisavljević. Svi znamo ko je bila ona, ali Vranje nije znalo ko je bila Diana. Tako da smo rešili da spojimo taj datum i da njoj odamo počast, pa je Vranje 20. avgusta postalo prvi grad u Srbiji koji je dobio javno obeležje zahvalnosti ovoj velikoj heroini. Dobili smo veliki mural površine 45m2 u samom centru grada sa njenim likom. To je bila naša inicijativa, jer se navršilo 43 godine od njene smrti tog dana. Tako da smo na isti dan dobili prvi mural Diane Budisavljević u Srbiji, priznanje ovoj ženi koja je nepravedno zaboravljena.

Na otvaranje murala smo doveli, što je za mene najlepša stvar, gospođu Jelenu Buhač Radojčić. Ona je jedna od dece koju je Diana Budisavljević spasila iz Jasenovca. Baka Jelena ima 87 godina i ona je na prvu loptu, kada smo do nje došli preko Srpskog nacionalnog vijeća u Hrvatskoj, rekla: Da, ja dolazim, a konačno se desilo da se neko nje seti i oda joj počast i drago mi je da ću biti tu da joj kažemo hvala, jer je ona mene i moju braću spasila iz Jasenovca.

Na ovaj način dajemo jednu lepu lekciju – promovišemo s jedne strane solidarnost i humanost, jer smo u ovom vremenu individualizma kao vrhovne vrednosti kojoj treba težiti, zaboravili na solidarnost koja je prva tekovina civilizacije. To je prva stvar koju smo radili kroz Bal, a druga stvar je da 99% ljudi koje sam u Vranju pitala da li znaju ko je Diana Budisavljević, reklo da ne zna. Mislim da je to velika istorijska nepravda prema toj ženi, prema njenoj žrtvi i prema antifašističkoj borbi. Mislim da je to što je njen mural u centru Vranja, blizu vranjske gimnazije, blizu mesta gde se okupljaju mladi – odličan način da oni dobiju jednu lekciju o Diani, njenom delu i vrednostima koje je zastupila. Neka makar jedno od te dece koja idu u školu zastanu pored murala i zapitaju se ko je ta žena, pa neka izguglaju i nek vide ko je ona bila – i naša misija je ispunjena.

Koji su najvažniji ciljevi koje planirate da realizujete u budućnosti?

Milica: Imali smo par ideja i inicijativa, ali nažalost Kovid još uvek traje. Izgubile smo nekoliko žena koje su bile jezgro Ženskog solidarnog fronta koje su imale lične gubitke i zbog toga smo malo spustile lotpu.

Još uvek privodimo akciju kraju. Nakon Bala smo imali razgovore sa svakom porodicom. Prvo smo imali javni poziv, da se prijave porodice koje su izgubile člana, dakle deca koja su izgubila oca ili majku. Prijavilo se 19 porodica sa 30 dece, od kojih je 18 samohranih majki i jedan samohrani otac. Sa svima su obavljeni individualni razgovori sa tročlanom komisijom radi procene potreba. Trenutno imamo možda još jednu ili dve porodice kojima treba da dostavimo drva i da stavimo konačno tačku na priču o Humanitarnom balu i podršci koja je pružena deci i porodicama koje su izgubile članove.

Emocije koje su bile tu tokom individualnih razgovora i pružanja pomoći su posebna priča. Sebe sam ciljano isključila jer zbog svoje priče ne bih mogla da podnesem sve to. Koleginice koje su radile sve to su bukvalno ostajale bez teksta.

Razgovori su se obavljali nakon Bala kada je trebalo podeliti raspoloživa sredstva. Prikupili smo preko 600.000 dinara u novcu, i imali smo 26 direktnih donacija od 26 firmi ili pojedinaca koji su želeli da svoju robu ili usluge doniraju porodicama. Tu su bile i stomatološke usluge koje su davali deci koja su izgubila roditelje, takođe i nameštaj koji je doniran, itd. To je za Vranje nešto posebno. Sam Bal je napravljen sa 0 dinara, odnosno sve se svodilo na doprinose – kafane su pravile hranu, Aleksić vinarija nam je dala vino, marketi su nam davali sokove i vodu, žene su pravile torte, kolegnice majka iz Preševa je pravila balkavu…

Još jedna stvar je da se preko 30 umetnika iz Vranja odazvali akciji. Oni su slali svoja dela za Bal, a najskuplja je koštala 500 EUR, što je zaista wow za naše vreme i društvo u kome živimo. Umetnici su iskazali neverovatnu solidarnost. Demokratskim principima smo se zaista rukovodili tokom dva meseca, svako je imao pravo da kaže svoje mišljenje i da bude saslušan, svako je imao zadatak i pravo da nešto kaže ali i obavezu da ispuni zadatak koji je preuzeo na sebe. Sve je bilo transparentno, na šta sam najponosnija. Imali smo i veliku podršku medija, kako na lokalu, tako i šire, opet zahvaljujući lokalnim medijima, i ljudima koji znaju novinare iz medija sa nacionalnim frekvencijama. Tako da smo imali i RTS koji pratio šta radimo, kao i TV Prvu, Večernje novosti i tako dalje.  

Da li planirate još aktivnosti koje su usmerene na saniranje posledica pandemije? 

Milica: Smatram da su pandemijom pogođena deca i porodice, ali mislim da su podjednako ugroženi i naši stariji sugrađani u smislu finansijskih mogućnosti, malih penzija, zdravstvenih bolesti ili invaliditeta, samoće. Tako da se u glavi već rodila ideja o novoj aktivnosti kojom bismo želeli da pružimo podršku našim starijim sugrađanima.

Sad kad je prošao Humanitarni bal, znamo koliko je to fizički i mentalno zahtevno, pa smo jako oprezne kad ćemo da krenemo i šta. S druge strane, desili su se i lični gubici pa čekamo da se stvari malo stišaju i da stvari dođu na svoje, ali otom-potom.