Udruženje Evo ruka od 2011. godine pomaže deci sa smetnjama u razvoju i njihovim porodicama, stvarajući podržavajuću zajednicu i prilike za bolju i sigurniju budućnost.

Njihova misija prepoznata je u zajednici, a njihovi volonteri i volonterke iz celog sveta opisuju ih kao mesto za rast, druženje i učenje, koje nudi priliku da vidite svet iz drugog ugla i steknete prijateljstva za ceo život.

Neguju i socijalno preduzetništvo, a kroz podkast edukuju, motivišu i grade još čvršće veze sa svojom zajednicom.

Ana Knežević, predsednica udruženja otkrila nam je kako Evo ruka pomaže da deca budu srećna, a roditelji zadovoljni i kako svi zajedno možemo ovaj svet učiniti lepšim.

Jedan od načina je i podrška za sve ovo što udruženje radi, a u nastavku ove inspirativne priče saznajte kako možete dati doprinos.

Kako je nastalo udruženje Evo ruka? Sa kojom idejom je sve počelo, kako se razvijala vaša misija?

Ana: Naša organizacija je osnovana 2011 godine od strane roditelja koji su sve vreme odgajanja i lečenja svoje dece sa teškoćama u razvoju nailazili na opstrukcije sistema, nejasne poruke stručnjaka, nedovoljnu podršku u obrazovnom sistemu i različite oblike diskriminacije. Osećaj koji nas je sve zajedno pratio je osećaj beznađa, besmisla i nemoći. Jedni drugima smo davali podršku i vrlo brzo smo shvatili da udruživanjem i umrežavanjem dobijamo potpuno novi tretman i osećaj moći. Osnivanjem udruženja, kao pravnog lica koje ima svoj pečat, misiju i viziju, preuzeli smo odgovornost za promene u društvu u korist dece sa smetnjama u razvoju i odlučili da stvorimo svoj sistem podrške. U početku smo se bavili širokim spektrom tema vezano za probleme osoba sa smetnjama u razvoju, invaliditetom i retkim bolestima, ali smo godinama sužavali fokus i delovanje i povećavali kvalitet podrške kroz organizovanje potrebnih konkternih programa namenjenih deci i mladim osobama sa invaliditetom i retkim bolestima i osnaživanje njihovih roditelja i drugih neformalnih negovatelja.

Koja je bila Vaša lična motivacija za rad u neprofitnom sektoru?

Ana: Ja sam lično počela da se bavim ovim poslom jer imam sina sa višestrukim smetnjama u razvoju i invaliditetom kao posledica retke bolesti - Sindrom Di George. I sama sam često bila nezadovoljna, uplašena i bez podrške kada je zdravlje moga deteta bilo u pitanju. Počevši od porodilišta, pa dečije bolnice, uključivanja u vrtić, razne operacije i lečenje u inostranstvu, školovanje. Svaka od ovih oblasti donosi roditeljima poseban teret, kao da im nije već dovoljno teško. Na početku nisam ni ja razumevala koliko je posao u udruženju važan i odgovoran, zato što to nije standardni posao i svi ga dožiljavaju kao hobi i igranje. Naravno, ovo je veoma veliki posao i odgovornost, i posao koji niko ne radi na ovako opušten a posvećen način.

Kako se finansira udruženje Evo ruka? Sa kojim različitim tipovima donatora sarađujete i na koji način? Na koje sve načine oni koji to žele mogu podržati rad organizacije?

Ana: Naše udruženje se finansira uglavnom iz projekata različitih fondacija i društveno odgovornih kompanija. Jedan deo godišnjih finansiranja dobijamo od opštine Zemun već devetu godinu za redom. U poslednjih nekoliko godina, u dogovoru sa roditeljima korisnicima, imamo participaciju roditelja i ovaj vid finansiranja koristimo za plaćanje stručnog rada sa decom individualno i grupno. Jedan deo finansiranja je iz sopstvenih prihoda. Od 2015 godine radimo po modelu socijalnog preduzetništva. Tada smo započeli sopstvenu proizvodnju povrća i preradu povrća u ajvar, paradajz sok i sezonske džemove. Ove proizvode pakujemo u poklon kutije i prodajemo kompanijama i pojedincima za Novu godinu i uoči praznika. Ovaj naš proizvod je 100 posto društveno odgovoran, jer pored naših proizvoda i proizvoda koje naša deca prave na radionicama, sadržaj kutije čine i proizvodi drugih socijalnih preduzeća i malih proizvođača. Ova naša korpa nosi poruku tradicionalnih vrednosti i starih zanata, multikulturalnosti, međugeneracijskog principa, zajedničkog stvaranja i socijalne pravde, kao i kulturnog nasleđa i negovanja zajednice.

Volonteri su važan deo vaših aktivnosti. Recite nam nešto više o vašim programima individualnog i korporativnog volontiranja. Na koji način svi koji to žele mogu postati vaši volonteri i doprineti na taj način vašem radu?

Ana: Volonteri su najvažniji deo naše zajednice. Od osnivanja organizacije, najveće rezultate smo postigli zahvaljujući podršci mladih studenata volontera. Nas je ta pažnja, posvećenost i dobročinstvo potpuno iznenadila i obradovala, jer u vreme osnivanja naše organizacije, a i ranija iskustva sa ljudima i stručnjacima su nas uglavnom obeshrabrila i učinila nepoverljivima. Volonteri su nas potpuno regenerisali i dali nam novu snagu i motivaciji da se borimo i da se nikada više nismo osetili sami. Ovo pričam iz iskustva organizacije i organizovanja velikih javnih događaja i poduhvata za koje je trebalo mnogo više ljudi za organizaciju. Čak i kada bismo se mi osnivači „umorili“ oni bi preuzimali naše aktivnosti, dok se mi odmorimo. Ovo i jeste suština volontiranja. Biti na usluzi. Pomoći gde je pomoć potrebna. Ispuniti obećanje. Doći kada smo se dogovorili. Zagrliti. Saslušati.

Mi trenutno u letnjem režimu, tokom jula i avgusta, radimo svaki dan 6 puta nedeljno tako da su nam volonteri i dalje potrebni. Od septembra nastavljamo sa redovnim aktivnostima sa decom, pokrećemo radni centar i imaćemo niz velikih volonterskih akcija sa društveno odgovornim kompanijama. Korporativno volontiranje je poseban vid podrške, i kompanija našoj misiji, i naša podrška kompanijama razvoju društvene odgovornosti empatije, kao i promociji volonterizma  kroz praktične primere i akcije sa zaposlenima. U ovom slučaju mi dobijamo konkretnu pomoć da odradimo sve aktivnosti i širimo mrežu prijatelja, a zaposleni u kompaniji dobijaju odgovore i dodatnu svrhu uloženog vremena i donacije.

Ko god želi da volontira može se javiti na naš mail ili telefon na sajtu organizacije.

Kompanije koje žele da organizuju volontersku akciju ili smisleni društveno odgovorni tim bilding za svoje zaposlene, takođe se mogu javiti već sada da zajedno osmislimo akciju. Volonterske akcije su celodnevne, sa nizom različitih aktivnosti, npr: pečenje paprike za ajvar, čišćenje paprike i priprema ajvara, priprema hrane i kolača, radionice ručnog rada i starih zanata, oslikavanje murala ili planiranje aktivnosti za dalji rad i saradnju.

Koliko je volonterizam, prema vašem mišljenju, generalno važan za zajednicu i razvoj filantropije u njoj? Kako ocenjujete stanje volonterizma u Srbiji i na koji način ga možemo podržati?

Ana: Volonterizam je veoma važan za zajednicu i za celu državu, ali je na žalost nedovoljno podržan i promovisan. Mnogi ljudi imaju potrebu da konkretno pomognu svojim delima, a ne samo finansijskim donacijama, ali ne dobijaju dovoljno prilika za takve akcije. Mi u organizaciji Evo Ruka smo na vreme shvatili i prepoznali ovaj problem, tako da sada za sve što radimo i organizujemo, šaljemo otvoren poziv volonterima i uvek nam je potrebna pomoć. Smatramo takođe da bi od velikog značaja bilo da država zauzme jasan stav u vezi teme volontiranje, i da se deca već iz osnovne škole usmeravaju i ohrabruju na ovakve aktivnosti.

Ono što je takođe važno naglasiti da je volontiranje besplatno za korisnika i onoga ko volontira, a za organizatora volontiranja nije jer je potrebna celokupna logistika koja osobu koja volontira dodatno motiviše i stvara mu bezbedno okruženje. Veoma je važno napraviti okruženje u koje svi žele da se vrate, da imaju dovoljno posla i da se osećaju korisni. Ovo sve zahteva dodatno angažovanje profesionalaca zaduženih za naše aktivnosti i povezivanje sa decom, u našem slučaju.

Vremenom smo ustanovili da bi svaka grassrooth organizacija trebala da ima svoj volonterski servis, a to zahteva angažovanje još dve plaćene osobe.

U socijalnom preduzetništvu ste od 2015. godine. Kako je izgledao taj poduhvat, kako ste rasli i razvijali se? Gde ste sada, a šta tek želite da postignete?

Ana: Mi smo 2015 godine započeli aktivnost poljoprivredne proizvodnje u plastenicima, tačnije uzgoj domaćeg povrća u dva velika plastenika. Tada smo naučili da sami uzgajamo hranu. Kasnije smo paradajz i papriku prerađivali i prodavali sok od paradajza i sušeni paradajz u maslinovom ulju, a potom i domaći ajvar. Proizvodili smo, a i sada proizvodimo dovoljno za sopstvene namene. Deo proizvoda prodajemo, a deo koristimo u inkluzivnom centru i pakujemo u pakete zimnice za porodice dece sa smetnjama u razvoju iz naše mreže.

Kada je 2020 naišla kovid kriza, mi smo se polako povukli iz posla proizvodnje jer je bio veliki problem naći radnike. Naš posao smo preousmerili na kreiranje mreže socijalnih preduzetnika, malih proizvođača i ženskih preduzeća, i okupljanje tih proizvoda u našu poklon korpu. Ovo je idealan način da nastavimo svoju socijalno preduzetničku aktivnost, a da povećamo prihod i da pomognemo i kolegama kojima je potrebno tržište. Tako smo se povezali sa drugim proizvođačima sokova, džemova i ajvara, medenjaka i domaćih kolača, ručnih radova, starih zanata i proizvođača nakita i ambalaže. U našu korpu ulaze i ručni radovi sa dečijih radionica kao i npr. cegeri sa ilustracijama mladih umetnica i majki dece sa smetnjama u razvoju iz naše mreže koje su umetnice.

Ova delatnost nam je najvažnija za održivost organizacije, te ovim putem apelujemo na kompanije, agencije i druga preduzeća da poruče korporativne poklone za svoje zaposlene i poslovne partnere za Novu godinu od nas. Možemo zajedno osmisliti sadržaj kutije, ukoliko krenemo sa dogovorima na vreme. Početak ugovaranja paketa je već u septembru.

Koliko su socijalno preduzetništvo i solidarna ekonomija važni za zajednicu i šta možemo učiniti da podstaknemo njihov razvoj i osnažimo socijalne preduzetnike i preduzetnice?

Ana:
Iskreno mislim da naše društvo još uvek nije u potpunosti razumelo pojam socijalnog preduzetništva. Kada smo mi počeli da se bavimo ovom temom i da na taj način prihodujemo za naš centar i aktivnosti, shvatili smo da je socijalno preduzetništvo jedan korak više od običnog preduzetništva. Znači, sve što se tiče poslovanja i samih proizvoda mora biti perfektno osmišljeno i sprovedeno. Ljudi koji rade moraju biti profesionalci i veoma vešti u svojoj delatnosti. Poruka društvene misije mora biti jasna. Trebamo izbeći momenat milosrđa, a opet imati dovoljno dobar proizvod koji neko želi da plati bez obzira na socijalnu misiju. Ovo nije lako, s obzirom da se socijalno preduzetništvo u Srbiji komunicira uglavnom kao zapošljavanje osoba sa invaliditetom ili neke druge grupe ranjivih građana, po svaku cenu. To uopšte nije suština ni socijalnog preduzetništva niti zapošljavanja ovih lica. Dešava se takođe da organizacije započnu ovu aktivnost, zapostave socijalnu misiju.

Smatram da socijalnim preduzetnicima treba dati posebnu podršku, i kod uspostavljanja posla i kasnije pratiti razvoj. Socijalnim preduzetnicima treba nuditi konstantne edukacije, ali ih i stalno podsećati na socijalnu misiju i solidarnost. Koliko smo uspeli da razumemo ceo ovaj koncept, svako žensko preduzetnišvo može se povezati sa socijalnim preduzetništvom, i mislim da nedovoljan broj preduzetnica to razume. Iako smo već jako dugo na putu razvoja podsticajnog okruženja solidarne ekonomije, još uvek je nedovoljno podrške organizacijama i preduzećima koja su se odlučila za ovaj vid poslovanja.

Recite nam nešto više o Inkluzivnom centru. Kako funkcioniše, koje usluge pruža, kako korisnici i korisnice dolaze do vas?

Ana: Inkluzivni centar je prvi put otvoren 2013 godine u Zemun Polju, zahvaljujući društveno odgovornim kompanijama i velikom naporu grupe roditelja. Od tog momenta pa do danas, rad centra se usavršava i programi se prilagođavaju i unapređuju. Tokom letnjeg raspusta organizujemo uslugu letnjeg boravka za decu i mlade osobe sa smetnjama u razvoju iz celog beograda, i sada konačno imamo pokriveno celo leto. Radimo svakodnevno 6 dana nedeljno tokom jula i avgusta. Tokom školske godine u prostorijama IC organizujemo program Klub za mlade OSI i Sportsko-rekreativni program za decu i mlade. U planu je otvaranje radnog centra za mlade OSI sa intelektualnim teškoćama i višestrukim smetnjama, kako bismo nadomestili nedostajuću podršku mladim osobama sa invaliditetom koje izlaze iz sistema obrazovanja. Ovaj program podrazumeva pripremu za obavljanje jednostavnijih poslova, unapređenje socijalnih i životnih veština, radionicu pakovanja, proizvodnju suvenira i stvaranje radnih navika i timskog rada. Sve vreme je aktivan Klub za mame u vidu onlajn i uživo radionica ličnog razvoja, unapređenja komunikacije i ekonomskog osnaživanja. Mreža VIDIM TE MAMA okuplja žene iz cele Srbije. Inkluzivni centar je sigurno mesto za sve ove korisnike i korisnice, kao i mesto susreta sa drugim zainteresovanim stranama (stručnjaci, volonteri, članovi porodice i slično)

Trenutno inkluzivni centar radi na dve lokacije, i to u Zemun Polju i u Zemunu u prostorijama škole za obrazovanje dece oštećenog vida „Veljko Ramadanović“, sa kojima imamo odličnu saradnju. Takođe je u planu otvaranje novog inkluzivnog centra u Novoj Pazovi, gde smo na poklon u vlasništvo dobili imanje od 14 ari placa i skoro 300 m2 staambenog prostora za različite nemene.

Na koje aktivnosti ste još trenutno najviše fokusirani? Koji su najvažniji planovi i ciljevi koje planirate da realizujete u budućnosti?

Ana: Trenutno smo najviše fokusirani na razvoj programa za mlade OSI, osnaživanje majki i negovateljica dece sa smetnjama u razvoju i invaliditetom i razvoj mreže STAMENA NIJE OD KAMENA, snimanje podkasta i kampanju putem sajta i društvenih mreža, kao i otvaranje novog Inkluzivnog centra.

Na koje sve načine uključujete zajednicu u svoj rad i šta vam to donosi?

Ana: Naša lokalna zajednica je prilično upoznata sa našim aktivnostima. To naravno ne znači da su nam velika podrška. Različiti su ljudi i različita su interesovanja. Nekima je naša priča preteška. Pojedini rado dolaze, ali nemaju kontinuitet. Nekima e pak čini da nam je lepo i lako ida nam pomoć nije potrebna. Svakako je naša zajednica mnogo šira od lokalne zajednice u kojoj fizički delujemo. Imamo podržavaoce iz cele Srbije i celog sveta, i često se dasi kada nam je najteže da se pojavi nenadana pomoć neplanski. To je zahvaljujući društvenim mrežama i redovnoj komunikaciji sa medijima.

Na koje načine Evo ruka doprinosi razvoju filantropije u svojoj zajednici?

Ana:
Mi utičemo na razvoj filantropije u našoj zajednici utoliko jer ne odustajemo od naše misije. Konstantnim pozivanjem građana da volontiraju i doniraju, na različite načine radimo promociju filantropije. Takođe našim konstantnim volonterskim angažovanjem dajemo primer na koje sve načine možemo biti korisni zajednici.

Šta su najveći izazovi sa kojima se suočavate?

Ana: Najveći izazov je definitivno nedostatak finansijskih sredstava za plaćanje stručnih lica za rad sa decom i korisnicima u kotinuitetu i za plate zaposlenih. S obzirom da mi radimo direktno sa korisnicima i kreiramo programe prema potrebama porodica negovatelja, važno je da sve započete usluge i programi nastave da se pružaju u kontinuitetu. Tako se stvara zajednica i odnos poverenja uizmeđu udruženja i korisnika, a i postiže se konkretna misija i opšte zadovoljstvo i kvalitet života.

Drugi izazov je neusklađenos zakonskih akata (gradskih odluka, zakona, podzakonskih akata) koji definišu uslugekoje se mogu pružeti i finansirati iz državnog budžeta. Tako dolazimo do toga da nema dovoljno licenciranih organizacija, a kada se licenciraju onda one same biraju ciljne grupe korisnika, prema svojim mogućnostima i resursima, pa tako naši korisnici i korisnice najčešće ostaju bez podrške jer su nevidljive sistemu kao korisnička grupa, npr. samohrane majke bolesne dece, stare osobe koje neguju još jednu ili više osoba sa invaliditetom u svom domaćinstvu. Problem takođe imaju i majke više dece, i majke više dece u porodicama koje neguju dete sa smetnjama u razvoju, a posebno ranjiva kategorija su porodice sa malom decom koja su teško bolesna-bez obzira da li je majka samohrana ili je u pitanju potpuna porodica.

Mi znamo uopšteno u čemu je problem, ali postoji velika potreba da se ovom problemu pristupi sistemski i da svi zajedno radimo na rešavanju ovih čvorova, dok ih ne raspletemo.

Ovo je veoma važno pitanje, jer se tiče ne samo porodica sa bolesnom decom već je činjenica da svako od nas u nekom momentu života postane negovatelj svom partneru ili bolesnim roditeljima. Zato smatramo da je neophodno uvesti pojam neformalnog negovatelja u javni diskurs, razviti ideju o Fondu za dugotrajnu negu (po nemačkom modelu), prepoznati žene koje su majke i negovateljice dece sa invaliditetom i retkim bolestima kao posebno ugroženu kategoriju stanovništva i uvesti afirmativnu akciju za ove grupe građana (žene negovateljice, mlade OSI, stari negovatelji)

Šta su najveći uspesi koje je udruženje ostvarilo u dosadašnjem radu?

Ana: Mi smo veoma ponosni na put koji smo do sada prešli. Udruženje je osnovano kada su naša deca imala 7 godina i kretala u školu. Ima nekoliko roditelja koji su aktivni od samog starta i oni su najbolji svedoci našim uspesima. Velika je stvar što smo započinjali toliko različitih programa i oprobali se u mnogim oblastima, tako da sada tačno znamo da procenimo svaki sledeći korak i nemamo nerealnih očekivanja. Trebalo je opstati i ostati u poslu više od 10 godina i zadržati nadu i entuzijazam da je moguće praviti promene uprkos neprijatnom okruženju, nezadovoljnim ljudima i obeshrabrivanju od strane vlasti i državnih institucija.

Mi idemo dalje svojim zacrtanim putem. Organizujemo aktivnosti inkluzivnog centra, kreiramo programe za mlade OSI, okupljamo roditelje i umrežavamo se. Mreža STAMENA NIJE OD KAMENA tek treba da se razvija, kroz PODKAST šaljemo poruku roditelja i obrađujemo različite teme koje su nepopularne tradicionalnim medijima, pokrećemo novi inkluzivni centar u Novoj Pazovi. Radimo u skladu sa svojim mogućnostima i konstantno pozivamo dobronamerne ljude da nas podrže i da doniraju. Naša zajednica raste. Pridružite se i vi.

Rezervišite poklon pakete za svoje zaposlene i svoje poslovne partnere za Novu godinu, konferenciju ili proslavu u okviru firme, preporučite nas svojim prijateljima i saradnicima. Donirajte putem sajta ili putem administrativnog trajnog naloga. Donirajte putem firme ukoliko ste u mogućnosti. Organizujte volonterski dan na jesen za svoj tim iz firme. Pratite naše društvene mreže i naš podkast i delite!

Mi smo tu. Naša deca su tu. I sigurni smo da svi zajedno možemo učiniti svet lepšim. Hvala.