Udruženje dobročinitelja Mali Princ nastalo je sa ciljem pružanja pomoći i podrške osobama sa invaliditetom i njihovim porodica i stvaranjem boljih uslova za njihov svakodnevni život. Zahvaljujući posvećenosti u svom okruženju su brzo prepoznati po dobru što im je donelo veliki broj članova i podržavalaca, te su uspešno organizovali veliki broj akcija i humanitarnih aktivnosti i pokrenuli brojne pozitivne promene u svojoj zajednice.

Nedavno su postali poznati u celoj Srbiji i regionu, jer je predsednica udruženja, Aleksandra Marić, dobila nagradu Oni su heroji, koju Fondacija Ana i Vlade Divac dodeljuje već treću godinu za redom, uz podršku delegacije EU u Srbiji.

Sa Aleksandrom smo razgovarali o herojstvu, dobročinstvu, misiji i novim planovima kojima će Mali princ doprineti rastu i razvoju svoje zajednice.

Kako je nastalo udruženje Mali princ? Sa kojom idejom je sve počelo, kako je izgledao vaš razvojni put? 

Aleksandra: U generaciji mog sina u našem gradu Apatinu je dosta dece sa smetnjama u razvoju. Mi roditelji smo se tad povezali i razmenjivali iskustva, sprijatelji se, tako da je ta ideja u vezi sa osnivanjem udruženja stara skoro 10 godina. Ali u tom periodu je bila neizvodljiva, svi smo mi bili na lečenjima, živeli rasuti po Novom Sadu i Beogradu zbog tretmana na koje smo vodili decu. Nekoliko nas se potom ukljucilo u rad Udruženja za podršku osobama sa autizmom “Maslačak” iz Sombora, čiji smo članovi i danas.

Istakla bih da su mi roditelji starije dece sa poteškoćama u razvoju puno pomogli da se nosim sa nekim situacijama. Tada smo i uvideli značaj postojanja ovakvih organizacija, prvenstveno za našu decu, ali i za nas roditelje. Bez obzira na podršku koju imamo od nasih porodica i prijatelja, niko nas ne može da razume kao što se mi razumemo međusobno. Tako sam i odlučila, zajedno sa još nekoliko roditelja, da nastavimo rad u “Maslačku” ali da pružimo podršku i deci iz svog grada. Tako je Apatin, na radost mnoge dece sa smetnjama u razvoju i njihovih roditelja, dobio “Malog Princa”, jedno prelepo mesto gde smo svi isti u svojim različitostima. Motivaciju nalazimo u osmesima naše dece, u njihovim malim i velikim pobedama i sreći njihovih roditelja.

Koja je bila Vaša lična motivacija za rad u neprofitnom sektoru i ovu vrstu angažmana?

Aleksandra: Moja jedina motivacija bila je humanitarni rad, poboljšanje života osoba sa invaliditetom, osvešćivanje društva i stvaranje inkluzivnog okruženja.

Nedavno ste proglašeni za jednu od 10 dobitnika i dobitnica priznanja Oni su heroji. Koliko Vam ovo znači na ličnom nivou, a koliko je značajno za rad udruženja?

Aleksandra: Moram da priznam  sam bila iznenađena, ali me je sama nominacija izuzetno obradovala, lepo je samo saznanje da neko u tebi vidi Heroja, iako nisam očekivala pobedu na konkursu jer je konkurencija bila baš jaka. Ne smatram da sam Heroj, iako me je, kao što sam rekla, sama nominacija, pa tako i pobeda izuzetno obradovala. Heroji su sva naša deca i roditelji, ja sam samo neko ko predvodi jednu takvu organizaciju. Za sebe ću reći da sam Heroj onog momenta kad ispunim sve ciljeve koje smo mi kao Udruženje sebi postavili, a to je da sva deca dobiju ranu intervenciju, da svi imaju pravo na ličnog pratioca, kasnije i personalnog asistenta, da deca koja idu u redovne škole, a rade po IOP-u dobiju pedagoškog asistenta, da svi imaju pravo na dnevni boravak, predah smeštaj i ono, možda i najvažnije, da naša deca, i kad nas ne bude, a to je ono o čemu svaka porodica koja ima obolelo dete misli, ima doživotno adekvatan smeštaj, medicinsku, psihološku, pa na kraju i ljudsku podršku.

Svako moze da postane heroj, jer heroji su obični ljudi koji svaki dan čine mala dobra dela. Učite svoju decu da je sasvim u redu biti drugačiji, da pruže ruku slabijem, neka poklone osmeh. Veoma je lep osećaj uveče kad legneš, pa ti se javi misao da si nekom pomogao ili izmamio osmeh, ili suzu radosnicu.

Šta za vas lično znači biti heroj u svojoj zajednici?

Aleksandra: Biti heroj je najdraža titula koju nosim, njome prezentujem sve naše članove, ime udruženja “Mali Princ”, kao i Apatin, mesto u kome živim.

Koji su najčešći izazovi sa kojima se suočavate? Postoje li neki koji su češći i specifičniji za manje organizacije koje deluju na lokalnom nivou nego za neke druge? Da li postoje neke prednosti karakteristične za lokalne organizacije u odnosu na druge vrste neprofitnih organizacija?

Aleksandra: Najteži izazov može biti samo problem vezan za zdravlje naše dece, sve ostalo se sa lakoćom prevazilazi. Naše udruženje je iz malog mesta, ali broji pedesetak članova, kako aktivnih, tako i pasivnih. Smatram da smo svojim delovanjem probudili Apatin i učinili da cela Srbija, a i mnoge druge zemlje, čuju za nas i naš rad. Prednost lokalne organizacije je u tome što sugrađani prepoznaju naše ciljeve i srdačno nam pomažu da ih ostvarimo. Takođe, saradnja sa lokalnom samoupravom je fantastična, i, ovom prilikom se zahvaljujem svima koji donacijama, aktivnostima, volonterskim radom, čine da možemo da delujemo u kontinuitetu.

Na koje aktivnosti ste trenutno najviše fokusirani? Koji su najvažniji planovi i ciljevi koje planirate da realizujete u budućnosti?

Aleksandra: Tokom cele godine organizujemo razne radionice za naše članove (kreativne i likovne radionice, rekreativno-rehabilitacione, umetničke i edukativne radionice). Učestvujemo u raznima bazarima-humanitarnim ili prazničnim. Početkom godine dobili smo od kompanije “Meridian” mobilni aparat za kokice, pa naša deca na šetalistu prodaju kokice. To je  pokrenulo ideju o socijalnom preduzetništvu. Odlazimo na ekskurzije i putovanja. Tu bih istakla kamp “Podržimo porodicu” koji organizuje Udruženje “Multiart” iz Vrbasa. To je najveći takav kamp u regionu i dolaze deca sa smetnjama u razvoju iz cele Srbije. Odlazimo na druženja u druga srodna Udruženja. Učestvujemo u javnim tribinama na teme koje se tiču naše dece. Takođe, imamo izuzetnu saradnju sa novosadskim kantautorom Branimirom Rosićem, učestvovali smo na snimanju njegovog inkluzivnog albuma “Dobro za dobro”, kao i snimanju novogodišnje emisije zajedno sa decom iz Udruzenja “Multiart”. To je možda i prvi put kod nas da je neko sa toliko dece sa jako teškim dijagnozama uspeo da snimi emisiju.

Takođe, naša deca učestvuju na svim manifestacijama u našem gradu, pozivaju nas na stadione, koncerte, maskembale, druženja. Stalno nam dolaze gosti da se druže sa našom decom, iz vrtića, škole, bajkeri, sportisti, muzičari, ekskurzije itd, zaista smo lepo prihvaćeni i smatram smo jedan lep primer socijalne inkluzije.

U budućnosti planiramo realizaciju projekta “INKLOBUS” pod pokroviteljstvom Opštine Apatin koji je osmišljen kroz niz putovanja dece sa smetnjama u razvoju, ali i njihovih zdravorazvojnih drugara i roditelja.

Kako se finansira udruženje Mali princ? Kako izgledaju vaše fandrejzing aktivnosti? Sa kojim različitim tipovima donatora sarađujete i na koji način? Na koje sve načine oni koji to žele mogu podržati vaš rad?

Aleksandra: Udruženje ima sopstvene prihode od prodaje kokica, o čemu sam već govorila, kao i od godišnje članarine. Takođe, mnogi građani, preduzetnici, humani ljudi, donacijama pomažu naš rad. Značajan priliv novca dolazi od Opštine Apatin, gde konkurišemo sa projektima na konkursu za socijalnu zaštitu. Apelujem na sve naše građane da nas podrže uplaćivanjem donacija na račun udruženja 325-9500700190018-16.

Na koji način mislite udruženje Mali princ doprinosi razvoju filantropije u vašoj zajednici?

Aleksandra: Svojom energijom digli smo građanstvo na noge, probudili humanost i empatiju, učinili svoju sredinu inkluzivnim okruženjem. Pomažemo jedni drugima i cenimo to što smo svi različiti, ali isti u ljubavi koju pružamo.

Na koje još načine smatrate da doprinosite svojoj zajednici, a na koje uključujete zajednicu u svoj rad i šta vam to donosi?

Aleksandra: Doprinosimo tome da se za naše mesto čuje po primerima dobre prakse, u svoj rad uključujemo zdravorazvojnu decu, volontere, roditelje, defektologe, psihologe, i to donosi obostranu korist i zadovoljstvo.

Šta su najveći uspesi koje ste ostvarili u dosadašnjem radu, a šta je ono što tek želite da postignete?

Aleksandra: Najvećim uspehom smatram pokretanje ideje socijalnog preduzetništva, a ono što je naš krajnji cilj jeste postojanje pedagoških i personalnih asistenata za sve osobe sa invaliditetom, kao i ostvarenje stanovanja takvih lica uz podršku (ljudsku, medicinsku, defektološku).