Društvo za razvoj kreativnosti Aleksinac od 1997. godine radi na razvoju i unapređenju svoje lokalne zajednice.

Od osnivanja do danas, kroz različite programe Društva, prošlo je više od 4.000 mladih i odraslih različitog kulturnog, socijalnog i etničkog porekla.

Više o misiji, aktivnostima, vrednostima i ciljevima ove organizacije saznali smo od Snežane Živadinović, predsednice Društva za razvoj kreativnosti.

Kako je nastalo Društvo za razvoj kreativnosti Aleksinac i kako se razvijala vaša misija?

Snežana: Društvo za razvoj kreativnosti je organizacija koja postoji pune 23 godine. Formirana je u okviru Projekta otvorenih klubova Srbije i bila je deo Mreže otvorenih klubova u to vreme. Od početka je bila posvećena deci i mladima, a kasnije, kako su društvene prilike bile sve komplikovanije i veliki broj izbeglica i raseljenih lica je došao u Aaleksinac, Društvo je krenulo sa realizacijom nekih projekata koji su pomagali mladima iz kategorije izbeglica i raseljenih lica, a vrlo brzo i njihovim roditeljima i drugim članovima porodice, tako da smo spontano, u skladu sa društvenim prilikama, počeli da se bavimo osnaživanjem i podrškom marginalizovanim grupama stanovništva.

Bili smo vodeća organizacija u Aleksincu i okruženju, pa je broj korisnika počeo da se širi, uključili smo i Rome, i seosko stanovništvo, prvenstveno seoske žene. Poslednjih nekoliko godina se dosta bavimo seoskim ženama. Imamo dosta konkretne, održive rezultate iz svih oblasti, za sve ciljne grupe. Bavimo se i ženskim neplaćenim radom.

Marginalne grupe su naša primarna ciljna grupa, ali bavimo se i ostalim građanima, jer je misija organizacije stvaranje pozitivnog okruženja, u kome su svi građani aktivni i zadovoljni svojim kvalitetom života, ali i doprinosom koji sami daju zajednici u kojoj žive.

Snežana Živadinović, predsednica Društva za razvoj kreativnosti

Koja je Vaša lična motivacija za rad u neprofitnom sektoru?

Snežana: Ja sam nekih 20-tak godina u ovoj organizaciji, na različite načine.

Naša satisfakcija je da uradimo nešto dobro za našu lokalnu zajednicu i stvarno se tada osećamo mnogo bolje. Uvek se osećamo poraženo ako nešto što smo zacrtale nismo uspele da realizujemo, ili ako se neki projekat završi, a mi nismo uspele da nađemo neko održivo rešenje.

Računam da je naša motivacija velika, bilo je perioda kada smo morale volonterski da radimo po godinu dana, a bilo je i prilika kada smo imali dobre projekte, ali interes nije ništa drugo do zadovoljstva i što radimo posao koji volimo, što mislim da je privilegija danas u Srbiji.

Nije nam teško da se susrećemo sa svim izazovima sa kojima se susrećemo, to nas motiviše da radimo još više, da se trudimo da nađemo neka inovativna rešenja i da građanima u našem okruženju budemo od koristi, da damo podršku svima kojima treba.

Šta smatrate najvećim uspesima u dosadašnjem radu?

Snežana: Teško je izdvojiti – to je kao kada pitate nekog koje dete najviše voli. Svaki od naših projekata je imao nekog odjeka.

Ima puno uspeha koji nije vidljiv, ali ono što je vidljivo jeste što smo pre desetak godina inicirali osnivanje 3 udruženja seoskih žena, koja su i danas aktivna i volimo naše donatore iz koje god da su priče odvedemo kod njih i pokažemo taj rezultat koji i dalje živi.

Ponosni smo i na projekte za osobe sa intelektualnim i mentalnim poteškoćama u razvoju. Jedan od rezultata je što smo, zajedno sa našim partnerom – Gerontološkim centar Jelenac uspeli da napravimo Centar za stanovanje uz podršku, objekat od 60-tak kvadrata.

Kasnije smo uz podršku Norveške ambasade smo uspeli da napravimo još jedan objekat za izmeštanje korisnika iz psiho-gerijatrije, kako bi oni počeli kvalitetnije da žive.

Sa Unicefom smo, na primer, radili divan projekat za decu iz Dnevnog boravka koji se zvao „Svet je naš“. Imali smo naše male volontere, košarkašice i košarkaše koji su radili sa njima. Ta sreća na licima sve dece, kada su svi obukli iste dresove, se ne može opisati.

Imali smo i mnogo lepe projekte brige o starima. U našem fokusu je, inače, briga o običnom, malom čoveku, koga mi stavljamo u prvi plan i fokus našeg delovanja.

Ako uspemo da pomognemo, makar za pedalj, tom našem običnom čoveku, onda smo odradili dobar deo posla.

Neke stvari se vide, a mnogo je više onoga što se ne vidi. Ali zato kada odemo na teren, na kome pokrivamo nekih 70-tak sela na području opštine, i kada vidimo danas oni znaju i prepoznaju ono što radimo, shvatimo da su oni zapravo rezultat našeg rada i da su nam sva vrata otvorena.

Za ovih 20-tak godina smo uspeli da napravimo neke kvalitetne veze – od običnih građana, do predstavnika institucija, pa i nekih drugih organizacija van Aleksinca – u Beogradu i širom Srbije.

Šta su najveći izazovi sa kojima se susrećete u radu?

Snežana: Ima predrasuda prema nevladinim organizacijama. Mi smo dobar deo svog postojanja bili „strani plaćenici“ i tako su nas nazivali.

Međutim, posle nekog vremena drugi kreću da pričaju o vama na osnovu rezultata, tako da verujem da posle više od 20 godina rada znaju ko smo i šta smo.

Naročito su važne potvrde koje dobijamo na terenu, gde nas naši krisnici zastupaju i brane.

Izazovi su i ogromno područje naše opštine, pa šta god da uradimo mislimo da možemo više i bolje.

Možda nam nedostaju partnerstva i umrežavanje sa nekim drugim organizacijama i da se proširi naše delovanje. Možda nedostaju i ti neki sopstveni resursi, koje moramo ojačati i da naše strateško delovanje bude usmerenije, kao i da ne zavisimo samo od projekata, jer najveći izazov je kakav će biti finansijski opstanak organizacije.

U ovim vremenima je teško izaći na kraj, a da nemate obezbeđene projekte za narednu godinu. Mislim da je to problem sa kojim se sve nevladine organizacije sreću.

Kako je COVID-19 kriza uticala na rad organizacije, na šta ste bili najviše fokusirani u prethodnom periodu?

Snežana: Mi smo tokom COVID-a nastavili jedan dugogodišnji projekat, koji treba da se završi sada u septembru, koji je podržan od strane Delegacije EU. Zove se „Povratak korenima“, a u centru pažnje je imao raseljena lica sa područja naše opštine.

Započeli smo sa organizacijom UN Women projekat „Srećna žena – srećna porodica“, gde se bavimo ženskim neplaćenim radom u oblasti ekonomije nege. U pitanju su žene koje neguju nekog bolesnog člana porodice.

Imali smo intenzivnu potrebu da budemo na terenu za vreme vanrednog stanja, pa smo imali i dozvole za terenski rad.

Morali smo i da se iselimo iz našeg kancelarijskog prostora, pa smo kancelariju prebacili u moju dnevnu sobu.

Možda nas je korona naterala da i mi drugačije promišljamo i da preinačimo neke aktivnosti i usluge, tako da nikoga ne oštetimo i da naši projekti mogu da se realizuju onako kako treba. Pokazali smo da moramo da odradimo ono što se mora uraditi. Kao što vatrogasci moraju da izađu i da gase požar, tako i mi moramo da budemo sve vreme tamo gde nam je i mesto – a to je uz naše građane kojima je potrebna naša pomoć.

Vrlo često smo prisutni i kada nemamo neke projekte, jer nas naši korisnici zovu. Bitno je da radimo tamo gde je potrebno i odgovaramo na potrebe naših korisnika, bez obzira na to da li je u toku projekat ili ne. Bitno je da se potrudimo da pomognemo onoliko koliko možemo.

Na koje aktivnosti ste trenutno najviše fokusirani?

Snežana: To su projekti koje radimo sa UN Womenom – „Hitna pomoć za rodnu ravnopravnost“ i „Srećna žena – srećna porodica“. To bi smo hteli i da nastavimo, ali trenutno ne nalazimo načina.

Dobili smo i podršku Građanskih inicijativa, u okviru projekta ACT, na šta smo ponosni, jer smo jedna od 30 organizacija koje će dobijati institucionalnu podršku u naredne dve godine, što nam je veoma bitno, jer ćemo uspeti da uz stručnu podršku osnažimo sopstvene kapacitete i donesemo neka interna strateška dokmenta koja su nam bitna.

Kako se finansira Društvo za razvoj kreativnosti? Sa kojim tipovima donatora najviše sarađujete i na koji način?

Snežana: Mi smo generalno zadovoljni. Najveći donator nam je Delegacija EU. Pored njih imali smo izuzetnu saradnju sa Norveškom ambasadom, ali tu je i puno nekih drugih manjih donatorskih organizacija, zatim neka ministarstva, kao što su Ministarstvo za rad i socijalnu politiku, Ministarstvo omladine i sporta i Ministarstvo finansija.

Sa svim donatorima imamo dobru i kvalitetnu saradnju – znaju nas, ne samo po imenu organizacije nego i po ličnim imenima.

Pokušavamo da dopremo i do nekih drugih donatora, sa kojima ranije nismo sarađivali, što ide malo teže jer je prostor građanskog delovanja sužen, pogotovo za organizacije iz unutrašnjosti.

Na koji način Društvo za razvoj kreativnosti doprinosi razvoju filantropije u svojoj zajednici?

Snežana: Mi smo nekih desetak godina imali jednu aktivnost, koja je najpre bila projektna, a potom se radila volonterski, a to je bio omladinski klub.

Imali smo sijaset radionica sa desom i mladima na kojima se filantropija promovisala kao način razmišljanja – i rečima i delom. I čini mi se da smo uspeli u tome.

Imam utisak da se ta naša misija brige o drugima prenosi i na one koji su radili sa nama i da se to naše delovanje prepoznaje. Prenos onoga što radimo i naših vrednosti i na druge je ono čemu ćemo težiti i u budućnosti.

Koji su najvažniji planovi i ciljevi na čijoj ćete realizaciji raditi u budućnosti?

Snežana: Radićemo na jačanju sopstvenih kapaciteta. Smatramo da svi treba da prođemo neke dodatne edukacije koje ranje nismo bili u prilici da prođemo.

Moramo raditi na sebi i trudimo se da prolazimo što više online obuka. Želimo i da što više projekata usmerimo ka našim krajnjim korisnicima i da se trudimo da probamo da budemo prepoznatljiviji kod donatora.