U svetu u kojem tehnološki napredak i brze promene postaju svakodnevna stvarnost, važno je ne zaboraviti temelje koji čine naš identitet i kulturu. Organizacija DAR (Društvo za akademski razvoj), sa svojim neumornim angažmanom u oblasti očuvanja kulturnog nasleđa, izdvaja se kao svetli primer posvećenosti vrednostima koje nas povezuju sa prošlošću i oblikuju budućnost. 

Sa fokusom na promociju i zaštitu kulturne baštine Srbije, organizacija DAR je ostvarila značajan uticaj svojim raznovrsnim aktivnostima koje su proizašle iz višegodišnjeg iskustva i iskrenog truda akitivista udruženja. U intervjuu, imali smo priliku da porazgovaramo sa Milanom Simonovićem i Alisom Kockar, članovima DAR tima, o njihovim dostignućima, viziji za budućnost i strasti koja ih pokreće. 

U nastavku, saznaćemo više o njihovim naporima da promovišu multikulturalnost, toleranciju i saradnju kroz saradnju sa pojedincima koji dele vrenosti udruženja, kao i kako se bore protiv izazova kao što je političko zapošljavanje. Takođe, istražićemo kako njihova organizacija inspiriše mlade i starije da preuzmu aktivnu ulogu u društvu, te kako konstantno rade na stvaranju vrednosti koja će ostati kao nasleđe mlađim generacijama. 

Dok čitate ovaj intervjuu upoznajte se i sa radom ove organizacije na Neprofitne.rs, gde možete videti na delu akitvnosti ove organzacije i njenih aktivista koji svojom predanošću ostavljaju neizbrisiv trag u promovisanju kulturnog bogatstva i pozitivnih društvenih vrednosti.

Kako biste opisali čime se bavi „Društvo za akademski razvoj“ nekome ko se prvi put susreće sa vašim radom? 

Milan Simonović: DAR je osnovan sa idejom da se bavi svime onime čime žele da se bave njegovi članovi i članice, da rastemo i da se razvijamo zajedno. Bukvalno. Svaki projekat koji smo radili ticao se oblasti koje su bile interesantne i važne članovima koji su ih pokrenuli, i donosili su boljitak društvu u kom živimo. Kultura? Može. Diplomatija? Može. Borba protiv korupcije? Može. Svemirski program? Ako postanete naš član i to vam je želja broj jedan, naravno da može.  

Važno mi je da naglasim i da je DAR nastao na meritokratskim osnovama, što znači da plodove rada ubiraju oni koji najviše rade da bismo došli do njih, a ne nužno oni koji vode samu organizaciju. To je jedna od stvari koja nas razlikuje od drugih i nešto na šta smo posebno ponosni.  

Alisa Kockar: Do sada smo se najviše fokusirali na promociju i zaštitu kulturne baštine u Srbiji, trudili se da ukažemo na važnost očuvanja i stvaranja kulturnog sadržaja, kroz projekat „Kultura na DAR“ i brojne aktivnosti i inicijative proistekle iz poznanstava koja smo sklopili tokom poslednjih 10 godina. U tom smislu, radili smo i sa brojnim ambasadama, promovisali multikulturalnost, toleranciju, i saradnju. Drugi važan aspekt našeg delovanja jesu teme koje su u isto vreme i „velike“ i svakodnevne, poput društveno-odgovornog poslovanja kompanija  ili borbe protiv političkog zapošljavanja. Kad se sve sabere, čini mi se da je u centru svih zbivanja uvek naša želja da damo doprinos promenama u zajednici gde živimo, ali i motivisanju mladih i starijih da budu i sami aktivni. Konstantno radimo na tome da stvorimo vrednost i napravimo razliku koju ćemo ostaviti u nasleđe mlađim generacijama. 

Možete li da pružite nekoliko primera konkretnih rezultata koje je „Društvo za akademski razvoj” postiglo u promociji kulturne baštine i aktiviranju lokalnih zajednica u prethodnim godinama? 

Milan Simonović: Iza nas je šest sezona kampanje za očuvanje i promociju kulturne baštine u Srbiji, pod nazivom Kultura na DAR. Tokom tih šest sezona uspeli smo da animiramo 416 autora iz 92 opštine u Srbiji da snime 189 filmova i načine 538 fotografija kojima su učestvovali u našoj kampanji, a imali smo i više pratećih aktivnosti poput priredbi i radionica za učenike i učenice srednjih škola. Svi filmovi su dostupni na našoj YouTube stranici, kao i na sajtu. Možete li da zamislite energiju na svakoj dodeli nagrada, kada uspemo da okupimo već poznate i nove entuzijaste za očuvanje i promociju kulturne baštine na istom mestu, da se bolje upoznaju i razmene ideje? Ili emociju kada vam na konkurs stigne film poput Čegarskog bola ili Trodimenzinalnog udžbenika? Kada znate da ste neke mlade generacije koje bije glas da ih ništa ne zanima dovoljno motivisali da požele da vam prikažu ljude, mesta ili događaje koji su im dragi, a za koje niste ni sami čuli ili niste dovoljno znali, iako pratite vesti u domenu kulture? To je Kultura na DAR za nas, to je Kultura na DAR za naše učesnike i učesnice. 

Alisa Kockar: Mislim da smo važan korak napravili i kroz projekat „Korupcija (ni)je opcija“ jer smo u roku od nekoliko meseci uspeli da okupimo i angažujemo čitav niz aktera, nezaobilaznih karika u lancu kada je u pitanju borba protiv političkog zapošljavanja. U trenucima kada je to tek postajala aktuelna tema, razgovarali smo i radili sa studentima i studentkinjama, sa profesorima, sindikatima, političkim partijama i njihovim omladinama, istaknutim političarima i političarkama... Čitav projekat je rezultirao Partnerstvom protiv političkog zapošljavanja, za koji su i pojedine partije, omladine partija i sindikati pokazali interesovanje, i na šta smo bili posebno ponosni, kao i brošurom u kojoj je predstavljen svaki korak na projektu. 

Kako vidite ulogu transparentnosti u radu neprofitnih organizacija i koliko je taj segment važan za ostvarivanje vaše misije? 

Milan Simonović: Jedan od glavnih razloga osnivanja DAR-a jeste taj što nam se kao tadašnjim studentima, smučilo da učestvujemo na projektima organizacija koje odluke donose iza zatvorenih vrata, ne dele informacije sa svojim članovima čime pokazuju da ne cene dovoljno ni njih kao osobe, ni njihov doprinos, i koje zaziru od toga da javnost bude upoznata sa njihovim radom. To su organizacije gde „lideri“ ubiraju sve zasluge rada koji izvedu obični članovi. Stoga smo otvorenost u radu stavili među prioritete našeg udruženja i mislim da nismo pogrešili u tome – na sastanke sa (potencijalnim) partnerima ili događaje na koje smo pozivani je uvek mogao da ide ko želi i trudili smo se da uključimo što više članova i članica, oni nikada nisu bili rezervisani samo za određenu grupu ljudi; na internim sastancima od prvog dana otvoreno razgovaramo o svim temama, što nije uvek bilo lako; informacije razmenjujemo maltene u realnom vremenu... No, ono što je najvažnije je da jasno definišemo očekivanja jedni od drugih i pružamo podršku jedni drugima. Imali smo uspeha, imali smo grešaka, ali nam je uvek bilo važno da o tome pričamo i da javnost zna da smo ljudi od krvi i mesa. 

Koliko je poverenja vaših članova, zajednice i javnosti važno za vas? 

Milan Simonović: Bez toga ne bi bilo ni nas. U eri kada je običan čovek navikao da ga lažu sa svih strana, poverenje je nešto što je jako teško dobiti, a najlakše izgubiti. Ponosni smo na to što održavamo vezu sa našim ljudima, bilo da su to bivši članovi ili pak učesnici nekih od naših projekata. Upravo iz tog razloga što nam je poverenje naših ljudi važno, nikada nismo imali problem da se bilo kome od njih obratimo za savet, pomoć ili preporuku. 

Na koje načine održavate poverenje i koliko je transparentnost važan deo toga? 

Alisa Kockar: Najbolje preporuke dolaze od ljudi sa kojima ste već radili i imali iskustva. Kada nam novi ljudi priđu nakon što su se o nama raspitali kod drugih, srce nam je puno, jer puno sebe ulažemo u odnose sa ljudima. Kada radimo na nečemu novom i tražimo podršku, otvoreno komuniciramo šta nam je potrebno i kako ljudi mogu da nam priskoče u pomoć, šta smo uspeli da uradimo i šta je možda moglo bolje. Kada neko traži našu pomoć, uvek smo voljni da uradimo sve što možemo, i zaista pazimo da što bolje procenimo svoje kapacitete kako ne bismo obećali više no što možemo da isporučimo. Poverenje i odnose gradimo već 10 punih godina, a transparentnost je jedan od temelja svega što smo do sada uradili. 

Da li možete da navedete neke od prednosti koje transparentan rad donosi vašem udruženju? 

Milan Simonović: Kada ste otvoreni, onda nemate čega da se bojite. Kao neprofitno udruženje, nemamo puno opcija po pitanju finansiranja - za sve naše aktivnosti obraćamo se onima za koje verujemo da nam mogu pomoći i ubeđeni smo da je ključan razlog zbog kojeg nam pomažu upravo to što smo otvoreni po pitanju svega. Naši partneri uvek znaju na čemu su s nama, što je jako važno ako pravite dugoročne planove. 

Kako ocenjujete uticaj svojih kampanja i projekata na lokalne zajednice u Srbiji? 

Alisa Kockar: Nakon deset godina rada, slobodno mogu da kažem da smo uspeli da se povežemo sa ljudima koji žive širom Srbije i da bih volela da verujem da smo dali doprinos da njihovi životi i lokalne zajednice budu barem za nijansu bolji nego kada smo počeli. Neretko smo imali priliku da promovišemo kulturnu baštinu i lokalne inicijative sa ogromnim značajem, ali malom vidljivošću u datom trenutku; da u istu prostoriju dovedemo ljude koji se bave sličnim poslovima ili dele strast za određenim hobijem, a da nikada nisu imali priliku da se upoznaju; da prvi put vidimo učesnike radionica dok su još u osnovnoj školi i da posle sarađujemo kada već pohađaju fakultet... Svi oni u sebi nose deo DAR-a, a velika većina svakoga dana radi na unapređenju svoje zajednice i doprinosi promenama. No, ne treba zaboraviti i da DAR nosi deo svih njih, jer su i oni nas u velikoj meri oblikovali kao ljude i aktiviste, i uticali da danas budemo ono što jesmo. 

Koje konkretne koristi ili benefite ste iskusili zahvaljujući transparentnosti u svojim aktivnostima? 

Alisa Kockar: Podrška lokalnih zajednica i institucija je svakako na prvom mestu, neopterećena nepotrebnim pitanjima i sumnjama, i želja da njihovi predstavnici i predstavnice daju doprinos u našim aktivnostima.  

Kao pokretači kampanje "Podrži Novo lice Ćele-kule" na Donacije.rs, kako pružate transparentnost u vezi sa sredstvima prikupljenim putem donacija i njihovom namenom za antropološku analizu lobanja? 

Milan Simonović: Trudimo se da svakodnevno pratimo status kampanje i da objavljujemo što više detalja, prvenstveno na našoj Instagram stranici, koja nam je glavna društvena mreža na projektu. U dopisima, saopštenjima, mejlovima jasno ističemo koliko smo novca prikupili i koliko nam je još potrebno da bismo ideju sproveli  u delo. Na sajtu je naveden i budžet podeljen po stavkama, pa svako koga zanima kako ćemo utrošiti prikupljen novac može da se informiše čak i ako ne želi da nas direktno kontaktira. Potrudili smo se i da vizuelni identittet i prikaz budu odgovarajući i u skladu sa temom - budući da je cilj našeg projekta da rekonstruišemo lica čegarskih junaka, na vizualima imamo lobanje koje se pretvaraju u lica, u skladu sa iznosom prikupljenih sredstava. Svaka lobanja predstavlja 1% sredstava, a kako smo za sada prikupili 35% sredstava, tako smo prikazali 35 lica i 65 lobanja. Živimo za trenutak kada ćemo prikazati 100 lica. 

Zašto je za vas bilo važno da pokrenete tu kampanju? 

Alisa Kockar: Želimo da damo doprinos očuvanju i promociji kulturne baštine u Srbiji, da ostavimo traga i pomognemo mlađim generacijama da bolje upoznaju svoje nasleđe. Vezujemo se za ono što vidimo kao važno, ispravno, neophodno, ne za ono što je popularno u datom trenutku. Ćele kula je školski primer toga o čemu govorim, biser našeg nasleđa skriven na otvorenom. 

Možete li da zamislite da za 214 godina nikome nije palo na pamet i niko nije imao volje da pokrene ovakav poduhvat, iako on košta svega 870.000 dinara i malo dobre volje? Da se nismo kao društvo potrudili da približimo našu istoriju i junake onima koji dolaze na ekskurzije i turističke obilaske, da nađemo inovativan način da promovišemo Ćele kulu čak i van granica države? Gde je tu država, gde je tu lokalna inicijativa? Za državu ne znam, ali znam da je upravo iz inicijative građana i građanki i potekla kampanja za prikupljanje sredstava, kao i da će satisfakcija svih nas koji učestvujemo i dajemo doprinos, da li kroz svoje vreme, ekspertizu ili donaciju, biti još veća kada čegarski junaci konačno dobiju lica. Zajedničkim snagama ispisujemo nove stranice istorije, šta može biti bolje i važnije od toga? 

Da li i kako sarađujete s drugim neprofitnim organizacijama, institucijama i relevantnim akterima u sektoru kulture kako biste ostvarili svoje ciljeve? 

Milan Simonović: Bez saradnje sa drugim organizacijama, institucijama i relevantnim akterima u sektoru kulture nije moguće izdejstovati promene i ostvariti ciljeve, stoga smo još pre pokretanja kampanje stupili u kontakt sa mnogima i redovno smo „na vezi“. To je pristup koji koristimo za svaku našu aktivnost, trudimo se da što više ljudi informišemo i angažujemo, da svi akteri budu upoznati sa dešavanjima i planovima, i da dobiju priliku da se priključe.   

Mesec dana pre početka kampanje za prikupljanje sredstava održali smo tribinu pod nazivom „Finansiranje kulture u Srbiji – izazovi i rešenja“ na kojoj su učestvovali predstavnici različitih organizacija i institucija u kulturi, koji su (svako iz svog ugla) govorili o problemima i rešenjima vezanima za finansiranje kulture u našoj zemlji. Nakon nekoliko dana promišljanja o podeljenim iskustvima i savetima, potrudili smo se da što više toga primenimo na naš projekat i odvažili smo se da započnemo kampanju za prikupljanje sredstava. 

Kako planirate da uključite i motivišete mlade ljude u svoje aktivnosti i kampanje u budućnosti? 

Milan Simonović: DAR je, kao i uvek, otvoren za sve ljude, a naročito mlade, koji žele da volontiraju i da se oprobaju u aktivnostima koje sami ne bi mogli da izvedu. U ovom trenutku, fokusirani smo isključivo na projekat „Novo lice Ćele-kule“ i raširenih ruku ćemo dočekati svakog ko želi da nam se priključi i pripomogne nam da ovu važnu kampanju uspešno privedemo kraju. No, u isto vreme mislim i da su nove ideje uvek dobra stvar i naša vrata će uvek biti otvorena za sve (mlade i ne tako mlade) ljude koji imaju zamisli koje žele da ostvare, ali nisu spremni da se upuste sami u tu plovidbu. Tu smo da budemo podrška i saučesnici u kreiranju bolje i zdravije atmosfere za život u našoj zemlji. Svi koji žele da nam se priključe mogu to uraditi slanjem svoje biografije ili CV-a na: milan.simonovic@dar.org.rs.

Koji su najveći izazovi sa kojima se susreću udruženja u Srbiji? 

Alisa Kockar: Prvi i najveći izazov jeste finansiranje rada udruženja, odnosno, održavanje nezavisnosti udruženja. 

Projektno finansiranje ozbiljan je izazov za sve oni koji žele da svom udruženju posvete „puno radno vreme“ i imaju jasnu sliku čime bi voleli da se bave. Udruženja koja vode ljudi poput Milana i mene, koji pored udruženja imaju i svoje poslove, imaju malo više prostora za delovanje jer ne moraju da po svaku cenu apliciraju za projekte, ali i to ima svoju cenu jer nije uvek moguće uskladiti obaveze i pronaći odgovarajuće konkurse. Neretko smo imali priliku da vidimo kako udruženja odstupaju od svojih načela kako bi obezbedila finansijsku podršku ili prisustvovali razgovorima o nameštenim konkursima, ali znamo i brojne primere gde članovi i članice udruženja realizuju projekte iz sopstvenih sredstava jer nisu imali pravovremene informacije ili kapacitet za apliciranje kod donatora u inostranstvu. Uloga i podrška države je tu jako važna. Finansiranje udruženja mora bolje da se reguliše i na papiru i u praksi, baš kao i informisanje i podizanje kapaciteta civilnog sektora. Kada su budžetski korisnici u pitanju, potrebni su i ozbiljan monitoring utroška sredstava i profesionalno izveštavanje medija. Jednom rečju, transparentnost.  

Dodatno, zaista me brine odnos prema civilnom sektoru i lepljenje etikete državnog neprijatelja. To nije dobra pozicija za udruženja i, još bitnije, ne odgovara realnosti. Udruženja su prijatelji razvitka zajednice, a aktivizam treba podsticati, ne gušiti.  

Koji su benefiti koje platforma Neprofitne.rs donosi za neprofitni sektor u Srbiji? 

Milan Simonović: Imati celokupan pregled aktivnosti i poslovanja neprofitnog sektora na nivou cele zemlje na jednom mestu je pravo blago. To vam omogućava da se na vreme upoznate sa potencijalnim partnerima – da saznate više o onima za koje niste čuli ranije, ali i da izbegnete da radite sa onima koji ne posluju transparentno i koji možda mogu da vam naruše ugled. Samim tim, platforma Neprofitne.rs pruža odlična uputstva i savete za sve one organizacije koje ozbiljno pristupaju svom poslu i koje imaju cilj da sklope velik broj partnerstava. 

Šta mislite da je potrebno uraditi za podizanje transparentnosti u radu organizacija i poverenja u sektor? 

Alisa Kockar: To je izuzetno kompleksno pitanje, čije rešavanje podrazumeva dobru volju pre svega predstavnika i predstavnica države (od Vlade do mesne zajednice), a potom i civilnog sektora, medija, škola, samih građana i građanki... Ako bismo imali jasna pravila koja važe za sve, bez izuzetka, i ako bismo insistirali na ličnoj odgovornosti i smenjivosti, za tren oka bismo ponovo imali visok stepen poverenja i transparentnosti. Svako okretanje glave od problema doprinosi produbljenju nepoverenja, bez obzira koji je od pobrojanih aktera napravio pogrešan korak. Odgovornost je, u ovom slučaju, na svima nama i svi mi trpimo poslednice netransparnosti u radu, bili svesni toga ili ne, bili lično umešani ili ne.  

Mi u DAR-u duboko verujemo da je otvoreni razgovor sa ljudima ključan i da što više vremena moramo da provedemo na terenu. Stava smo da su upravo lična, pozitivna iskustva odlučujući faktor i kao svoj zadatak vidimo to da učinimo sve što je do nas da ih bude što više. Trudimo se da informišemo i stalno pozivamo ljude da nam se pridruže, da se uvere sopstvenim očima šta radimo i zbog čega, da i sami učestvuju u stvaranju promene. Neko nema poverenja u civilni sektor zbog prethodnih loših iskustava, neko je čuo u medijima da radimo za strance i protiv naše države, neko nije ni razmišljao o nama jer se bavio sopstvenim problemima na dnevnom nivou...  Nema te predrasude koje timsko rešavanje problema i proslave pobeda nisu barem smekšale, ako ne i otopile.