Za Svratište za decu sigurno ste čuli - to je mesto u Beogradu gde deca koja su uključena u život i rad na ulici mogu da zadvolje osnovne potrebe, dobiju psihološku podršku i pomoć u savladavanju školskog gradiva.

Možda niste znali da su vrata Svratišta uvek otvorena i za vas – da svojom donacijom u novcu ili robi ili pak vremenom koje možete da izdvojite uvek možete podržati decu i celokupan rad Centra za integraciju mladih, organizacije koja stoji iza Svratišta. 

O Svratištu i drugim uslugama CIM-a, razgovarali smo sa Minom Lukić, koordinatorkom Svratišta za decu i Aleksandrom Mićić, koordinatorkom projekata podrške deci izbeglicama i migrantima.

CIM postoji već 15 godina, kako je sve počelo? 

Mina: Sve je počelo 2004. godine. Naše kolege, tada studenti Defektološkog fakulteta, došli su do zaključka da ne postoje usluge koje su specijalno namenjene deci koja žive i rade na ulici. Onda su krenuli da obilaze teren, mlade ljude koji su živeli i radili na ulici i krenuli su da prikupljaju informacije. Postalo im je očigledno da je toj deci potrebno mesto gde će moći da zadovolje osnovne potrebe za higijenom i hranom. A zatim se iz toga razvilo i sve drugo. Tako je 2004. registrovano udruženje građana Centar za integraciju mladih, 2007. smo otvorili prvo Svratište, 2010. drugo, a tada smo pokrenuli i program obrazovanja koji je namenjen predškolcima. A 2015. smo krenuli u izbeglički odgovor – program namenjen deci izbeglicama i migrantima.

Mina Lukić

Koliko dugo vam je trebalo da odlučite čime ćete se tačno baviti, odnosno kakav vid podrške ćete pružati?  

Mina: Mi smo svih godina, kao i danas, ulazili u programe kada smo shvatili da za njima postoji potreba. Tako je počelo i Svratište – da bude prostor gde će deca moći da zadovolje osnovne potrebe za hranom i higijenom, pa smo ga vremenom unapređivali u odnosu na to šta su potrebe korisnika. Naravno, kao organizacija imamo određeni strateški pravac, ali ostavljamo prostor da odgovorimo na potrebe koje se javljaju u hodu.  

Aleksandra: Cela priča je počela upravo u konsultaciji sa korisničkom grupom, odnosno decom koja žive i rade na ulici. Tu smo razvili program terenskog rada i onda smo putem njega razvili program podrške u obrazovanju dece iz neformalnih naselja. Kada smo videli da oni ispadaju iz sistema zbog uslova u kojima žive. Tako se desio i odgovor na izbegličku krizu. Prosto odgovaramo na potrebe. Nije to dugotrajni proces planiranja – uradimo kratku procenu, razvijemo program i onda uđemo u projekat, a potom ga dodatno osnažujemo i razvijamo dalje. 

Da li možete ukratko da nam objasnite šta su vaši glavni programi?  

Aleksandra: Ono po čemu smo najprepoznatljiviji je svakako Svratište za decu koja žive i rade na ulici. To je licencirana usluga prepoznata Zakonom o socijalnom zaštiti. Zatim tu je Program obrazovanja, koji smo razvili 2010. a tiče se podrške predškolcima iz neformalnih naselja. Ideja je da ih podržimo u tom prvom koraku, jer smo uvideli da deca imaju potrebu za dodatnom pdrškom i da je bitno da im u najranijem uzrastu pomognemo kako bismo sprečili da kasnije napuste školu. U kasnijim godinama se taj program razvijao tako što smo nastavili da pružamo podršku ne samo predškolcima, već i deci koja su u školama, kroz pomoć u učenju, različite radionice itd. Uz to imamo i program filantropije, koji za cilj ima da obezbedi održivost cele organizacije. Odnosno putem njega radimo na tome da uspostavimo modele prikupljanja sredstava od korporativnih donatora i pojedinaca.  

A 2015. smo kao hitan odgovor na izbegličku krizu koja je pogodila Srbiju u partnerstvu sa organizacijom Save the Children pokrenuli projekat podrške deci izbeglicama i migrantima. Tada smo izašli iz Beograda i to je bilo dosta interesantno i izazovno za nas. Oformili smo terenske timove u Preševu, Dimitrovgradu i Šidu. U tim prvim godinama je kroz Srbiju prolazilo oko 5.000 ljudi dnevno i zaista je potreba za podrškom bila ogromna. Kako se ta priča sa migracijama menjala i zavisila mnogo od geopolitičke situacije u svetu, tako smo i mi prilagođavli naše programe. 

Članica ste nekoliko mreža, regionalnlnih i lokalnih. Kako sarađujete sa drugim organizacijama?  

Mina: Članica smo regionalne mreže koja okuplja orgnizacije iz regiona koje se bave sličnom temom, kao i Konzorcijuma za decu ulice i MODS-a (Mreža organizacija za decu Srbije). Kada smo razvili uslugu Svratišta, druge organizacije iz regiona, iz BiH, Crne Gore i Albanije su razvijali svoje usluge po modelu našeg Svratišta, kao i svratište u Novom Sadu. Jedno vreme smo se intenzivno time i bavili, posećivali smo ih, davali im savete, a opet su i oni dolazili i posmatrali naš model. Dosta usluga u regionu je razvijeno po modelu našeg Svratišta

Odakle vi lično baš u CIM-u?  

Mina: Ja sam prvo počela da volontiram u Svratištu. Tada sam bila u gimnaziji i  pedagoškinja me je ohrabrila da se prijavim. U Svratištu na Zvezdari sam volontirala 2 godine, sećam se bila je u pitanju smena nedeljom od 12 do 16. Onda sam prešla na teren, pa sam posle toga postala koordinatorka terenskog programa i kasnije koodrinatorka Svratišta. Većina naših kolega iz kancelarije su ili specijalni pedagozi ili socijalni radnici – nas dve nismo. Mi smo veliki tim, u čitavoj organizaciji imamo 47 ljudi koji su zaposleni, sa kojima smo svakodnevno u komunikaciji. Imamo još 50-60 volontera i zato je važno da razumemo kako izgleda rad svakog od nas na svakoj lokaciji koju pokrivamo.  

Aleksandra: Ja sam završila književnost ali sam kao studentkinja počela da volontiram u periodu kada sam krenula da primećujem decu na ulici i shvatila da ne zmala kako da im pomognem. Onda sam videla poziv za volonitranje i počela da volontiram na Programu obrazovanja kada je on počinjao. Nakon toga sam i ja prešla na teren, pa u Svratište, gde sam koordinisala volontere, a onda smo krenuli u ovu priču 2015. sa izbeglicama. 

 Aleksandra Mićić

Na koje načine uključujete zajednicu i zašto je to važno?  

Mina: Kada neko želi da podrži dete sa ulice, prvo će pozvati nas, jer nas po toj usluzi najviše ljudi prepoznaje. Sad pričam o Svratištima. Ona su zapravo prostori gde su ljudi uvek pozvani i najveći broj građana uključuje se zato što osećaju da zaista mogu da doprinesu i pomognu. Kada dođu u Svratište i donesu kesu odeće ili obuće, važno je da su tamo uvek prisutna deca i ljudi imaju priliku da vide kako se njihova donacija koristi. A pored toga, trudimo se da budemo prisutni na društvenim mrežama koliko god možemo, i posebno kroz Svratište da stalno ljude obaveštavamo o tome šta se dešava, koje su nam potrebe i pozovemo ih da se uključe Oko 40% stvari koje su nam potrebne na nivou organizacije dobijamo od građana, uključujući i kampanje koje sami organizuju. U Svratištu polovinu naših potreba pokrivaju građani i kompanije.   

Aleksandra: Naša ideja je da ljudima pružimo mogućnost da aktivno podrže celu priču. Dakle da to ne ostane na onom zastarelom pristupu, gde vi odnesete kesu stvari i nemate ideju gde šta se sa time desilo. Nego da i građani budu aktivni učesnici celog procesa – isto kao što su i naši zaposleni i volonteri, tako su i građani i kompanije. 

Kako pokrivate ostalih 60 odsto potreba, od Grada, stranih donatora? 

Mina: Kada smo Svratište uspeli da regulišemo Zakonom o socijalnoj zaštiti i dobili mesto odlukom Grada Beograda, imali smo preduslove da se finansiramo iz gradskog budžeta, ali se to ipak nije ostvarilo. Tako da se finansiramo projektno – i kada nas je Grad Beograd finansirao i to je bilo kroz projekte, a ne kroz budžet. Imamo nekoliko donatora koji nas podržavaju skoro 10 godina, jer znaju šta radimo i podržavaju nas ne samo finansijski nego nam pomažu i novim idejama, konsultacijama, savetima za razvijanje usluga.  

Aleksandra: Juče nam je u poseti bio Sem Fabrici šef delegacije Evropske unije u Srbiji. Delegacija Evropske unije nas je podržavala 2016. i 2017. A nama je značajano da dve godine kasnije, oni i dalje prepoznaju značaj našeg rada i vraćaju nam se.  

Mina: Upravo tako. Kada smo imali ideju da nas Grad Beograd podrži nismo to učinili samo zbog toga da bismo obezbedili finansijsku održivost, već nam je važnije od toga bilo da se pitanje dece koja su uključena u rad i život na ulici podigne na viši nivo i da stvorimo svest o situaciji koja postoji i tome da se ovim pitanjima moramo svi zajedno baviti, a ne samo jedna organizacija ili institucija.

 Svratište za decu

Zbog prirode vašeg rada, puno znače i donacije u robi. Da li su i firme spremne da doniraju na taj način? 

Aleksandra: Važno je reći da se cela klima dosta promenila kada pričamo o nevladinom sektoru i donacijama u Srbiji od kraja 90-ih i početka 2000-ih do danas. Generalno više nije trend da se donira novac. Firmama je mnogo lakše da doniraju robu. A što se novca tiče, to se uglavnom odvija kroz projekte. Čak i kad kompanije doniraju neku manju sumu novca i to ide kroz projekat.  

Mina: Imamo značajnu saradnju sa Šabačkom mlekarom koja nam mesečno donira određenu količinu mleka i mlečnih proizvoda, i pekarom Don Don, koja donira zamrznuto pecivo. Imamo višegodišnju saradnju sa jednim vrtićem koji nam donira svoje obroke. Iz restorana Don Gedža bukvalno svake nedelje, od 2007. od kad je otvoreno Svratište dobijamo po 10 obroka. Skoro smo imali i primer jedne IT kompanije gde su zaposleni skupili novac i želeli su nešto da nam kupe. Mi smo odabrali neki nameštaj pa su oni kontaktirali Emezetu, a kada su oni čuli za koju svrhu se on kupuje su rekli da će povrh te kupovine donirati još nešto što je potrebno. 

Kako do vas dolaze korisnici? 

Mina: Obilazimo lokacije gde deca rade i žive i stalno smo u kontaktu sa zajednicom, ne samo sa našim korisnicima. To je isto nešto po čemu smo specifični zato što u velikom broju naselja u kojima radimo smo jedini koji fizički kroče u to naselje. Postoje naselja gde ni policija ni hitna pomoć ponekad ne dođu, a kamoli druge organizacije ili institucije. Drugi način je da deca pričaju među sobom i čuju jedni od drugih.

Šesnaestica je jedan od primera socijalnog preduzeća koje pokreće neprofitna organizacija. Čemu vas je to iskustvo naučilo? 

Mina: Da je to nešto potpuno drugačije od onoga na šta smo navikli! Kao što smo naglasili – mi smo prisutni na terenu i odgovaramo na potrebe. I Šesnaestica je došla kao odgovor na potrebu. Pošto radimo sa grupom dece od 5 do 15 godina, zaključili smo da im i nakon toga možemo pomoći i oko zaposlenja i pružanja konkretnih veština koje će im pomoći da se bolje pozicioniraju na tržištu rada. Uz to smo shvatili da bi billo super da imamo mesto gde će se i naši bivši korisnici osećati dobro, gde ćemo imati mogućnost da ih dodatno osnažimo ali i da to bude „platforma“ za razbijanje predrasuda. A to znači da mi u našem prostoru možemo da pokažemo ljudima da to su to mladi koji hoće da rade i da rade dobro.

 Kafe bar 16

Šesnaestica je nastala iz društvene potrebe, ali na dnevnom nivou funkcioniše kao bilo koji drugi kafić. Kako se prilagoditi takvom načinu rada ako dolazite iz neprofitnog sektora? 

Mina: Tu smo zaista puno učili. Kolega koji je menadžer kafića takođe dolazi iz neprofitnog sektora, ali ima malo bolji osećaj za biznis pa zajedno sa njim radimo. A i učimo u hodu. Od toga kako se unose artikli u kasi, kako se radi nabavka do toga kako se menadžerišu zaposleni. I naravno kako da pravimo profit. 

Ideju o osnivanju socijalnog preduzeća smo imali i pre 5-6 godina, ali u momentu kada smo u to ušli naši drugi programi su bili stabilni – u smislu organizacije, naravno finansije su uvek izazov. I ta stabilnost nam je dala spremnost da krenemo u drugačiju priču. Ipak, bez obzira što je to biznis, možemo da iskoristimo iskustvo u komunikaciji sa građanima i kompanijama, i trudimo se da uvežemo ovu priču sa našim drugim programima, posebno sa Svratištem.

Koji su prvi sledeći koraci za organizaciju? 

Aleksandra: Zadatak za 2019. godinu kada govorimo o svim programima jeste obezbivanje održivosti za 2020. Zajedno sa tim nastavljamo da unapređujemo i nadograđujemo postojeće programe. 

Mina: Posebno program zapošljavanja koji smo započeli sa Šesnaesticom. Program zapošljavanja se prožima kroz sve naše programe, što znači da na primer neko ko je dobio azil u Srbiji a da je prošao kroz Miksalište može da ima priliku da ovde dođe i radi. Isto tako i neko iz naselja ko eventualno nije prošao kroz Svratište. 

Šta smatrate najvećim uspesima koji su postignuti za vreme za koje ste vi u organizaciji? 

Aleksandra: Pa ja bih se vratila na svoje volonterske početke i ono što mi je bilo fascinatno tada mi je fascinantno i sada. A to je ono što je moguće postići u radu sa decom za kratko vreme. Dešava se da u septembru počnemo da radimo sa decom od 6 godina koja dolaze iz neformalnih naselja i često govore kombinacijom srpskog, romskog i albanskog. U junu već, oni zajedno sa decom iz lokalne zajednice recituju pesmice i na srpskom, ali na primer i na engleskom. 

Mina: Uspeh u radu sa decom vidimo svakog dana i to je zaista naš najveći uspeh. Na primer deca nauče neke praktične veštine, dobiju dobre ocene u školil ili nauče kako da se ponašaju u određenim situacijama. To su stvari o kojima ljudi možda i ne razmišljaju, ali mi te promene vidimo svakog dana. Pored toga bih izdvojila i zaista veliku uključenost zajednice u sve što radimo. Mi ne bismo mogli da funkcionišemo bez podrške zajednice. Zbog te podrške ne moramo da razmišljamo da li za neko dete ima mesta u Svratištu.