Centar „Srce“ već 31 godinu pruža emotivnu podršku osobama u krizi i radi na prevenciji samoubistva.

Putem telefonskog broja 0800-300-303, imejla i četa na sajtu volonteri i volonterke Centra „Srce“ svakodnevno pružaju podršku onima koji im se obrate. Oni znaju šta je aktivno slušanje i prihvatanje sagovornika u potpunosti. Oni otvoreno pristupaju najbolnijim temama i veruju da ljudi mogu da priznaju i poštuju osećanja drugih.

Više o radu Centra „Srce“ i trideset godina dugoj borbi za mentalno zdravlje saznali smo od koordinatorke Teodore Đukić i direktora Centra, Gorana Kneževića.

Kako je nastao Centar „Srce“? Sa kojom idejom je sve počelo, kako se razvijala vaša misija?

Teodora: Centar „Srce“ je volonterska, nevladina, neprofitna organizacija koja se bavi pružanjem emotivne podrške osobama u krizi i prevencijom samoubistva. Osnovan je 1991. godine, kao Savetovalište za psihološku pomoć učesnicima rata, a na inicijativu grupe profesora Univerziteta u Novom Sadu, između ostalih, prof. dr Slobodanke Stanković i prof. dr Slavice Selaković-Buršić. Grupa entuzijasta, koji su želeli da pomognu i daju svoj doprinos u ovim teškim vremenima, okupila se i po prvi put otvorila telefonske linije. Ta 1991. godina, bio je trenutak kada je prva osoba začula “Dobar dan, Centar Srce. Izvolite.”

Kako je utvrđeno da je u to vreme postojala jasna potreba da se ciljna grupa našeg Centra proširi, zbog visoke stope suicida, 1993. godine Centar proširuje svoju podršku na sve građane, koji možda i nisu bili direktno pogođeni ratom. Tada Centar menja svoj naziv u “Srce – Psihološko savetovalište za krizna stanja i žrtve rata”, kada i postaje deo mreže centara koji se bave intervencijama u krizi i prevencijom samoubistva - Befrienders International (danas Befrienders Worldwide).

Današnji naziv, “Srce – Centar za pružanje emotivne podrške i prevenciju samoubistva”, ustanovljen je 2000. godine, a korisnici naših usluga su svi ljudi koji prolaze kroz emotivnu krizu i žele s nekim da razgovaraju o tome.

Teodora Đukić, koordinatorka

Koja je bila Vaša lična motivacija za rad u neprofitnom sektoru?

Teodora: Verujem da je svako od nas odlučio da radi u neprofitnom sektoru iz svojih, vrlo različitih razloga. Prva rečenica, kao odgovor na ovo pitanje, u okviru neke od pomagačkih delatnosti često je ista- „Želim da pomažem ljudima.“

Iako nas sve povezuje ta ideja da želimo svoje vreme i energiju da posvetimo pomaganju drugima, zaista je raznolik unutrašnji motiv za tu odluku. Kod mene lično, to je bila želja da se osećam vrednom i korisnom kroz volonterizam i rad sa ljudima. Često i mi volonteri, međusobno razgovaramo o ovoj temi, a sa ciljem da ta motivacija, koja nas zadržava u „Srcu“, opstane još dugo. Zaista, nije uvek lako iznalaziti snage za nastavak rada u neprofitnom sektoru, tada se često vratimo počecima i podsetimo sebe zašto smo ovde. Uvek je ogroman značaj i podsticaj za nas, kada vidimo da smo mogli da pomognemo nekome ko nas tog dana zove, te je s toga i sam rad u Centru je veoma stimulativan i motivišući. Pored svega toga, kolege volonteri, svojim entuzijazmom i radom, obnavljaju i podstiču i naš motiv i energiju. Osećaj pripadnosti i porodične atmosfere, definitivno je jedan od razloga zašto konkretno ja odlučujem da ostajem.

Kako je COVID-19 kriza uticala na rad Centra? Na koje aktivnosti ste bili najviše fokusirani u prethodne dve godine? Da li se povećao broj onih koji traže podršku u odnosu na neke druge periode?

Teodora: Tokom pandemije COVID-19, i „Srce“, kao i sve drugo na Zemlji, prolazio je kroz svoje izazove. U jednom periodu, tokom policijskom časa, imali smo problem da dođemo da naših prostorija, pa smo ceo rad morali da prenesemo online. Tada smo zbog interne politike i sistema vrednosti Centra, a u vezi sa anonimnošću i zaštitom podataka, odlučili da privremeno stopiramo rad na telefonu, i radimo samo mejl i čet. Prvi period zaista nije bio jadnostavan ni za koga, kako za nas, tako i za naše pozivare. Ipak, istrajali smo zajedno i pregurali smo tih nekoliko meseci rada od kuće.

Broj poziva je imao svoje oscilacije, i u zavisnosti od svetske situacije, varirao. Ipak, rekla bih da je naš rad bio konstantan. Naši pozivari su retko kada zvali samo da bi razgovarali o COVID-19, ali je on često bio sporedna tema. Primetili smo da je pandemijska kriza zapravo više pogoršala njihovo dotadašnje mentalno zdravlje, ali i kod nekih po prvi put probudila potrebu da o njemu govore. Rad tokom COVID-19, zaista je ostavio traga na sve nas. Pored samog rada, koji je sve vreme bio konstantan, naše druge aktivnosti bile su delimično ili potpuno obustavljene, te su tako otvorile vrata za druge probleme, sa čijim se posledicama borimo i danas.

Na koje aktivnosti ste trenutno najviše fokusirani? Koji su najvažniji planovi i ciljevi koje planirate da realizujete u budućnosti?

Goran: Najpre smo fokusirani kao i uvek da budemo što dostupniji ljudima kojima je naša pomoć potrebna, a to se za početak ogleda u proširenju radnog vremena. Centar „Srce“ radi 365 dana u godini, 7 dana nedeljno od 14-23h, međutim sada smo tu i subotom i nedeljom od 14h do 04h jer je evidentna potreba za proširenjem kapaciteta što nam govore brojke poziva, mailova i chatova upućenih ka našem Centru.

Takođe naša misija tu ne staje, trudimo se da širimo svest o mentalnom zdravlju i prevenciji mentalnog zdravlja kroz različite aktivnosti, tribine, edukacije, Exit festival, saradnje sa srodnim centrima, umrežavanje ngo sektora ali i saradnju sa državnim institucijama.

Pored toga tu je i kampanja u saradnji sa OPENS-om pod nazivom “Pripazi na ton, pripazi na klik” koja se tiče etičkog izveštavanja o suicidu jer smatramo veoma važnim da se to radi na adekvatan način kako se ne bi proizvela još veća šteta senzacionalističkim pisanjem o ovoj izuzetno važnoj temi.

Goran Knežević, direktor Centra

Kako se finansira Centar Srce? Sa kojim različitim tipovima donatora sarađujete i na koji način?  Na koje sve načine oni koji to žele mogu podržati rad Centra?

Goran: Centar „Srce“ je nevladina neprofitna volonterska organizacija, naš rad finansiramo od različitih projekata na koje apliciramo, te s tim u vezi Centar „Srce“ nema stalni izvor prihoda, već zavisi od projekata ali i dobre volje pojedinaca i organizacija koje prepoznaju važnost našeg rada i postojanja te nam pomažu da obezbedimo neometan rad i da ga unapredimo.

Svi oni koji žele da nas podrže više informacija o tome na koji način mogu, sve potrebne informacije mogu pronaći na našem sajtu www.centarsrce.org.

Veliki broj volonterki i volontera svakodnevno je angažovan u aktivnostima Centra Srce. Na koji način volonteri doprinose radu Centra i koliki je, prema vašem mišljenju, značaj volonterizma za neprofitni sektor generalno?

Teodora: Volonteri čine centar „Srce“, bez njih ne bi bilo ni Centra. Svako od njih, svojom ogromnom energijom, ljubavlju i snagom, održavaju i opravdavaju postojanje našeg Centra. Rekla bih da je svako od nas autentičan i na svoj način doprinosi svakodnevnom radu, ali i napretku Centra i poboljšanju mentalnog zdravlja u našoj zemlji. Verujem da je važno napomenuti da nisu svi naši volonteri psiholozi, te da nas ima iz različitih oblasti. Ipak, svako od nas prošao je kroz dugu i intenzivnu obuku, nakon koje je zaključeno da imamo kvalitete i vrednosti da budemo srcasti volonteri. Svako od nas, odlučuje iz nedelje u nedelju da svoje slobodno vreme pokloni nekome kome je ono potrebno, što je već samo po sebi velika stvar. Pored toga, kako se „Srce“ razvija i dobija na značaju, pojavljuju se novi zadaci u oblasti mentalnog zdravlja, te prevencije suicida, saradnji sa drugim organizacijama i institucijama, gde veliki broj naših volontera bira da posveti dodatnu energiju i radi i van svojih redovnih smena. U našem radu, pomoglo je postojanje timova, koji se bave kako internim, tako i eksternim zadacima. I tako čine naš rad u smenama lakšim i kvalitetnijim.

Volonterizam je važan, kako za neprofitni sektor, tako i za društvo u celini. Ono nas uči da budemo nesebični i da ne očekujemo nešto za uzvrat. Verujem da je društvo u kojem volonterizam cveta, zdravo društvo, koje želi da brine o svojim sugrađanima i učini život u ovoj zemlji prijatnim i boljim za sve nas.

Čini se da je tema kojom se bavite još uvek osetljiva i tabuizirana. Na koji način radite na podizanju svesti o njenom značaju? U čemu se ogleda jedinstvenost vašeg rada i podrške koju pružate? Kako na najbolji i najefikasniji način edukovati javnost po pitanju teme kao što su prevencija suicida i briga o mentalnom zdravlju?

Goran: Čini mi se da se stvari i u tom pogledu pomeraju i da mi kao društvo postajemo otvoreniji da razgovaramo o tome, ali i da potražimo pomoć kada nam je potrebna i to nas izuzetno raduje, međutim nikada ne bi trebalo da se stane sa podizanjem svesti o značaju mentalnog zdravlja, tako da je naša prisutnost u medijima, institucija, obrazovanju, kulturi kontinuira kroz različite tribine, edukacije i treninge kako o tome da postoji pomoč tako i o samom mentalnom zdravlju, fenomenu suicida, predrasudama i zabludama koje se javljaju u vezi sa suicidom i od izuzetne je važnosti ljudima ukazati da nisu sami, da ne moraju da prole kroz težak period bez podrške.

Smatrate li i da je potrebna edukacija medija koji o ovim temama neretko izveštavaju neprofesionalno i da li pokušavate da delujete u smeru da se to promeni?

Teodora: Apsolutno. Nažalost, svedoci smo velikom broju pojedinačnih pokušaja i izvršenih samoubistava u poslednje vreme. Naš Centar, kako se bavi temom sucida, posebnu pažnju posvetio je medijima i načinu njihovog izveštavanja o temama mentalnolnog zdravlja. Nažalost, primetili smo da je način izveštavanja pojedinih medija, svaki put imao obrise neprofesionalnog i senzacionalističkog izveštavanja o temi suicida. Tako smo napisali priručnik za novinare na temu izveštavanja o samoubistvu, organizovali tribine i panel diskusije na ovu temu. U saradnji sa Omladinskim savezom udruženja Novi Sad- omladinska prestonica Evrope (OPENS), započeli smo kampanju, „Pripazi na ton, pripati na klik“, gde smo kroz niz konferencija i panel diskusija sa našim cenjenim gostima govorili na ovu temu. I dalje, ne možemo reći da je naš posao završen, osećamo se kao da smo tek počeli, iako je veliki rad iza nas. Verujem da će nam trebati dosta vremena da bismo dostigli mentalitet i način razmišljanja, koji će nam pomoći da rešimo problem senzacionalističkog izveštavanja. Ipak, to je zadatak svih nas, od organizacija i stručnjaka u oblasti mentalnog zdravlja, do novinara i čitalaca koji biraju koji sadržaj odgovara njihovim standardima.

Da i sarađujete sa drugim neprofitnim organizacijama, fondacijama i institucijama, kojim i na koji način?

Goran: Imamo sjajnu saradnju sa velikim brojem nevladinih organizacija u Novom Sadu i opkupljeni smo svi zajedno i umreženi u “Sazveždju podrške” gde zajedno sprovodimo različite ulične akcije, tribine, edukacije, obuke, ali i razmenjujemo iskustva, pomažemo jedni drugima i unapređujemo svoj rad. Radovalo bi nas ukoliko bi se saradnja proširila i na državni sektor i sa insitiucijama koji se bave očuvanjem i unapređenjem mentalnog zdravlja na sva tri nivoa, i primarnom i sekundarnom i tercijalnom. Verujem da bi tako nešto značajno pomeirlo stvari u pogledu prevencije, edukacije, lečenja i rehabilitacije ljudi kojima je pomoć potrebna.

Šta su najveći izazovi sa kojima se suočavate, a šta najveći uspesi koje je Centar ostvario u dosadašnjem radu?

Goran: Kada govorimo o izazovima, teško je o njima govoriti jer su kolege iz Centra „Srce“ istinski heroji, pa tako i oni možda najteži izazovi sa njima i uz njih prolaze mnogo lakše, ali kada govorimo o uspesima, činjenica da postojimo 31 godinu bez i jednoh dana prekida u radu govori samo za sebe. Za to su zaslužni svi heroji koji potpuno svojevoljno na najhumaniji način svoje slobodno vreme posvećuju ljudima kojima je topla ljudska reč i saznanje da nisu sami potrebna, te bih se ovom prilikom svima njima zahvalio i rekao koliko sam ponosan na njih, koliko su divni ljudi  i koliko su važan deo ovog društva.