Jednom sam negde pročitala da ako ovaj svet ikada propadne to neće biti zbog loših ljudi koji čine zlo, već zbog dobrih ljudi koji stoje sa strane i ne čine ništa.

I zaista, ovo bi vrlo lako mogla biti istina. Da li smo zaista „dobri“ ako ne činimo dobro? Da li smo dobri ako nas je nešto loše previše uplašilo, zaustavilo, sklonilo u stranu, pa po strani i stojimo? I šta ćemo sutra pitati sebe, posle mnogo godina života, kada pogledamo unazad i vidimo sve te strane u koje smo se sklanjali? Pa nećemo biti ništa drugačiji od onih koji su činili loše, jer ni mi nismo ništa preduzimali.

A toliko je lako. Lako je činiti dobro, jer je to u ljudskoj prirodi.

Dobročinitim

Kada razmišljam o dobročinstvu, nikada mi kroz glavu ne prolaze bilo kakva velika dela. Zapravo, uverena sam da kod dobrih dela ne postoji ta podela na mala i velika. Zašto?

Zato što je svako dobro delo – veliko delo. Zato što nijedno dobro delo nije usamljeno, ono je uvek početak ili nastavak nečega lepog.

Da li to nešto bilo promena na bolje, inicijativa koja će unaprediti zajednicu, glas koji će se negde čuti, pomoć koja će nekome značiti ili „samo“ dobar osećaj na kraju dana – sve je to važno i veliko.

Kada se pitate da li treba da uradim nešto dobro, pokušajte da postavite sebe u taj trenutak u budućnosti kada ste to već učinili i pokušajte da osvestite šta osećate? Mogu da vam garantujem da koliko god vam se delo učinilo malo u tom trenutku, dobar osećaj koji vas čeka nakon što ga učinite je toliko veliki da će vas preplaviti.

Kada vidite ljude kojima ste učinili dobro, ili ljude koje ste vi inspirisali da oni učine nešto dobro, ili ljudi koje ste naterali da razmisle i da se preispitaju o činjenju dobrog – to je kao ona mala grudva snega koju krenete da valjate, a od nje može da nastane lavina!

I osećaj je mnogo dobar.

NURDOR

Verujem da sve ovo može da zvuči apstraktno i neuhvatljivo. Ali zato vam savetujem – pokušajte. Pokušajte jedan dan, drugi, peti... i sigurno će vam biti potpuno jasno o čemu govorim.

Sedela sam kod kuće i slušala da nigde nema sredstava za dezinfekciju, zaštitne opreme i alkohola i da nam se približava apokaliptični scenario.Uhvatila me je panika i bilo mi je potrebno da nešto radim.

Otišla sam u NURDOR i ponudila se da vozim neke donacije hrane u Novi Sad. Pre nego što sam krenula svratila sam na Senjačku pijacu i u prodavnici hemije našla asepsol i alkohol. Iako je dozvoljeno kupiti samo jedan, kada sam rekla gde nosim dali su mi pet komada. Odvezla sam i to u Novi Sad. Tamo nikog nisam smela da dodirnem, da zagrlim i poljubim, a volim te ljude kao porodicu.

I dok sam vozila nazad bilo mi je jasno da šta god na ovom svetu da ti neko oduzme, pa i mogućnost da zagrliš koga voliš, tvoja dela i vera u dobro mogu biti jači od svega. Vratila sam se kući i od tada nisam više gledala vesti. Jer najveća vest je bila u meni – toliko se dobro osećam od onoga dobrog što sam danas učinila.

Kada jednom to osvestite – dobročinstvo je ono što postane način života. Vraćanje tom naučenom obrascu je ono što menja svet.

P.S.

Danas sam odvezla na hemoterapiju jednu devojčicu. Bila je sa mamom. Nisam joj videla lice od maske i kapice koju je nosila. Kada sam ih pokupila posle terapije i odvezla kući kad je izlazila iz kola poželela sam joj lep dan. Iako je imala masku videla sam da se nasmejala. Mnogo se lepo smeje.

Možemo to svi.