Nikola Spasić je svojeručno napisanim testamentom, u Beogradu 9. februara 1912. godine, zaveštao je svoju nepokretnu i pokretnu imovinu kako bi osnovao Zadužbinu pod svojim imenom. Važno je znati da u trenutku sastavljanja testamenta, ona je vredela gotovo kao Nobelova.

Kako bi osigurao da se njegovo zaveštanje koristi kako je zamislio, Spasić je izričito naglasio:

"Imovina se ne sme otuđiti ni pod kojim uslovima, mora se redovno održavati, a ciljevi zadužbine da se ostvaruju isključivo iz prihoda koje ta imovina donosi državi..."

Testamentom je odredio i prve zadatke Zadužbine:

  • da kupi najveće zvono za Crkvu Svetog Save, kada bude podignuta i pokloni ga u njegovo ime;
  • da podigne jednu bolnicu u Beogradu i da se po završetku gradnje preda beogradskoj opštini;
  • da podignu dve bolnice u unutrašnjosti gde se ustanovi kao najpotrebnije i jedan dom za sirote i iznemogle srpske građane;
  • da održavaju Hram Svetog Trifuna na Topčiderskom groblju koji je podigao, kao i da se svake godine na dan Svetog Trifuna, njegove slave, održe službu i pomen svim njegovim mrtvima;

Nepokretna imovina sastojala se od pet zgrada u samom centru grada. Četiri su bile smeštene duž Knez Mihajlove ulilce na brojevima 19, 33, 37, 47, a peta u Ulici kralja Petra 18. Pored toga, zadužbina je na raspolaganje dobila i nešto više od 1400 akcija različitih pravnih lica.

Testament je zatim dat Narodnoj banci na čuvanje, a zadužbina zvanično počinje sa radom 30. aprila 1920. godine.    

Godinu i po dan po smrti Nikole Spasića o njegovoj imovini se nije niko brinuo, pošto je ona delom bila pod upravom okupacionih vlasti i korišćena za njihove potrebe. Tek angažovanjem dr Mihaila Mike Popovića, okupacioni Građanski sud za grad Beograd postavlja za staraoca celokupne Spasićeve imovine Dobru S. Petkovića, advokata i Milorada Popovića, docenta Univerziteta u Beogradu, koji su tu dužnost obavljali do 27. aprila 1920. godine. Tada upravljanje zadužbinom preuzimaju ljudi koje je Spasić naveo u Testamentu i posle izbora predsednika uprave, zvanično 30. aprila 1920. godine zadužbina počinje sa radom.

U radu zadužbine izdvajaju se dva perioda – pre i posle nacionalizacije 1958. godine, kada imovina Zadužbine postaje društvena. I pored toga, Zadužbina je nastavila sa radom do danas, osztvarujući ciljeve zbog kojih je osnovana, iako u smanjenom obimu.

Do 1958. godine Zaduđbina je sagradila Bolnicu u Beogradu, koja je bila začetak velikog Kliničkog centra Zvezdara, a sagrađene su bolnice u Kumanovu, Krupnju, dom za siročad u Knjaževcu, paviljon na Starom sajmištu, Crkva Svetog Trifuna na Topčiderskom groblju, đačko sklonište na Paliluli, sedam višespratnica u centru Beograda...

U smanjenom kapacitetu nakon 1958, zadužbina je kupovala i poklanjala sadnice voćki, organizovala stručnu pomoć, dodeljivala nagrade najboljim studentima Medicinskog i Poljoprivrednog fakulteta Univerziteta u Beogradu, nagrađivala lekare i medicinske sestre, kao i što je kupovala i delila donacije zdravstvenim centrima u Srbiji.

Početkom 2013. godine Zadužbini su vraćena 63 stana, ukupne površine 5 500 m², u Knez Mihailovoj ulici u Beogradu, u kome stanuju sadašnji zakupci na neodređeno vreme.

Današnji Upravitelj Zadužbine je diplomirani pravnik Vojin Đekić.