Velimir (Mihailo) Teodorović je bio srpski dobrotvor i zadužbinar.

Rođen je 20. maja 1849. godine, kao vanbračni sin Mihaila Obrenovića i Marije Berghaus i po rođenju je dobio ime Viljem Berhauz.

Detinjstvo je proveo sa majkom, ali 1856. Godine majka je mladog Viljema predala ocu. Mihailo Obrenović ga je potom poslao u Beograd, gde je Viljem završio Gimnaziju.

Pre nego je otišao na studije u inostranstvo, Viljem je primio pravoslavnu veru, gde je dobio ime Velimir. Uzeo je i staro prezime vladarske familije Obrenović - Teodorović.

Posle očeve smrti, u atentatu u Košutnjaku 1868, pošto nije bilo testamenta, na zalaganje mitropolita Mihaila, namesnika i kneževe sestre Petrije, sa studija u Ženevi je doveden u Beograd i dodeljeno mu je nasledstvo, imanje Mošija Negoja, površine 4.000 hektara, koje se sa južne strane graničilo sa Dunavom i imalo sopstveno pristanište, u Maloj Vlaškoj i rumunske obveznice u vrednosti od 30.000 dukata, čime mu je obezbeđena budućnost. Nakon kratkog boravka na nasleđenom imanju, nastavio je studije u Minhenu.

"Narodni dobrotvor"

Posle studija mu nije bilo dozvoljeno da se vrati u Srbiju, mada nije pokazivao nikakve pretenzije na presto. Ipak, Velimir je pomagao Srbiju kada god je za to imao priliku.

Za vreme ratova koji su vođeni za vreme Milana Obrenovića, slao je novčanu i pomoć u hrani, iako je kralj zabranio njegovo dobrovoljno učešće u ratu. Pomagao je i umetnost, posebno Narodno pozorište koje je nastalo zaslugom njegovog oca.

Zahvaljujući prihodima od imanja "Negoje", za života je pomagao srpske studente. Umro je iznenada u 50-toj godini, bez potomaka.

“Veliminarijum”

Velimir je jedini Obrenović koji je svu svoju imovinu poklonio Srbiji.

U svom testamentu, pored ostalog, kaže:

Moje celo imanje dobio sam poklonom, kao neograničenu svojinu, i mogu njime bez ograničenja da raspolažem. Ako bih ja ne ostavivši potomaka iz zakonitoga braka, umro, to će sve moje pokretno i nepokretno imanje, ma gde se ono nalazilo, pripasti mojoj Otadžbini, to jest: Kraljevini Srbiji kao mojem jedinom i isključivom nasledniku. Ovo će moje imanje biti odvojeno od državnog imanja kao zadužbina, i ova će zadužbina nositi ime: Velimirijanum.

Cilj “Veliminarijuma” bio je da pomaže razvoj nauke, umetnosti, trgovine, industrije i zanatstva. Namenjen je i obrazovanju mladih, za školstvo i obrazovanje nastavnog kadra, kao i za razvoj nauke. Ukupna suma kojom je raspolagala Zadužbina iznosila je oko 1.700.000 tadašnjih dinara u zlatu.

Državni savet je upravljao radom Zadužbine "Velimirijanum", a za prvog predsednika saveta imenovan je Nikola Pašić. Po završetku Prvog svetskog rata sredstvima zadužbine u Srbiju su preneti posmrtni ostaci Velimira Teodorovića. Sahranjen je na Novom groblju u Aleji velikana. Na grobnici stoji samo "Narodni dobrotvor".

Fond "Veliminarijuma" je pomagao i finansirao i veliki broj dobrotvornih ustanova, dečija obdaništa, različite esnafske komore, fondove za studente lošeg materijalnog stanja, pevačka društva, Kolo srpskih sestara, Srpsku akademiju nauka i Beogradski univerzitet.

Iz sredstava fonda, otkupljivane su knjige i časopisi, i na taj način pomagani pisci i izdavači. Knjige su slane bibliotekama širom Srbije.

Samo tokom 1940. godine, pored svih ostalih kome je pomoć upućena, 36 humanitarnih društava je dobilo više od 37.000 dinara, dok je pred sam rat imovina zadužbine iznosila 3 miliona ondašnjih dinara.

Poslednja pomoć iz tog fonda je dodeljena 1971. godine Srboljubu Mitiću, pesniku iz sela Crljenca kod Požarevca.

Zadužbina danas ne funkcioniše i jedini trag njenog postojanja je zgrada u ulici Svetog Save broj 11 u Beogradu, ali na zgradi više nema ni natpisa koji bi ukazivao da je tu nekada bila zadužbina.