Verovatno ste čuli legendu o tome kako je ulica na samoj granici Zemuna i Bežanije dobila ime po zemunskom trgovcu Toši koji je na svom imanju iskopao čuveni bunar i izgradio kafanu.

Toša Apostolović ( 1745 – 1810. ) bio je bogati zemunski trgovac, ali i veliki narodni dobrotvor, čija se zadužbina i danas nalazi u zemunskom Gradskom parku. Pretpostavlja se da je rođen je oko 1745. godine u Staroj Srbiji, ali neki hroničari tvrde da mu je pravo ime bilo Teodoros Apostolos i da je poreklom bio Grk iz okoline Soluna.

Posle austrijsko-turskih ratova, Zemun u XVIII veku postaje važno trgovačko mesto kroz koje je prolazio put kojim su roba i putnici iz Carigrada i Soluna putovali na Zapad. Ulice su vrvele od ljudi najrazličitijih nacionalnosti. Mogao čuti nemački, hebrejski, cingarski, turski…

U Zemun, oko 1770. godine, dospeva i Toša, kao tek stasali mladić, u pratnji dvojice braće. U početku za svoj hleb zarađuje baveći se sapundžijskim i voskarskim zanatom, ali se ubrzo okreće daleko unosnijoj trgovini. Zahvaljujući trgovačkom umeću ubrzo stiče veliko bogatstvo i ugled.

Tokom ovih godina, od varošice sa 2.700 žitelja, Zemun izrasta u gradić u kome je bilo nastanjeno čak 6.000 stanovnika. U to vreme se formira i deo Zemuna danas poznat kao Gornja varoš, u kome su utočište našli Srbi koji su pred odmazdom Turaka izbegli iz Istočne i Centralne Srbije posle sloma Kočine krajine.

Crkva svetog arhangela Gavrila

Kao trgovački centar, žitelji Zemuna su se suočavali sa problemom bolesti koje su putnici sa sobom donosili, zbog čega je formiran karantin. Zbog slabog poznavanja načina prenošenja bolesti, karantin je danima, nedeljama, pa čak i mesecima bio dom brojnim putnicima koji su ovde odvođeni posle prelaska reke. Neki od njih nikada nisu ni pronašli izlaz iz njega, skončavši od kuge, kolere, velikih boginja ili neke druge bolesti koje su doneli sa sobom ili kojom su se zarazili prilikom boravka.

U želji da putnicima u karantinu pruži mogućnost da imaju bogosluženje, Toša Apostolović, tada već predsednik Crkvene opštine, šalje zahtev austrijskim vlastima da o sopstvenom trošku, a u znak sećanja na sebe i svoje roditelje, u Kontumacu izgradi pravoslavnu kapelu od tvrdog materijala na mestu postojeće od dasaka.

Zahtev je ubrzo prihvaćen i 1786. godine niče Crkva svetog arhangela Gavrila, koja je 1990. postala manastir.

U crkvi su liturgijama, pored pojedinaca iz karantina, mogli da prisustvuju i obični građani, zaštićeni visokim zidom. Zanimljivo je spomenuti da je neke od ikona izradio slikar Nikola Apostolović, Tošin sin, dok su ikonostas oslikali zemunski ikonopisci Dimitrije Bratoglić i Konstantin Lekić.

Kako je nastao Tošin bunar

Prema legendi, kada je ostario, Toša je dobio očnu bolest zbog čega mu je vid značajno oslabio. Jedne noći, sanjao je Svetog Nikolu koji mu je rekao da ide na Bežanijsku kosu i ponese jedno prazno bure od dva akova, pa da ga spusti nizbrdo. Gde ono bude stalo tu da iskopa bunar i zasadi oko njega drveće, pa da se umiva vodom iz bunara kako bi povratio vid.

Priča kaže da je voda iz bunara zaista bila lekovita i Toša se izlečio. Za uzvrat, svetac je Toši navodno u snu naložio da posle to mesto i svoju zadužbinu pokloni Srpskom zemunskoj opštini, da bi ga narod po tome pominjao.

On je uradio kako mu je rečeno u snu, iskopao je bunar i odmah do njega napravljena je i kafana.

Ubrzo nakon što je bunar podignut, on postaje omiljeno izletište Zemunaca, a čitavo područje oko bunara je još za života Toše Apostolovića ponelo ime „Tošin bunar”.

On je neposredno pre smrti zemljište na kojem je imao vinograde i bunar zaveštao crkvi. Umro je 1810. godine u Zemunu