Sima Andrejević-Igumanov (1804 —1882) bio je srpski trgovac, humanista i dobrotvor.

Zbog svog dobrotvornog rada, ostao je upamćen u Staroj Srbiji kao jedan od prvih zadužbinara u oblasti školstva i narodne prosvete.

Rođen je u Prizrenu, u godini Prvog srpskog ustanka, u porodici poznatog trgovca Andreje Đorđevića. Njegov otac je važio za velikog rodoljuba. Tokom bune, Andreja je ustanicima pomagao kroz kupovinu oružja i naoružanja, a dvojica od njegova četiri sina su se borila uz Karađorđa. Nažalost, Andrejin patriotski čin mu je doneo materijalne probleme koje je nasledilo njegovo potomstvo.

Zbog toga je najmlađi sin, Sima, svoje mlade godine proveo u manastiru sveti Marko kod Prizrena, gde mu je najstariji brat bio iguman. Zbog toga, prozvan je „Igumanov“, prezime koje 1856. godine zvanično pridodaje očevom.

Od burmuta do kazamata

Kad je stasao, brat ga šalje na zanat u prizrensku fabriku burmuta, u kojoj za kratko vreme, od kalfe tj. učenika dospeva do suvlasnika. Nakon što su Turci zatvorili fabriku i njegovog neuspešnog pokušaja da otvori sopstvenu u Aleksincu, put ga vodi u Makedoniju, gde pokreće trgovinu pijavicama.

U to vreme, pijavice su bile na ceni kao lekovito sredstvo, jer se smatralo da puštanje krvi leči sve bolesti, kako u Srbiji, tako i u Evropi. Posao mu je toliko dobro išao, da je navukao zavist turskog paše, koji ga zatvara u Carigradski zatvor i preuzima trgovinu. Iako je parnica vođena, presuda nije bila u Siminu korist, pa je ostavljen i bez novca i bez posla kojim bi se prehranio.

Srećom, tokom boravka u turskom kazamatu upoznaje agu iz Prizrena, prijatelja njegovog brata igumana, sa kim i on postaje prijatelj.

Po izlasku na slobodu, Sima je odlazio u posete utamničenom agi i donosio mu hranu. Kako bi mu se zahvalio, aga mu je ponudio da upotrebi njegov novac, da se ponovo upusti u trgovinske poslove, uz uslov da mu ga vrati sa delom zarade, ili, ako ga ubiju u zatvoru, da novac da njegovoj porodici u Prizrenu. Obećanje Sima je ispunio – do kraja života se brinuo o aginoj porodici i izdržavao ih, a dao je i bogat miraz njegovoj ćerki kada je stasala za udaju.

Zahvaljujući aginoj pomoći, odlučio je da se vrati prvobitnom poslu  prerade i trgovine duvanom – prvo u Carigradu, a zatim i u Kijevu, Odesi i Beogradu.

Oženio se 1833. godine Sultanom Drvadarević iz Prizrena. Živeli su u braku četiri godine i izrodili dvoje dece: Manojla i Magu. Kada su mu nakon četiri godine umrle žena i kćerka u Prizrenu, rešio je da se više ne ženi i posvećuje se svom sinu Manojlu, koji nažalost takođe umire 1965. godine.

Živeo je skromno, a svoje bogatstvo je koristio za pomaganje crkvi, manastira, sirotišta, učenika, bolesnih i nemoćnih. Kada je izgubio i sina, odlučuje da „usvoji“ svu omladinu svog kraja i osniva zadužbinu kojoj je zaveštao sva dobra koja je dugogodišnjim radom i štednjom stvorio.

Sima Andrejević Igumanov preminuo je 1883. godine, a sahranjen je u porti Svetog Marka u selu Koriša, kod Prizrena.

Zadužbinarstvo

Zadužbina Sime Andrejevića Igumanova Prizrenca jedna je od najplodonosnijih ustanova te vrste u srpskom narodu. Testamentom je zaveštao da Zadužbina bude pod upravom Srpske pravoslavne crkve i patrijarha.

U Prizrenu 1872. godine, gradi zgradu koja postaje sedište prizrenske Pravoslavne bogoslovije. Zadatak Bogoslovije bio je "da sprema mladiće srpske narodnosti, a pravoslavne vere u Otomanskoj imperiji za narodne sveštenike i učitelje". Prizrenska bogoslovija je iškolovala više učitelja nego sveštenika, kao i nemali broj vladika.

Svoje znanje su u njoj stekla čak trojica srpskih patrijarha: Varnava, Gavrilo i Pavla, od kojih je treći kasnije postao i profesor na ovoj bogosloviji.

Posle burnih devedesetih godina i progona srpskog naroda sa Kosova i Metohije, Prizrenska bogoslovija je privremeno izmeštena u Niš. Za izgradnju novog školskog zdanja korišćena su isključivo sredstvima Igumanove zadužbine podignuto.

Za Beograd je posebno značajna velika Igumanova palata na Terazijama, koja je bila glavno vlasništvo fonda iz kojeg su finansirane dobrotvorne i prosvetne akcije.

Igumanova palata, podignuta je 1938. godine prema projektu Petra i Branka Krstića, ujedno i jedan od njihovih najznačajnijih projekata. Zamišljena je kao modernizovana verzija srpsko-vizantijskog stila. Zgradu je krasila i skulptura Sime Igumanova sa siročićima, rad vajara Lojze Dolinara, koja je posle Drugog svetskog rata uklonjena. Ime Sime Igumanova sa pročelja zgrade, srećom, nije moglo biti izbrisano, tako i da danas stoji.

Zbog svog izuzetnog arhitektonskog značaja, ova zgrada je 1977. godine stavljena pod zaštitu države kao spomenik kulture.

Posle Drugog svetskog rata, kao i većina zadužbina, prestala je sa radom, a njena imovina joj je oduzeta. Međutim, zaslugom patrijarha Pavla, zadužbina je 1991. godine obnovila rad, što je podrazumevalo i vraćanje palate na Terazijama fondu u vlasništvo.