Jovan Gavrilović bio je jedan od onih slučajnih putnika koji su došli u Beograd tek da “vide sveta” i trajno ostali u njemu. Tokom 50 godina svog života u prestonici bio je državni činovnik, diplomata, kneževski namesnik, kicoš, osobenjak, ljubitelj filozofije, narodni dobrotvor i još mnogo toga. Spomenik podignut njemu u čast i danas krasi najlepši beogradski park, Kalemegdan.

Umesto trgovine, pero i knjiga

Jovan je rođen kao sin bogatog trgovca, Trivuna Gavrilovića, u Vukovaru, 1796. godine. Članovi porodica Gavrilović su osim raspolaganja materijalnim bogatstvom imali tu sreću da su bili u prilici da se obrazuju. Trivun Gavrilović se zbog toga rado dičio da je svoj svojoj deci, a imao ih je još šestoro pored Jovana, pružio dobro obrazovanje. Jovanovo je počelo u osnovnoj školi u Vukovaru, a nastavilo se u luteranskom liceju u Šopronju, a zatim Sremskim Karlovcima i Segedinu.

Sledeći svoj akademski put vrlo rano je savladao latinski, nemački i francuski, što mu je omogućilo da zađe u svet filozofije. Čitao je Cicerona, cenio radove Voltera, ali njegov filozofski uzor je ipak bio Kant. Visok i krupan, uvek lepo odeven po najnovijoj i najskupljoj modi, poznavalac dobre kapljice i najfinijih delicija, bio je najtraženiji mladoženja Vukovara i Srema, ali ga je više zanimao svet knjiga i prepiski sa srpskim intelektualcima onog vremena. Iako je očeva namera bila da bude naslednik porodičnog trgovačkog posla, Jovan se posvetio putu “slobodnog naučnika” u potrazi za smislom života.

Sremac u Beogradu

Tadašnji Beograd bio je "Meka" za srpske učenjake, a Jovan, dodatno vođen ljubavlju prema putovanjima, došao je u prestonicu 1829. godine. Dodatni podsticaj za njegovu posetu je bila činjenica što je u Beogradu tih godina boravio Vuk Karadžić, njegov prijatelj s kojim je godinama unazad vodio uzbudljivu intelektualnu prepisku.

Za razliku od Vukovara, gde zbog svog građanskog porekla nije mogao da dobije državni posao, u Beogradu je Gavrilović primljen širokih ruku. Beogradu je ostao privržen do kraja života, iako je zbog službe kratko boravio i u Kragujevcu, Carigradu i Bukureštu.

Gavrilović je u Beogradu ubrzo postao jedna od viđenijih ličnosti i kneževa osoba od poverenja. Tokom narednih decenija bio je ministar finansija, državi savetnik, upravnik Poslovno-trgovačke škole i jedan od osnivača i predsednik Srpskog učenog društva, preteče Srpske akademije nauka i umetnosti.

Svoju odanost državi i kruni dokazao je i kada je bez ikakve naknade ušao u Namesništvo koje se staralo o novoizabranom knezu Milanu.

Mladi Milan bio je čudljiv, osetljiv, nemiran i potpuna suprotnost staloženom Gavriloviću, koji je i iz tog razloga odabran da bude njegov mentor i moralni kompas. U svojim pokušajima da upristoji mladića koji je odrastao u porodici rastrzanoj sukobima, Gavrilović je nailazio na mnoge prepreke - od osoblja dvora i oficira koji su momčića pokušavali da razmaze, do drugih namesnika, političara i samih Obrenovića koji su imali svoje planove kako da od dečaka naprave “pravog muškarca” i dostojnog naslednika krune. Međutim, ono što danas znamo o knezu Milanu je ipak dokaz da Gavrilovićevi napori nisu bili uzaludni.

Dobrotvorni rad

I pored političkog angažmana, Jovanova najveća pasija je ipak ležala u prosvetnom radu. Pored filozofije, bavio se izučavanjem istorije, posebno istorije Prvog srpskog ustanka, a neretko je svoje bogatstvo koristio kako bi pomagao svoje kolege i savremenike da nastave svoj prosvetiteljski rad. Tako je zabeleženo da je, pored Vuka Karadžića, novčano pomagao i Đuru Daničića ;svesrdno se zalagao za reformu srpskog jezika.

Poštovao je i cenio ideje Dositelja Obradovića i drugovao sa Lukijanom Mušickim, koga je podržavao u njegovim naporima da podstakne razvoj prosvete u mladoj srpskoj državi.

Takođe je bio dobrotvor “Učiteljskog udruženja”, kome je zaveštao svoje celokupno imanje, procenjeno na tadašnjih 250.000 dinara, sa ciljem osnivanja fonda za ;isplaćivanje novčane potpore za učiteljsku siročad i udovice, kao i osiromašene učitelje.

Umro je 1877. godine u Beogradu, gradu koji je voleo i u kome je proveo največi deo života. Posle seobe starog Tašmajdanskog groblja, njegovi zemni ostaci su prenešeni na Novo groblje u Beogradu.

U znak zahvalnosti za njegov dobrotvorni i prosvetiteljski rad, “Učiteljsko udruženje” mu je 1893. godine podiglo spomenik na Kalemegdanu, rad vajara Petra Ubavkića.