Vladimir Lacković bio je, početkom XX veka, beogradski advokat i sudija, kao i dugogodišnji zastupnik predsednika Beogradske opštine, dok je njegova supruga Mileva bila veoma angažovana u humanitarnim aktivnostima.

Novac su prilagali za fondove i akcije usmerene za pomoć slepima i slabovidima, Crvenom krstu, za potrebe nabavke tople obuće, odeće i ogreva za siromašnije sugrađane, kao i za podršku đacima slabijeg materijalnog stanja i deci bez roditeljskog staranja.

Rana i iznenadna smrt njihovog sina jedinca, Milutina, bila je povod za osnivanje humanitarnog fonda koji se bavio pomaganjem i odevanjem siromašnih učenika beogradskih gimnazija. U znak sećanja na sina, fond su nazvali Fond pokojnog Milutina V. Lackovića, đaka II razreda gimnazije.

Testamentom koji je 1911. godine sačinio Vladimir Lacković, bilo je predviđeno: Da se čist prihod Fonda upotrebi za odevanje siromašnih đaka nižih razreda gimnazija Realke u Beogradu, i to o Božiću i Uskrsu.

Usled Balkanskih ratova, rad Fonda odobren je tek Ukazom Nj. K. V. Petra I od 12. aprila 1914. godine.

Osnovu fonda činilo je 2.000 dinara u zlatu, položenih kod Državne hipotekarne banke, kao i tri zgrade u Beogradu.

Fondom su, u skladu sa željom osnivača upravljali profesori Bogdan Popović i Slobodan Jovanović, kao Dragutin K. Popović, advokat iz Beograda.

Fond je uspešno radio i pomagao đake između dva svetska rata, da bi, zbog nerešenih imovinskih pitanja, aktivnost fonda prestala je krajem pedesetih godina 20. veka.