Centar za društvena istraživanja „Global Analitika“ iz Bosne i Hercegovine nedavno je sproveo intervju sa udruženjem „Moja luka“. Haris Kolašinac je razgovarao sa Gordanom Adamović-Đorđević, diplomiranom ekonomistkinjom, koja je jedan od osnivača i izvršna direktorka Udruženja „Moja Luka“, a koja ističe da je i sama roditelj deteta s invaliditetom.

Priča ovog udruženja, akcije i podrška koju pružaju svojoj zajednici služe nam kao primer solidarnosti, snage i inspiracije za sve organizacije, ali i pojednince, volontere i humane građane koji žele da pruže svoj doprinos. 

Intervju „Global Analitike" vam prenosimo u celosti.

Udruženje „Moja luka" osnovala je grupa entuzijasta roditelja dece sa posebnim potrebama u julu 2010. godine kao dobrovoljnu, neprofitabilnu i humanu organizaciju građana i humanih ljudi, koja okuplja lica sa posebnim potrebama i invalidna lica, roditelje-staratelje, stručnjake i prijatelje njihovih porodica radi pružanja organizovane pomoċi i bolje i kvalitetnije zaštite ove specifične kategorije. Udruženje deluje na teritoriji Grada Banja Luka.

Kako se rodila ideja o osnivanju Udruženja “Moja Luka”?

Gordana Adamović-Đorđević: Veoma je teško biti roditelj, naročito djetetu koje ima neki problem koji ne možete riješiti. Nemogućnost da pomognete nekome, a naročito vlastitom djetetu, tjera vas da razmišljate i tražite rješenje i pomoć na različitim stranama. Ideja o osnivanju udruženja rodila se puno prije samog osnivanja Udruženja. Roditelji su se sastajali, razmjenjivali informacije i pomagali jedni drugima dijeleći sličnu sudbinu svoje djece. Samo Udruženje je nastalo spontano, iz potrebe i u početku je djelovalo kao grupa za samopomoć, s obzirom da u našoj zemlji ne postoji sistemsko rješenje za rješavanje problema i pomoć osobama s invaliditetom i njihovim porodicama. A onda se desila i registracija, kako bi se zvanično i legitimno moglo uticati na okruženje i poboljšati kvalitet života djece i porodica.

Udruženja „Moja luka“ se zalaže za socijalni model podrške osobama s invaliditetom, prema kojem se zajednica sa svim svojim sadržajima prilagođava potrebama svih građana, uključujući i građane različitih mogućnosti, kao i potpuna socijalna uključenost i ostvarivanje svih ljudskih prava osoba s invaliditetom, bez ikakve diskriminacije zasnovane na osnovu invaliditeta.

DUGOROČNI CILJ NAM JE RAZVOJ CENTRA ZA OSOBE SA SMETNJAMA U RAZVOJU U BANJALUCI, U OKVIRU KOGA BI SE ZADOVOLJAVALE RAZLIČITE POTREBE OVE POPULACIJE (DNEVNO I VIŠEDNEVNO ZBRINJAVANJE, RADNA OKUPACIJA, ZAPOŠLJAVANJE I STANOVANJE UZ PODRŠKU, RAZLIČITI OBLICI ASISTENCIJE, POMOĆ U KUĆI I SL.).

Koje aktivnosti i projekte je do sada sprovelo Udruženje „Moja luka” i koji su aktuelni projekti na kojima radite?

Gordana Adamović-Đorđević: U periodu od 2011. godine do danas realizovano je 29 različitih projekata kojima se uticalo na poboljšanje kvaliteta života djece i mladih sa višestrukim onesposobljenjima i njihovih porodica. Zatim je 1. aprila 2012. godine sa radom započeo Dnevni centar „Moja luka“ koji zbrinjava djecu i mlade sa težim, teškim i višestrukim onesposobljenjima, polupokretne i nepokretne, u potpunosti ovisne o tuđoj pomoći, kojima je potrebna 24-časovna briga i njega, starosti iznad 15 godina (u dnevnom centru su zaposlena i dva roditelja djece s invaliditetom).

U vrijeme osnivanja Dnevnog centra „Moja luka“, paralelno se radilo i na zakonskom rješenju i uvođenju dnevnog zbrinjavanja kao prava u Zakonu o socijalnoj zaštiti RS. Zakon je stupio na snagu 4. aprila 2012. godine. Za djecu i mlade koji ne mogu da budu uključeni u zajednicu zbog nepostojanja adekvatnih usluga ili zbog težine svoje onesposobljenosti, a kao alternativa socijalizaciji, realizuje se projekat Mobilni tim (stručna pomoć u kućnim uslovima). Uvođenje prava roditelj-njegovatelj je također bila jedna od aktivnosti udruženja. Naše Udruženje je sa još nekoliko udruženja na teritoriji Grada Banja Luka bilo uključeno u proces izrade Strategije razvoja Grada Banja Luka u periodu 2018-2027. godine. Trenutno, zbog aktuelne epidemiološke situacije, nemamo projekata u realizaciji.

Koliko članova broji Udruženje i koji oblici invaliditeta su prisutni kod osoba s invaliditetom?

Gordana Adamović-Đorđević: Udruženje okuplja osobe s invaliditetom, roditelje-staratelje, stručnjake i prijatelje njihovih porodica. Trenutno imamo zvanično registrovanih 90 članova, od kojih je 29 korisnika, tj. djeca iz 27 porodica, starosne dobi od 8 do 42 godine. Većina korisnika ima cerebralnu paralizu, tj. višestruka onesposobljenja (kombinacija motoričke/intelektualne smetnje, motoričke/senzorne/intelektualne smetnje), polupokretni i nepokretni, u potpunosti ovisni o tuđoj pomoći, kojima je potrebna 24-časovna briga i njega.

Kakvu vrstu socijalnih usluge nudi ovo Udruženje?

Gordana Adamović-Đorđević: Udruženje „Moja luka“ razvija socijalne usluge koje trenutno ne postoje u našoj zajednici, a koje odgovaraju populaciji osoba sa težim, teškim i višestrukim onesposobljenjima a to su usluge dnevnog zbrinjavanjanja i mobilni tim.

Od 1. januara 2013. godine, Dnevni centar „Moja luka“ funkcioniše u mještovitom sistemu finansiranja – lokalna zajednica/NVO. Dio sredstava obezbjeđuje lokalna zajednica, tj. Grad Banja Luka preko JU Centar za socijalni rad Banja Luka, a dio sredstava obezbjeđuje Udruženje „Moja luka“ iz donacija i projektima koje finansiraju različite domaće i strane organizacije i institucije. Razvoj usluge dnevnog zbrinjavanja za djecu i mlade sa višestrukim onesposobljenjima je pionirski poduhvat na našim prostorima, s obzirom da se radi o najzapostavljenijoj kategoriji osoba s invaliditetom, skoro pa nevidljivoj za društvo.

Mobilni tim je usluga stručne podrške u kućnim uslovima, kao alternative za uključenje u zajednicu, kada to iz objektivnih razloga nije moguće, bilo da se radi o nemogućnosti osobe s invaliditetom da se zbog težine svog invaliditeta uključi u zajednicu ili da to nije moguće zvog nepostojanje adekvatnih usluga u zajednici. Nažalost, nedostatak finansijskih sredstava nam onemogućava kontinuirano provođenje ove usluge.

Iz Vaše perspektive, kako društvo gleda na osobe s invaliditetom, konkretno u Banja Luci, nailaze li na razumijevanje ili ipak postoji distanciranost i diskriminacija?

Gordana Adamović-Đorđević: Puno se radilo i još uvijek se radi na senzibilizaciji i promjeni svijesti ljudi kada su u pitanju osobe s invaliditetom. Zahvaljujući radu nevladinog sektora i ljudi širokog uma koji su prije 20 godina donosili odluke u Gradu Banja Luka, počela je da se stvara atmosfera u kojoj se ima razumijevanja za osobe s invaliditetom i taj trend se nastoji održati i danas.

Banja Luka je lokalna zajednica koja u Republici Srpskoj, možda i na nivou Bosne i Hercegovine, prednjači po razvoju usluga za osobe s invaliditetom. NVO su uložile, i danas ulažu, puno rada i truda, da osobe s invaliditetom imaju adekvatnu podršku u zajednici. To je, nažalost, dugotrajan proces jer je malo toga sistemski riješeno i za naše kategorije korisnika nema dovoljno finansijskih sredstava, ali postoji razumijevanje u lokalnoj zajednici i republičkim institucijama, kao i naša nada da će biti bolje u budućnosti.

U periodu od 2000. godine do danas realizovano je niz projekata i aktivnosti kao podrška osobama s invaliditetom u Gradu Banja Luka: uklanjanje arhitektonskih barijera, otvaranje vrtića za djecu sa posebnim potrebama, adaptacija osnovnih i srednjih škola za redovno pohađanje škole, otvaranje biblioteke za slijepe i slabovidne osobe, adaptacije na Univerzitetu, prilagođavanje javnog prevoza potrebama lica s invaliditetom i uvođenje socijalnih usluga (personalna asistencija, dnevni centri i dr.). Ovo su samo neki od velikih koraka koji su učinjeni za poboljšanje uslova života naših sugrađana kroz različite projekte, među kojima je najvažnija bila Reforma socijalne zaštite u Gradu Banja Luka, koju je implementirao Nezavisni biro za humanitarna pitanja u saradnji sa gradskim vlastima. Putem ovog projekta, počele su se razvijati usluge za osobe sa invaliditetom u Banja Luci.

Kako članovi Udruženja doživljavaju društvo i svoju uključenost?

Gordana Adamović-Đorđević: Porodice djece s invaliditetom su u vrlo teškoj situaciji. Osim što sami snose cjelokupan teret i brigu o djeci, i sami zbog potrebe za njihovom pojačanom brigom i njegom postaju socijalno isključeni.

Takođe, većina naših porodica je opterećena nedostatkom finansijskih sredstava. O djeci najčešće brine samo jedan roditelj, a vrlo često je u porodici samo jedan zaposleni član ili je porodica gdje su oba roditelja nezaposlena ili su roditelji penzioneri. Djeca i mladi s invaliditetom u našoj zajednici, nažalost, nemaju mogućnost socijalne inkluzije. Težina njihove onesposobljenosti im onemogućava obrazovanje i osposobljavanje za samostalan život, a nepostojanje socijalnh usluga koje odgovaraju njihovim potrebama ih ostavlja u krugu najuže porodice, što znači da ostaju izolovani i nevidljivi za društvo.

Kada smo uspjeli pokrenuti uslugu dnevnog zbrinjavanja za kategoriju djece i mladih sa težim, teškim i višestrukim onesposobljenjima, u zajednicu je uključeno 12 djece i mladih, što je direktno uticalo i na socijalnu uklučenost njihovih roditelja. Roditelji su dobili šansu da potraže zaposlenje i tako se uključe u društvo, poboljšaju materijalni status svojih porodica, kao i da se adekvatno brinu o ostalim članovima porodice. Imamo i situaciju da nekoliko roditelja koristi pravo rada sa polovinom punog radnog vremena.

Koliko Vam u radu pomažu institucije?

Gordana Adamović-Đorđević: Što se tiče pomoći institucija, tu se ne možemo pohvaliti. Pomoć je oskudna, i kada su u pitanju aktivnosti i potrebe Udruženja „Moja luka“, nije na zadovoljavajućem nivou. Podrška se uglavnom svodi na finansiranje projektnih aktivnosti vezanih za korisnike Udruženja.

Lokalna zajednica, odnosno Grad Banja Luka, nam pomaže u finansiranju dijela usluge dnevnog zbrinjavanja, dok je sam rad Udruženja uglavnom baziran na volonterizmu pojedinih članova. Udruženje nije profitna organizacija i nema vlastitih sredstava, tako da nema profesionalno zaposlene kadrove.

Trebali bismo izaći iz svoje zone komfora i zidina među kojima se nalazimo i pobijediti sami sebe, zavoljeti se baš onakvi kakvi jesmo. Jer pobjeda nad samim sobom je najteža i najbolja stvar koju ćemo sebi priuštiti.

Izvor: Global Analitika

Ovaj tekst je deo kampanje “Dobro društvo”, koju regionalna SIGN mreža kod nas sprovodi kroz Trag fondaciju, bavi se pitanjima šta je potrebno za dobro društvo, kako se ono gradi i da li je to odgovornost države, medija, kompanija, civilnog sektora ili svih nas.