Neformalna grupa Ženski solidarni front je nastala spontano, kada je motivisana grupa građanki osjetila potrebu i dužnost da odgovori na posljedice pandemije koje je pretrpjela njihova lokalna zajednica u Vranju. Okupile su se oko ideje da organizuju veliki humanitarni bal i prodajni bazar kako bi se prikupio novac za djecu čiji su roditelji preminuli od posljedica koronavirusa.

Inicijativa je okupila brojne uspješne žene iz Vranja, u saradnji sa Centrom za medijsku transparentnost i društvenu odgovornost (CMTDO). Kao rezultat toga, do 20. avgusta i za samo dvije nedjelje, uz podršku zajednice prikupile su 600.000 dinara (prim. aut: 5.000 EUR) i imale 26 direktnih donacija, za pomoć djeci koja su ostala bez jednog ili oba roditelja od početka pandemije.

Osim velike akcije tokom avgusta, humane Vranjanke su tokom pandemijske 2020. godine pomogle svojoj zajednici tako što su za podršku zdravstvenom sistemu i uz pomoć dobrih i odgovornih sugrađana, prikupile oko 3 miliona dinara (25.500 EUR).

Milica Anđelković Jovanović, koja je osjetila potrebu da pomogne djeci Vranja i da aktivira svoju zajednicu, samo jednim statusom na Facebook-u pokrenula je lavinu podrške i više stotina žena koje su željele da doprinesu humanitarnoj akciji. Danas ova neformalna grupa broji više od 700 članica, a nedavno joj je pristupilo i nekoliko muških članova, jer – kako ističe Milica – članstvo je bilo ekskluzivno pravo žena, zbog čega su im muškarci malo zamjerali na početku.

U našem razgovoru, Milica nam je otkrila kolika je moć zajednice u okolnostima koje su nas sve zatekle potpuno nespremnim. Ispričala nam je o njihovim motivima da se udruže i pomognu djeci i porodicama, o preprekama na koje su nailazile, ali i o tome kako je jedan Humanitarni bal tokom avgusta 2021. godine učinio da Vranje živi i diše kao jedno.

Kako je nastala neformalna grupa Ženski solidarni front? Sa kojom idejom je sve počelo, kako se razvijala vaša misija?

Milica: Grupa je nastala vrlo spontano, kako te lijepe stvari i bivaju. Jednog dana sam sjedjela na istom mjestu gdje sjedim i sad, na poslu, i mislila o tome, pošto sam i sama izgubila tatu tokom kovida i to sam jako teško podnijela. Ne bih mogla da isplivam iz svega toga da nisam imala podršku zajednice – ne materijalnu, već podršku ljudi oko mene: prijatelja, poznanika, kolega na poslu. Sjedjela sam i mislila:  Koliko li je tek njima teško, nekome ko ima 5, 8, 12 ili 15 godina kada na takav način ostanu bez nekoga?

Nije stvar izgubiti samo tatu ili mamu, već je stvar izgubiti radno aktivnog člana porodice – nekoga ko je prihodovao, ko je donosio platu i koga za dvije nedjelje nema. Iako mi nismo htjele da kažemo da je to materijalna pomoć, jer to zvuči možda malo skrnavo i ponižavajuće – naša ideja je bila više podrška.

To je bio prvi, možda i trapav korak, da pokažemo toj djeci i porodicama koje su izgubile člana da nisu sami, da imaju zajednicu. Vranje jeste siromašno, jedno od najsiromašnijih gradova u Srbiji, kao i generalno cio Pčinjski okrug. Ono što sam mogla da uradim na prvu loptu bilo je da probam da pozovem žene koje znam, koje su jake i uspješne, ili možda ne tako uspješne ali voljne da pomognu. Htjela sam da vidim da li mogu da skupim grupu koja će nešto da uradi.

Mi smo i prošle godine sakupljali sredstva za pomoć kovid sistemu u Vranju. Za dvije nedjelje smo sakupili oko 3.000.000 dinara – što u novcu, što u sredstvima. Sve to je donirano zdravstvenom sistemu u Vranju i organizacijama koje se brinu o ljudima u stanju socijalne potrebe, kao što je prihvatilište za stara i odrasla lica i tako dalje.

Postavila sam status na Facebook i krenule su da se javljaju žene – moje drugarice, poznanice, žene koje me znaju iz grada i viđenja, i sve su rekle: mi smo za. Sljedeći korak je bila ta (Facebook) grupa gdje smo mogle da komuniciramo i formalno i neformalno, da zakazujemo sastanke, da dijelimo informacije i to je spontano krenulo i pretvorilo se u stihiju. Ženski solidarni front je na dan održavanja Bala imao preko 600 članica, a još uvijek nije prestao da živi. Danas ima preko 700 članica, a sad smo počele da primamo i muškarce, iako je to prvo bilo ekskluzivno pravo žena, pa su nam malo muškarci zamjerali na početku (smijeh).

S druge strane, Vranje jeste patrijarhalna sredina gdje još uvijek važe neki zakoni po kojima se ženi zna gdje joj je mjesto i šta ona treba i može da radi. Na ovaj način smo htjele da pokažemo da žene i te kako znaju gdje im je mjesto – da to nije samo kuhinja i briga o djeci, već da žene mogu i da pomjeraju i pokreću stvari, da animiraju čitavu zajednicu, a sve u cilju opšteg dobra.

Kada ste se okupile? Šta vas je motivisalo da otpočnete sa radom? Recite nam nešto više o svojim članicama. Ko zapravo čini Ženski solidarni front?

Milica: Jedna od ljepota Ženskog solidarnog fronta je to što je okupio žene najrazličitijih profila, nivoa obrazovanja, uzrasta… Imamo profesorke s fakulteta, domaćice, srednjoškolke, službenice UN-a, ljekarke, advokatice, žene sudije… To je bilo bukvalno kao lanac: svako je zvao svakoga koga je znao i za koga je mislio da može da pomogne. Tako se napravila vrlo heterogena skupina, ali homogena u smislu ideje vodilje i toga šta nas je pomjeralo.

Žene koje su samo srce Ženskog solidarnog fronta su već dugo u svojim poslovima. Tu se ubrajam i ja, kao saradnica UN-a. Imam koleginicu koja je novinarka, koleginicu koja je psihološkinja, i jednu koja je ljekarka: nekako smo mi bile srce cijele priče, a shvatile smo da bez podrške vlasti i lokalne samouprave, organa grada, ne bismo mogle da postignemo ovoliko.

Ubrzo smo zakazale sastanak sa gradonačelnikom i zamjenicom gradonačelnika koji nas znaju od ranije, i sve je krenulo svojim tokom. Dobile smo njihovu bezuslovnu podršku, a ono što me je najviše obradovalo je što niko od ljudi koji su tu politički nije htio da promoviše politiku. Gradonačelnik je čak i kad smo pričali o samom Balu, koji je bio centralni događaj, rekao da on ne bi htio da se obrati i da će te večeri doći u svojstvu građanina sa svojom suprugom, jer ne bi želio da navuče gnijev na samu priču i na Ženski solidarni front. Mi smo njihovu podršku, u smislu logistike i davanja gradskog parka kao mjesta gdje će Bal biti održan, imali od početka do kraja, pa i kasnije kada je objavljen javni poziv.

Prvi sastanak je bio sredinom juna, a imali smo tri sastanka Ženskog solidarnog fronta u Velikoj sali Skupštine grada, što je bila još jedna logistička podrška grada. On je bio otvoren za sve žene koje su željele da dođu, ali smo ograničile broj na 40 zbog epidemioloških mjera. Na ta tri sastanka smo morale da budemo brze, precizne, koncizne i da jasno podijelimo zadatke, obaveze i odgovornosti. Za ta tri sastanka smo uspjele maltene sve da organizujemo, oči u oči. Najveći dio organizacije se odvijao preko telefona i društvenih mreža. Članice su, dakle, sve one žene koje su mislile da na bilo koji način mogu da doprinesu da sakupimo što više sredstava za podršku djeci koja su ostala bez mame i tate zbog virusa.

Koliko vam je trebalo da pripremite cio događaj?

Milica: Dva mjeseca je trajala akcija i to je bilo dva mjeseca haosa, jer sve imamo poslove i bio je izazov uklopiti Bal, koji nam je svima bio važan, sa poslovima, porodicama, djecom i prijateljima. To je bio najteži dio – organizovati bal, jer se u Vranju tako nešto nije nikada prije desilo. Pričali smo sa nekim ljudima iz gradske vlasti i jedan od njih nam je rekao: Da li ste vi svjesne šta ste vi uradile za Vranje? Da li ste svjesne koliki ste zalogaj vi uzele?

Dva mjeseca smo radile na organizaciji Bala, lobiranju zajednice, animiranju firmi, privatnika i pojedinaca. Lične veze su te koje su uradile veliki dio posla, jer svako je kontaktirao koga je znao.

Na koji način ste započeli i inicirali pružanje pomoći za djecu koja su tokom pandemije ostala bez roditelja? 

Milica: To je bio neki prvi vid podrške, možda je bilo malo trapavo, ali to je bilo u trenutku nešto od čega smo krenuli. Htjeli smo da Balom skrenemo pažnju ljudima koji donose odluke da je neophodno razviti i druge mehanizme pomoći – ne samo djeci koja su ostala bez roditelja, nego i porodicama koje su izgubile članove, posao, kao i mentalnom zdravlju ljudi koje je zaista vrlo poremećeno čitavom situacijom.

To je bio i pokušaj da pokažemo prstom šta može i šta treba da se radi i da je pomoć svima potrebna. Sami nećemo nikako moći da se izborimo sa posljedicama pandemije, a zajednica je ono što nam je najbliže. Komšiluk, prijatelji – to su ljudi na koje se oslanjamo i kada nam se lično desi nešto lijepo ili loše, pa što bi bilo drugačije sada, kada je ovako velika pošast zahvatila cio svijet?

Ispričajte nam o prošlogodišnjoj kovid akciji.

Milica: Ženski solidarni front je postojao i prošle godine, samo što se nije tako zvao. U onom haosu oko pandemije tada, nismo imale nikakvo ime. Opet smo imale podršku Centra za medijsku transparentnost i društvenu odgovornost, koji nam je i prošle godine pozajmio namjenski račun da se prikupljaju sredstva. Došli smo do toga da moramo nešto da preduzmemo. Tada mi je još jedan prijatelj preminuo usljed kovida, a u tom momentu sjedjeti i čekati da se to desi još nekome – nije opcija.

Onda smo razmišljali ko bi nam mogao još izaći u susret. Dobra stvar je što imamo mnogo ljudi koji rade van Vranja, u Beogradu, Novom Sadu, i van Srbije, tako da su nam oni tokom kovid akcije prikupljanja sredstava za podršku zdravstvenom sistemu bili najveća podrška, ali ne samo oni, već su to bile neke firme iz Srbije koje su vidjele naš apel. Recimo, jedna firma iz Babušnice koja prodaje uniforme, pidžame, posteljine je te materijale donirala i na taj način pomogla sistemu.

Bilo je drugačije prošle godine – bilo je brže, urgentnije i zahtijevalo je manju logistiku. Moralo je da se djeluje u trenutku, jer zaista nije bilo ničega u kovid bolnicama. Bilo je drugačije, ali smo vidjeli da je moguće. Vidjeli smo kolika je snaga udružene zajednice i kako može da se napravi velika promjena. Bilo je restorana koji su samoinicijativno pravili večere zaposlenima u četiri kovid bolnice u Vranju. Ljudi su sami došli na ideju, pa je jedan ugostitelj pokrenuo drugog… Oni su skoro dva mjeseca kuvali večere svim zaposlenima u kovid bolnicama. Ove godine, tokom Bala i humanitarne akcije, ponovo su bili uz nas i pravili hranu – tradicionalne vranjske specijalitete koje smo prodavali na Balu. Sve se povezalo: iz jedne priče smo zakoračili u istu, samo na malo veći, drugačiji i organizovaniji način.

Rezultat te prošlogodišnje kovid akcije je da smo prikupili oko 3 miliona dinara, što u novcu, što u sredstvima – od maski, rukavica, posteljina, jastučnica, dušeka, alkohola, pa nadalje. To možda nije nešto, ali je u tom trenutku bilo mnogo. Iskoristili smo sve sopstvene fizičke i materijalne resurse, ali i resurse svih ljudi koji su bili uključeni u akciju.

Nikom nije bilo teško da daje, ni u kovid akciji prošle godine, ni sada. Najfascinantnije mi je to što su se pojedine žene utrkivale koja će više da animira, više sredstava da nam pribavi ili da smisli bolju ideju šta još možemo da damo za Bal. Ljude je trebalo samo malo pogurati, malo da ih neko organizuje, ništa drugo nije potrebno.

Ono što je uvijek bilo prioritet tokom našeg rada je da nije bilo uplitanja politike. Nije bila dozvoljena negativna energija, niko nije mogao da ima defetističke stavove, jer bi automatski bio isključen. Mi smo tokom dva mjeseca imali samo ljubav i lijepu energiju. Ne mogu da vam dočaram da je Vranje disalo kao jedno, dva mjeseca. Živjeli smo i disali zajedno. Recimo, ako je jedna od žena u akciji bila direktorka preduzeća u Vranju, cijela njena ustanova je bila uz nju. Priključio se Narodni univerzitet, Škola animiranog filma iz Vranja, Muzička škola… Žene koje nose institucije na leđima su dolazile u cijelu priču i tako je svako davao mrvicu od sebe.

Ja i dalje živim od te energije i vjerujte mi da, kada je sve to prošlo, kad su se malo stišale strasti, 10–15 dana nakon Bala, svi smo bili preumorni. Neposredno prije Bala sam pala i istegla ligament u koljenu, pa sam sa štakama hodala i završavala sve. Čak su nas neki vidjeli kao novu političku snagu, kao nekoga ko bi mogao da bude politički takmac u budućnosti. Ali mi smo krenuli iz čiste solidarnosti, altruizma i ljubavi. Ja sam majka i ako je neko dijete izgubilo roditelja tokom pandemije – meni je to bilo pokretač, a ne interesi uključivanja u politiku ili dobijanje radnog mjesta. Politika je imala veze sa ovim projektom samo u smislu da nam je dala vjetar u leđa, ali ne pojedinačno i ne kao cjelini.

Zašto vam je bilo važno da pomognete zajednici baš u tom segmentu? 

Milica: Sama sam ostala bez oca i, evo, poslije 10 mjeseci sam i dalje u šoku. To je bilo tako brzo i odjednom, bukvalno nisam ni znala da se desilo dok nije bilo gotovo. U tom trenutku sam imala 42 godine. Situirana sam, profesionalno i porodično sam ostvarena pa sam jedva uspjela da se sastavim. A kako je tek nekome ko ima 10 godina i ko ostane bez mame ili tate na taj način?

Ovo je bio naš način da toj djeci i njihovim majkama kažemo da nisu sami i da nije sramota tražiti pomoć. Bilo je žena kojima je bilo neprijatno da se prijave na poziv. Zato nismo htjeli da pravimo bazu ljudi koji su umrli od kovida, pa da na osnovu toga tražimo porodice, jer ta dodatna stigma ne bi bila dobrodošla, već smo pustili da se svako javi. Javni poziv je bio otvoren tri nedjelje, bio je u svim medijima, na društvenim mrežama, i svako je ko je želio da se prijavi je mogao.

Da li sarađujete sa drugim udruženjima i na koji način?

Milica: Moramo da uzmemo u obzir da civilni sektor u Vranju nije jak, a to znam jer sam i sama radila u tom sektoru prije nego sam dobila posao pri UN-u. Jako je malo para, sve je teže doći do sredstava i sve što se dijeli se uglavnom daje organizacijama koje su bliže centrima moći. Tako da je civilni sektor u Vranju jako slab. Pokušaji koji postoje su, rekla bih, više politički motivisane priče. Meni nije bilo ni iznenađenje, a nije nam bilo nešto ni potrebna pomoć. Vjerujem, da smo direktno tražili pomoć od neke organizacije, da bi oni stali uz čitavu priču. Ali, imali smo toliko ruku i ženskih i muških glava, tako da je sve u svakom trenutku bilo pokriveno.

Ko su vaši podržavaoci i kako ste stupili u saradnju?

Milica: Za pomoć smo se obratile brojnim kompanijama koje posluju na teritoriji Srbije i koje su poznate kao društveno odgovorne. Međutim, nijedna nam nije izašla u susret. Neki nam nisu ni odgovorili na mejlove, a neki su kroz odgovore jasno dali do znanja da nisu ni pročitali dopis, već je djelovalo kao da hoće da nas otkače. S jedne strane mi je bilo vrlo žao, a s druge strane je to bilo dobro jer se u nama probudila neka vrsta inata: ako vi nećete da nam pomognete, možemo mi sami. Jedna od najljepših stvari je što je sve organizovano i podržano isključivo sredstvima zajednice i zahvaljujući ljudima koji žive u Vranju.

Oni koji su se odazvali su privatna lica koja rade na teritoriji Vranja. To su lokalne firme. Odazvala nam se Alfa, lokalna vranjska firma, kao i kompanija Knauf koja ima fabriku u Surdulici. Znamo se sa njima i onda smo na osnovu ličnih veza došli do njihove podrške. Ostalo su pojedinci i firme koji posluju u gradu – supermarketi, butici, male porodične fabrike… Ali, to je bukvalno 500 pojedinaca.

Svaka žena je pomoću svojih ličnih poznanstava doprinijela broju podržavalaca. Neke žene su išle čak od butika do butika i vlasnicima ili radnicima predstavljale priču i korist koju će grad i djeca imati od toga. Bukvalno smo išle od vrata do vrata i prikupljale donacije, i niko na lokalu nije rekao ne. Moramo uzeti u obzir i to da je bilo vrijeme odmora, tako da je bilo firmi koje su htjele da nas podrže, ali koje su bile na kolektivnom odmoru.

Za donatore smo smatrali i žene koje su davale svoju garderobu, kvalitetnu a korišćenu, koja se prodavala tokom Bala. To je bio jedan vid pomoći i doprinosa. Bukvalno je svako davao ono što je imao. Recimo, moj svekar se bavi pčelarstvom i dao je 5 kg meda koji smo prodali tokom Bala. Ljudi su se dovijali i bilo je dosta uslužnih djelatnosti koje su se priključile. Na primjer, frizerski i kozmetički saloni, radionice za izradu torti… Svi ti mali preduzetnici su se uključili, odazvali i svako je dao koliko je imao.

Kako dolazite do sredstava za vaš rad? Da li i sa kojim tipovima donatora sarađujete i na koji način?  Na koje sve načine oni koji žele mogu da podrže vaš rad?

Milica: Imali smo dva vida doprinosa. Prvi je bilo prikupljanje stvari koje će biti prodavane na Balu. Drugi vid je bila uplata na namjenski račun koji nam je za tu svrhu pozajmio Centar za medijsku transparentnost i društvenu odgovornost. Oni su bili sa nama i kada smo radili kovid akciju, pošto se znamo i pošto smo drugari, dijelimo iste vrijednosti i težimo istim ciljevima. Oni su odmah uskočili i odradili ogroman posao oko administracije i logistike, što je vrlo značajno. Oni su se direktno uključili, a poziv je bio otvoren za sve, ali nekako nijedna druga organizacija koja radi na teritoriji grada se nije nešto posebno uključila da pruži doprinos.

Mi smo neformalna grupa i okupile smo se stihijski da bismo podržale djecu koja su ostala bez roditelja tokom pandemije. Mislile smo da će se naš posao završiti kada bude prošao Bal i javni poziv. Međutim, u jednom trenutku smo shvatili: a, zašto bismo stavljali tačku na ovako lijepu priču, tim prije što se stvorila lijepa energija i što su se žene povezale, što je posebno bitno ako uzmemo u obzir žensku sujetu. Meni je kao diplomiranom sociologu bilo jako zanimljivo da pratim odnose tih žena – da li će sujeta izaći u prvi plan ili će altruizam i želja za pomaganjem prevagnuti.

Zaista, te sujete su bile ostavljene po strani. Tu je bila jako lijepa energija, a kada je sve to prošlo shvatile smo da bi bila velika šteta da stavimo tačku. Ženski solidarni front trenutno spava. Dakle, nije umro, samo spava. Već imamo ideje kako bismo mogli da podržimo ugrožene kategorije u našem gradu i zajednici, ali o tom – potom. Sve što smo radile oko Bala i akcije je bilo volonterski. Čak smo davali svoja sredstva i opet bismo dali, jer taj osjećaj koji smo dobile zauzvrat je nemjerljiv. Nema para kojima može da se plati osjećaj da smo uradili nešto zaista veliko i zaista dobro.

Na koje aktivnosti ste trenutno najviše fokusirani?

Milica: Na dan kada je organizovan Bal, 20. avgusta, navršilo se 43 godine od smrti Diane Budisavljević. Svi znamo ko je bila ona, ali Vranje nije znalo ko je bila Diana. Tako da smo riješili da spojimo taj datum i da njoj odamo počast, pa je Vranje 20. avgusta postalo prvi grad u Srbiji koji je dobio javno obilježje zahvalnosti ovoj velikoj heroini. Dobili smo veliki mural površine 45 m2 u samom centru grada sa njenim likom. To je bila naša inicijativa, jer se navršilo 43 godine od njene smrti tog dana. Tako da smo na isti dan dobili prvi mural Diane Budisavljević u Srbiji, priznanje ovoj ženi koja je nepravedno zaboravljena.

Na otvaranje murala smo doveli, što je za mene najljepša stvar, gospođu Jelenu Buhač Radojčić. Ona je jedna od djece koju je Diana Budisavljević spasila iz Jasenovca. Baka Jelena ima 87 godina i ona je na prvu loptu, kada smo do nje došli preko Srpskog nacionalnog vijeća u Hrvatskoj, rekla: Da, ja dolazim, a konačno se desilo da se neko nje sjeti i oda joj počast i drago mi je da ću biti tu da joj kažemo hvala, jer je ona mene i moju braću spasila iz Jasenovca.

Na ovaj način dajemo jednu lijepu lekciju – promovišemo s jedne strane solidarnost i humanost, jer smo u ovom vremenu individualizma, kao vrhovne vrijednosti kojoj treba težiti, zaboravili na solidarnost koja je prva tekovina civilizacije. To je prva stvar koju smo radili kroz Bal, a druga stvar je da 99% ljudi, koje sam u Vranju pitala da li znaju ko je Diana Budisavljević, reklo da ne zna. Mislim da je to velika istorijska nepravda prema toj ženi, prema njenoj žrtvi i prema antifašističkoj borbi. Mislim da je to što je njen mural u centru Vranja, blizu vranjske gimnazije, blizu mjesta gdje se okupljaju mladi, odličan način da oni dobiju jednu lekciju o Diani, njenom djelu i vrijednostima koje je zastupala. Neka makar jedno od te djece koja idu u školu zastanu pored murala i zapitaju se ko je ta žena, pa neka izguglaju i nek vide ko je ona bila – i naša misija je ispunjena.

Koji su najvažniji ciljevi koje planirate da realizujete u budućnosti?

Milica: Imali smo par ideja i inicijativa, ali nažalost kovid još uvijek traje. Izgubile smo nekoliko žena koje su bile jezgro Ženskog solidarnog fronta, koje su imale lične gubitke, i zbog toga smo malo spustile loptu.

Još uvijek privodimo akciju kraju. Nakon Bala smo imali razgovore sa svakom porodicom. Prvo smo imali javni poziv, da se prijave porodice koje su izgubile člana, dakle djeca koja su izgubila oca ili majku. Prijavilo se 19 porodica sa 30 djece, od kojih je 18 samohranih majki i jedan samohrani otac. Sa svima su obavljeni individualni razgovori sa tročlanom komisijom radi procjene potreba. Trenutno imamo možda još jednu ili dvije porodice kojima treba da dostavimo drva i da stavimo konačno tačku na priču o Humanitarnom balu i podršci koja je pružena djeci i porodicama koje su izgubile članove.

Emocije koje su bile tu tokom individualnih razgovora i pružanja pomoći su posebna priča. Sebe sam ciljano isključila jer zbog svoje priče ne bih mogla da podnesem sve to. Koleginice koje su radile sve to su bukvalno ostajale bez teksta.

Razgovori su se obavljali nakon Bala kada je trebalo podijeliti raspoloživa sredstva. Prikupili smo preko 600.000 dinara u novcu, i imali smo 26 direktnih donacija od 26 firmi ili pojedinaca koji su željeli da svoju robu ili usluge doniraju porodicama. Tu su bile i stomatološke usluge koje su davali djeci koja su izgubila roditelje, takođe i namještaj koji je doniran, itd. To je za Vranje nešto posebno. Sam Bal je napravljen sa 0 dinara, odnosno sve se svodilo na doprinose – kafane su pravile hranu, Aleksić vinarija nam je dala vino, marketi su nam davali sokove i vodu, žene su pravile torte, koleginice majka iz Preševa je pravila baklavu…

Još jedna stvar je da se preko 30 umjetnika iz Vranja odazvalo akciji. Oni su slali svoja djela za Bal, a najskuplje je koštalo 500 EUR, što je zaista nevjerovatno za naše vrijeme i društvo u kome živimo. Umjetnici su iskazali nevjerovatnu solidarnost. Demokratskim principima smo se zaista rukovodili tokom dva mjeseca, svako je imao pravo da kaže svoje mišljenje i da bude saslušan, svako je imao zadatak i pravo da nešto kaže, ali i obavezu da ispuni zadatak koji je preuzeo na sebe. Sve je bilo transparentno, na šta sam najponosnija. Imali smo i veliku podršku medija, kako na lokalu, tako i šire, opet zahvaljujući lokalnim medijima i ljudima koji znaju novinare iz medija sa nacionalnim frekvencijama. Tako smo imali i RTS koji je pratio šta radimo, kao i TV Prvu, Večernje novosti, itd.

Da li planirate još aktivnosti koje su usmerene na saniranje posledica pandemije? 

Milica: Smatram da su pandemijom pogođena djeca i porodice, ali mislim da su podjednako ugroženi i naši stariji sugrađani, u smislu finansijskih mogućnosti, malih penzija, bolesti ili invaliditeta, samoće. Tako da se u glavi već rodila ideja o novoj aktivnosti kojom bismo željeli da pružimo podršku našim starijim sugrađanima.

Sad kad je prošao Humanitarni bal, znamo koliko je to fizički i mentalno zahtjevno, pa smo jako oprezne kad ćemo da krenemo i sa čim. S druge strane, desili su se i lični gubici, pa čekamo da se stvari malo stišaju i da dođu na svoje, ali o tom – potom.