Udruženje “Žene Bara” od svog osnivanja je posvećeno pomaganju najugroženijima u Baru. Svakodnevno pripremaju obroke u Narodnoj kuhinji za 250 korisnika, od kojih je 70 dece.

Svojim dobrim delima “Žene Bara” obeležile su i 2020. godinu. Zahvaljujući njihovim aktivnostima u Narodnoj kuhinji, kupovini stana porodici Marinković, renoviranju stambenih jedinica nekoliko porodica na teritoriji Bara, finansijskoj pomoći namenjenoj za lečenje nekoliko sugrađana i volonterskom radu od preko osam časova dnevno, veliki broj ugroženih je dobio neophodnu pomoć i podršku.

Za svoje aktivnosti i postignuća u godini iza nas, “Žene Bara” su prepoznate od strane žirija za dodelu nagrade za filantropiju “Iskra”, koju Fonda za aktivno građanstvo dodeljuje svake godine, te su dobile Specijalno priznanje za građanski doprinos opštem dobru.

Više o humanitarnom radu “Žena Bara”, filantropiji, aktivnostima udruženja i nagradi, ispričale su nam predsednica udruženja Ljiljana Vujović, volonterke Sonja Ličina, Ana Joličić, Jelena Dabović, Aleksandra Gvozdenović Kosović i Marija Radović, volonterka i menadžerka u Narodnoj kuhinji.

Kako je nastalo udruženje Žene Bara? Sa kojom idejom je sve počelo, kako se razvijala vaša misija?

Ljiljana: U januaru 2018. godine otvorila sam grupu na Facebooku pod nazivom, Žene Bara kuvaju srcem, iz želje da se sačuvaju naši tradicionalni recepti. Preko noći grupa je dobila veliki broj članova, uglavnom žena iz Bara, koje su pored razmjene recepata tu pronašle lijepo mjesto komunikacije.

Nedugo poslije toga, u prigradskom naselju je jednoj porodici izgorela kuća i kako sam bila u prilici da im poklonim namještaj, pozvala sam Crveni krst da isti ponudim. Obzirom da je porodica sve već dobila ova pomoć nije bila potrebna, ali je iskazana ideja da bi bilo lijepo da ponekad neka žena skuva u svome domu obrok, dostavi ga u CK kako bi ga dalje našim sugradjanima distribuirale geronto domaćice. Ja sam bila oduševljena idejom i spremna da budem prva koja ce skuvati potrebne obroke.

Na prvi moj poziv preko Fb grupe, javilo se toliko žena da smo pokrile period od mjesec dana. To su bili divni, domaći obroci, spremani i darivani od srca nepoznatim starim sugradjanima. Šest mjeseci se kuvalo i dostavljalo u CK, a akciji se prikljucio veliki broj sugradjana, restorana, pekara.

Transparentnost ove akcije, dovela je do toga da počnu da mi pristižu pozivi u pomoć, uglavnom samohranih majki.

Suočile smo se sa šokantnom činjenicom, da tu pored nas živi neko, čije dijete ne može od gladi zaspati. Krenule smo da kupujemo namirnice i nosimo pomoć na vrata mnogobrojnih porodica.

Kada kuvanje obroka za CK više nije bilo potrebno zbog ljetnjih vrućina i doba godišnjih odmora, mi smo se našle suočene sa nesnadjenim ljudima, kojima je svaki vid pomoći dobro došao. Nismo mogle da zažmurimo pred takvom slikom naše stvarnosti.

Odlučile smo da osnujemo NVU i da naše djelovanje uvedemo u regularne tokove humanizma u CG, prvenstveno zbog zelje da od relevantnih Institucija dobijemo pristup podatcima o realnom broju nesnadjenih.

Nevjerovatan talas dobrote koji je otvaranjem Fb grupe, potom i Udruženja Žene Bara, doveo je do toga, da te 2018. godine izgradimo kuću petočlanoj porodici Huko, obezbijedimo 240 školskih pribora za djecu iz socijalno ugroženih porodica. Naši domovi, auta, kancelarije, pretvarali su se u male magacine, te je neophodno bilo obezbijediti prostor u kojem bi mogle da sve to skladištimo i da se okupljamo.

U Ženama Bara velikog srca, mi smo pronašle svoje mjesto pod suncem, na radost mnogobrojnih nesnadjenih ljudi. Probudile smo svoje uspavane talente, i krenule da iznalazimo načine da materijalno što više pomognemo u realizaciji pomoći onima kojima je potrebna.

Ideja o otvaranju Narodne kuhinje, kao i ideja da se u toj kuhinji zaposle žene iz Udruženja, nije me napuštala.

Napisala sam knjigu, pod nazivom "Niti" i kompletan tiraž od 500 primjeraka, bio je naš početni kapital za Narodnu kuhinju. Tako smo 06.11.2018. godine otvorile Narodnu kuhinju, koja danas hrani 250 duša dnevno.

Koja je bila Vaša lična motivacija za rad u neprofitnom sektoru?

Sonja: Kada ste po prirodi empata, još u životu prođete kroz period kada djeci ne možete da obezbedite elementarne potrebe za život onda je logično da budete deo ovakvog jednog tima.

Ana: Moja motivacija za rad u ovom udruzenju je prvenstveno ljubav prema čovjeku i nesebična potreba da pomognem čovjeku u nevolji. S obzirom da sam zdravstveni radnik u penziji i imam viška slobodnog vremena željela sam da nastavim sa tim nadasve humanim poslom u nekim drugim uslovima i ukazala mi se prilika da tu svoju potrebu iskoristim u NVU Žene Bara. Tu se susrećem sa raznim socijalnim i materijalnim potrebama nesnađenih ljudi kojima je potrebna kako psihička, tako i materijalna pomoć. Trudim se da svojim radom pomognem ljudima u nevolji.

Jelena: Definitivno je to mogućnost da na bilo koji nacin pomognem drugima bez ikakve nadoknade i nagrade, a opet one najveće i najvažnije - ispunjenog srca.

Marija: Uvek sam se trudila da budem društveno korisna. Pošto nikada nisam bila zaposlena, a ostvarena kao supruga i majka osetila sam potrebu da se uključim u neki vid volonterizma u nekom humanitarnom udruženju. Sama ideja gospođe Vujović, kroz FB grupu Žene Bara kuvaju srcem, da se pomogne starim i nemoćnim sugrađanima me je inspirisala da se uključim i od tada sam aktivna u svakom aspektu ovog udruženja.

Aleksandra: Po uzoru na svog pokojnog tatu, koji je uvjek pomagao onima koji su mu se obratili za pomoć, rasla sam sa željom da jednoga dana i moja ruka nekome bude barem ruka podrške, ako ne i pomoći. Danas, shvatam da uz moje Žene Bara pomoć nesnađenom čovjeku je najveći "profit" koji ostvarujem osim ljubavi svoje porodice. Kada spoznate makar i trenutni spokoj na licu onoga kome ste pomogli, nastavljate istim putem i sa vjerom u ljudskost i neko bolje sjutra pa pomoć neznancu vas vodi bez ordena i hvale.

Kako je COVID-19 kriza uticala na rad udruženja? Kako se promenio način na koji funkcionišete, na koje aktivnosti ste bili najviše fokusirani u prethodnom periodu?

Ljiljana: Pojava pandemije nas je dovela do dubokog razmišljanja, što i kako dalje. Obustava rada gradskog prevoza, onemogućavala je dolazak naših korisnika do Narodne kuhinje. Potrebe za obrokom i pomoć mnogobrojnim porodicama odjednom su se utrostručile, i mi smo morale iznaći način da odgovorimo i pomognemo. Obzirom da nemamo dostavno vozilo, obroke smo vozile same do vrata nesnađenih.

Kako u Baru nije bilo zaštitnih maski, u roku 12h okupile smo grupu volonterki koje su sašile preko 10.000 maski, koje smo poklonile svima koji su nam se obratili, od medicinskih radnika do sugrađana koji su sami dolazili na naša vrata.

Veoma smo ponosne zbog mogućnosti da u najtežoj godini, pomognemo nesnadjenom, nepoznatom čovjeku. Mi nismo mogle ni imale sredstava da poklonimo Bolnici respirator ili nešto slično, ali darivale smo to što smo znale i mogle.

Aleksandra: Pandemija je svima nama izmijenila živote, pa i prioritete. Onemogućila je da mnoge stvari koje su nam donosile prihod realizujemo, poput prodajnih humanitarnih bazara i raznih vidova manifestacija. Međutim, šivenje maski, prikupljanje namirnica, pakovanje paketa pomoći u vidu hrane, higijene, nabavka ljekova, ogrijeva, medicinskih pomagala i distribucija gore navedenog, našem udruženju je bila svakodnevnica.

Na koje aktivnosti ste trenutno najviše fokusirani? Koji su najvažniji planovi za 2021. godinu?

Ljiljana: Naš fokus je uvijek usmjeren na održavanje rada Narodne kuhinje. Uz to, pomazemo djeci koja se liječe, obuvamo, odijevamo, poklanjamo namjestaj i tehniku, popravljamo domove nesnađenih. Zato poslije preteške 2020. želja nam je da opstanemo i nastavimo još bolje i jače, da koračamo putem kojim smo krenule.

Marija: Trenutno je naša glavna preokupacija pomoć našim socijalno ugroženim sugrađanima i onima koji su pogođeni krizom izazvanom pandemijom u vidu kuvanih obroka i paketa pomoći u namirnicama i higijenskim sredstvima. U principu pružamo svaki vid pomoći ako smo u mogućnosti. Od garderobe do lečenja naših teško obolelih sugrađana.

Aleksandra: Planirati smo odavno prestale. Shvatile smo da je naš jedini, svakodnevni cilj pomoc za 250 ljudi u vidu barem jednog kuvanog, toplog obroka na dan, paketa hrane, higijine i koja riječ podrške. Nadamo se da će nam 2021.godina donijeti više spokoja i mogućnosti da olakšamo zivot onima koji na naša vrata pokucaju. Mi ćemo, kao i do sada, dati sve od sebe da pravljenjem svega onoga sto umijemo (džemova, likera, sokova, kolača, ukrasa,...) i prodajom istih, uz humane naše sugrađane, budemo sigurna luka za mnoge ugrozene.

Kako se finansira udruženje Žene Bara, sa kojim različitim tipovima donatora sarađujete i na koji način? Na koje sve načine oni koji to žele mogu podržati rad udruženja?

Aleksandra: Naše udruženje nema stalne izvore prihode. Kod nas su jedino troskovi fiksni dok je prihod varijabilna i konstantno promjenjiva kategorija. Osim prodaje onoga sto same proizvedemo i akcija prikupljanja namirnica ispred trgovina, naš izvor prihoda je baziran na donacijama humanih ljudi i preduzeća sirom svijeta, kako novcanih, tako i u vidu prehrambenih namirnica. Entuzijazam i volja da čovjeku u nevolji pomognemo je jedini siguran profit sa kojim nase udruženje raspolaže.

Svakodnevno su vrata naše kuhinje velikog srca otvorena za sve one koji žele pomoći na koji god način to mogu, bilo da je to uplatom na naš žiro račun 565-3443-40 ili ličnim donošenjem novca i namirnica, na čemu smo ih unaprijed beskrajno zahvalne.

Marija: I pored toga što nemamo stalne izvore prihoda i oskudnu pomoć institucija, naše udruženje iznalazi načine da nastavlja da pruza ruke pomoći ljudima u potrebi. Donatori su različiti ali u jednoj stvari jednaki, spaja ih humanost i zelja da pomognu. Uglavnom, pomoć stiže sa svih strana sveta i na različite načine. Mi se na sve načine trudimo da i same obezbedimo novac organizovanjem raznih prodajnih bazara i u našim prostorijama imamo prodajno-izložbenu postavku nasih rukotvorina ciji prihod od prodaje ide u humanitarne svrhe.

Zatim, tu su i humanitarne licitacije koje se organizuju preko naše FB stranice. Nama je svaka vrsta pomoći dobrodosla, u novcu, namirnicama, pomoći u kuhinji, odeći, obući, namjestaju, građevinskom materijalu, ogrevu, školskom priboru, medicinskim pomagalima…

Na koji način mislite da udruženje Žene Bara doprinosi razvoju filantropije u Crnoj Gori?

Ljiljana: Žene Bara su u filantropiji Crne Gore donijele mnogo. Transparentnost, prije svega. Od prvog dana pokazivale smo otvoreno u šta ono "malo zrno dobrote" moze da se pretvori kada se udruži, i koliko je velika dobrobit od toga za ljude koji su u stanju socijalne potrebe. Okupile smo dobrotu koja ne pita za vjeru, naciju, boju kože, već vidi samo čovjeka kojemu je pomoć potrebna.

Aleksandra: Svakodnevno iznalaziti načine, moliti nepoznatog covjeka za pomoć ljudima koji su na rubu životne egzistencije, a da pritom nikakvu nadoknadu za to ne očekujete, ići na počinak i buditi se sa tom idejom je sinonim našeg udruženja. Valja naučiti potomke da smo duzni pomoci čovjeku u nevolji, kako bi bili ljudi u pravom smislu te riječi.

Jelena: Možda ću zvučati neskromno, ali, zaista smatram naše udruženje jednom od najboljih humanitarnih organizacija u Crnoj Gori. Rezultati našeg rada se vide, sreća koju dijelimo se osjeća. Vidim i osjecam da motivišemo mnoge na dobrotu, na dijeljenje, na podršku jedni drugima.

Zajedno sa svim ljudima velikog srca koji nam pomažu, probudile smo i pokrenule lavinu dobrote i humanosti, od Bara, do daleke Amerike.

Nedavno ste dobile Specijalno priznanje za građanski doprinos opštem dobru za 2020. godinu. Recite nam nešto više o ovom priznanju. Za koja postignuća je dodeljeno i koliko će Vas motivisati da u budućnosti dajete još veći doprinos svojoj zajednici?

Ljiljana: Priznanje za gradjanski doprinos opštem dobru "Iskra" doživjele smo kao "melem na ranu". Moramo biti iskreni i priznati sebi i drugima da svakog čovjeka raduje i najmanja pohvala, te ni mi nismo pošteđene tog ljudskog osjećaja radosti zbog priznanja i nagrada. Posebno nam je značajno što je podrška našem Udruženju od strane institucija, izostala.

Ovo priznanje doživjele smo kao znak pored puta, koji pokazuje da ne lutamo, da se ne bojimo, i nastavimo, jer idemo pravim putem.

Sonja: Nesumnjivo je da će nam nagrada dati još veći podsticaj u radu. Lijepo je biti prepoznat jer su djela počela da govore umesto riječi.

Marija: Specijalno priznanje nam puno znači. To priznanje se dodeljuje za doprinos u filantropiji. Dođe nam kao satisfakcija za sve ono što smo učinile i podsticaj da nastavimo dalje. Ova nagrada je znak da smo na pravom putu i da treba da nastavimo dalje, još više i bolje.

Šta su najveći uspesi koje ste ostvarili u dosadašnjem radu, a šta je ono što tek želite da postignete?

Ljiljana: Šolja mlijeka djetetu, olovka, suvi jastuk, parče hleba, sve to je za nas uspjeh. Kupljena avionska karta do Istambula na liječenje, kapi za oči, pelena, sve je uspjeh. Kruna 2020. svakako je bila kupovina stana porodici Marinković, jednoj od najugroženijih porodica grada Bara.

To je donijelo neponovljiv osjećaj sreće svim ženama iz našeg Udruženja i radost svim ljudima velikog koji nam nesebično pomažu. Željele bi da pomognemo rješavanje stambenog pitanja za nekoliko samohranih majki. Smatramo da je preduslov za normalan rast i razvoj djeteta, svakako krov nad glavom.

Sonja: U 2020 smo uspjele da ostvarimo sve planirano, čak i više, nadamo se da će se tako nastaviti i u buduće, a planova nam ne fali,no otom - potom

Marija: Postoji puno toga što smo učinile. Svaki taj naš uspeh je lično meni jednako važan jer smo nesnađenom čoveku za njega uradili nešto što mu je u tom trenutku najpotrebnije. Imamo još puno planova.

U nadi da će pandemija uskoro biti prošlost sa velikim planovima nastavljamo dalje. Osim pomoći socijalno ugroženim kategorijama stanovništva, u planu je i da naše udruženje bude mesto gde će naše sugrađanke dolaziti da se druže, opuste, jedna vrsta kluba u kome ćemo se okupljati, razmenjivati savete, recepte, jedna od druge nešto naučiti...