Fondacija „Čovekoljublje“ već tri decenije pomaže ljude pogođene različitim kriznim situacijama i podržava i osnažuje osobe iz najugroženijih kategorija društva.

Marija Vranešević, Program Manager u ovoj organizaciji ispričala nam je više o misiji, vrednostima i uspesima ove fondacije i objasnila kako „Čovekoljublje“, uz podršku zajednice, velikog broja volontera i korisnika, radi na razvoju filantropije i stvaranju boljeg i humanijeg društva.

Kako je nastala Dobrotvorna Fondacija Čovekoljublje? Sa kojom idejom je sve počelo, kako se razvijala vaša misija?

Marija: „Čovekoljublje“ je dobrotvorna fondacija Srpske Pravoslavne Crkve, osnovana 1991. godine, sa početkom ratova na teritoriji bivše Jugoslavije, iz potrebe da se raznorodne vrste humanitarne pomoći, koje su bile usmeravane ka tadašnjoj Jugoslaviji, strukturiraju i da se omogući i organizuje jedan kontinuirani kanal distribucije te robe.

Tokom devedesetih „Čovekoljublje“ je u potpunosti funkcionisalo kao humanitarna organizacija i obezbeđivalo logističku i organizacionu podršku koja je bila namenjena, što stanovništvu u Srbiji, što izbeglicama sa prostora bivše Jugoslavije koje su dolazile u Srbiju, bez bilo kakve diskriminacije korisnika na osnovu nacionalne, verske, polne, starosne ili neke druge strukture – svi ljudi koji su bili u potrebi su mogli da dobiju tu pomoć. To su, u suštini, bili konvoji i konvoji šlepera koji su donosili hranu, odeću, velike količine zdravstvenog i medicinskog materijala, koji je bio doniran bolnicama, sredstva za ličnu higijenu, materijal za izgradnju i rekonstrukciju kuća... I to je bio jedan niz desetogodišnjih aktivnosti, koji je bio usmeren na pružanje humanitarne pomoći.

Krajem devedesetih, „Čovekoljublje“ počinje da osmišljava, razvija i realizuje i razvojne programe, tako da od dvehiljadite na ovamo „Čovekoljublje“ u kontinuitetu realizuje nekoliko programa, namenjenih prvenstveno nevidljivim i diskriminisanim grupama u našem društvu.

Fokusirani smo na nekoliko ciljnih grupa i sarađujemo sa tim ljudima da bi se oni koliko god je moguće oporavili, osamostalili i osposobili za samostalan individualni život. Mi radimo sa decom i mladima lišenim roditeljskog staranja, u Beogradu, Sremskoj Kamenici, Kraljevu i Banjaluci i svi programi se odigravaju u saradnji sa institucijama koje su zadužene za smeštaj ove dece i centrima za socijalni rad.

Druga grupa sa kojom „Čovekoljublje“ radi su osobe sa HIV-om i AIDS-om, kojima psihosocijalnu podršku, ali i čitav niz usluga koje su namenjene za izgradnju njihovih, što ličnih, što profesionalnih kapaciteta. Sarađujemo sa Klinikom za infektivne i tropske bolesti, Kliničkog centra u Beogradu, sa sličnim institucijama u Kragujevcu i u Nišu, sa Unijom organizacija osoba koje žive sa HIV-om (jedan smo od osnivača i član nadzornog odbora), kao i sa organizacijama koje su osnovale ili vode osobe koje žive sa HIV-om.

Kako je u pitanju najdiskriminisanija grupa u našem društvu, u saradnji sa Poverenikom procesuiramo pojedinačne slučajeve diskriminacije. Prosto, pokušavamo da ljudima budemo utočište i da ih, na različite načine, osnažimo.

Još jedna grupa sa kojom radimo su staračka, samačka domaćinstva u seoskim sredinama, osobe starije od 60 godina, koje žive u udaljenim selima u unutrašnjosti Srbije, najčešće same. I ovde imamo širok spektar usluga, od toga da im se usluge koje nudi sistem socijalne zaštite učine dostupnim, do toga da mi organizujemo niz aktivnosti, kojima popunjavamo procepe između toga šta su njihove potrebe i toga šta oni na nivou lokalne zajednice, ili na nivou države, kao uslugu mogu da dobiju. U tom segmentu smo najaktivniji u centralnoj Srbiji i donekle u Sremu.

Pored toga, radimo sa porodicama koje imaju decu sa invaliditetom i sa osobama koje imaju terminalna oboljenja i u potrebi su za palijativnim zbrinjavanjem.

Ono što je najnovije u našem radu su programi namenjeni zatvorenicima, bivšim zatvorenicima i članovima njihovih porodica. To je jedan pionirski i nov poduhvat, koji smo započeli jesenas i imamo programe koje sprovodimo u zatvorima i programe koje sprovodimo van zatvora, u saradnji sa organizacijama bivših zatvorenika, centrima za socijalni rad i psihoterapeutima koji pružaju različite vrste podrške.

Imamo i grupe programa namenjene ruralnom razvoju i celoživotnom učenju, namenjene slabo zapošljivim kategorijama.

Imamo nekoliko akreditovanih programa kod Zavoda za unapređenje obrazovanja i vaspitanja, pri Ministarstvu prosvete, koji se prvenstveno tiču prevencije seksualno prenosivih bolesti, bolesti zavisnosti i nasilja Humanitarni segmment rada ostaje prisutan, ali u situacijama kada su se događale velike prirodne katastrofe, kao što su zemljotresi i poplave, i naravno tokom migrantske krize, od 2015. do 2019.

I dalje smo sastavni deo nacionalnog odgovora na migrantsku krizu, ali više u domenu integracije nego humanitarne pomoći.

Koja je bila Vaša lična motivacija za rad u neprofitnom sektoru?

Marija: Ja iskreno verujem u sve ovo, verujem u ljude, verujem u dobro, verujem u sinergiju, verujem da bi bilo dobro da je što više nas u ovom sektoru koji bismo mogli ljude da podsećamo na to šta je dobro.

Ja sam, inače, magistar ekonomije, završila sam međunarodnu ekonomiju i najveći broj ljudi sa kojima sam odrasla radi u potpuno drugom poslovnom okruženju i često mi se događa da mi ljudi kažu „kako možeš to da radiš, to je tako bolno, sa čim se sve suočavaš...“ i ja se iznova svaki put iznenadim, jer ništa od toga ne doživljavam na taj način, jer mislim da različiti ljudi imaju različite probleme i da svako od nas ima nešto što može da podeli i na taj način nekome pomogne, a za uzvrat zna da je učinio nešto dobro.

A spoznaja da si uradio nešto dobro ili da možeš da uradiš nešto dobro je lekovita. Ja ne znam nikoga ko radi u ovom našem svetu, a da nema osmeh na licu i smatram sebe ličnom izuzetno privilegovanom što sam svakoga dana okružena našim korisnicima i ljudima sa kojima mi radimo. Za mene lično, to je privilegija.

Na koji način Čovekoljublje doprinosi razvoju filantropije u Srbiji?

Marija: Mi volimo da verujemo i nadamo se da idemo u tom smeru da se ponašamo u skladu i sa savremenim i tradicionalnim principima filantropije, odnosno podrške čoveku kao takvom.

Ono što je nama jako važno to je da se obezbedi i omogući dostojanstvo ljudi, što nam je prioritet. Programi se osmišljavaju i korisnicima se pristupa, strogo vodeći računa da je ljudsko dostojanstvo zaštićeno. Pod tim podrazumavamo zaštitu identiteta i poštovanje, kako individualnih, tako i karakteristika zajednice u kojoj ta osoba živi, kao i aktivno uključivanje lokalnih zajednica u odabiru korisnika i rešavanju problema.

Trudimo se da se glasovi i pojedinaca, i lokalnih zajednica čuju. Trudimo se da sve što osmislimo i programski i metodološki bude dostupno svima, u formi koja je najprihvatljivija i vremenskom momentu kada je njima to prihvatljivo i kada oni to mogu da iskoriste na najbolji mogući način, uz apsolutnu zaštitu privatnosti podataka i identiteta ljudi kojima pomažemo.

Vrlo pažljivo negujemo poverenje koje ljudi imaju u organizaciju. Trudimo se da zaštitimo čoveka, da podržimo čoveka, da omogućimo čoveku da kvalitetnije proživi, za početak današnji dan, pa onda i sve dalje.

Da li uključujete zajednicu u svoj rad, na koji način i šta vam to donosi?

Marija: „Čovekoljublje“ je od samog početka imalo tu sreću da uči od iskusnijih i boljih. Mi imamo partnere, širom Evrope, koji se ovakvom vrstom programa i ovakvom vrstom posla bave uglavnom od kraja Drugog svetskog rata i prošli su različite faze razvoja i nama je bila privilegija što smo imali priliku da učimo od organizacija koje imaju decenije iskustva i koje žive u socijalno uređenim društvima.

Za razliku od našeg društva koje još uvek dominantno doživljava da je država u obavezi nešto da pruži, a mi kao pojedinci i kao zajednica možemo da budemo prilično pasivni i čekamo da se nešto dogodi, naši partneri iz skandinavskih zemalja, iz Nemačke, Austrije, Britanije, imaju potpuno drugačiju priču – da su društva zapravo zdrava i funkcionalna zato što su svi članovi društva aktivni. Oni nam često kažu „mi kada bi smo očekivali da država obezbedi nešto, da nema inicijative da se odreaguje na probleme, nikad se ništa ne bi dogodilo, jer se država time ne bavi.“

U tom smislu smo mi od samog početka pristupili sa druge strane. Hteli smo da napravimo programe koji će biti interesantni, motivišući i takvi da „zagolicaju“ svest lokalnih zajednica. Ako u maloj lokalnoj zajednici, koja broji nekoliko stotina ljudi, postoje određeni problemi, hoćemo da vidimo kako ih vi doživljavate, kako mislite da možete nešto da promenite, šta očekujete od nas... Tako ih gradimo sve vreme.

To u praksi znači da, kada ulazimo u zajednicu, na osnovu bilo kakvog detektovanog problema, prvo imamo sastanak sa mesnom kancelarijom, pa onda idemo u ambulantu, školu, vrtić... Tražimo ljude koji imaju svakodnevnu interakciju sa lokalnim stanovništvom, ljude koji mogu da nam ispričaju kako ta zajednica zaista živi, pokušavamo da prepoznamo koren problema i da na njemu radimo.

Ovde bih istakla i značaj saradnje na terenu sa lokalnim sveštenstvom, koje nam je značajna podrška. Lokalno sveštenstvo predstavlja jednu od najfunkcionalnijih i najefikasnijih veza, kako sa samom zajednicom (korisnicima programa Čovekoljublja), tako i sa ostalim akterima u lokalu.

Ono što takođe uvek, kada za to ima prostora, radimo jeste da aktiviramo i organizacije koje su osnovali i vode ljudi sa kojima radimo i podržavamo njihov rast i razvoj. Pokušavamo da prodremo u sve pore života ljudi sa kojima radimo, da postanemo stalno prisutan faktor u njihovim životima, da im pokažemo da mogu da se oslone na nas i da onda zajedničkim snagama utičemo na to da se nešto promeni, što je dugotrajan proces, ali bolje je tako.

I volonteri, i lokalna zajednica, i ljudi sa kojima radimo, sve su to ključni akteri i akteri neophodni da bi se napravila neka promena u društvu i da bismo živeli u boljem, transparentnijem, sigurnijem društvu od onoga što smo nasledili.

Recite nam nešto više o volonterskom programu, koji sprovodite od 2000. godine.

Marija: Ono što je karakteristično za „Čovekoljublje“ to je da imamo preko 200 stalno angažovanih volontera, u saradnji sa kojima realizujemo sve naše projekte. Mi imamo na desetine hiljada korisnika svake godine i potpuno je nemoguće imati stalno angažovan profesionalni tim koji tako široko koncipiran program odgovora na potrebe ljudi može da realizuje.

Volonteri koje mi angažujemo su ljudi od kojih očekujemo neki vid dugoročnije saradnje. Najveći broj naših volontera sa nama je preko 15 godina. To su ljudi koji su krenuli, najčešće kao studenti ili stariji srednjoškolci, koji su se u međuvremenu zaposlili, završili fakultete, oformili porodice, ali su nekako ostali verni ideji i osećaju da si na kraju dana uradio nešto dobro.

Nama volonteri rade sa ljudima. To nisu osobe koje sede u kancelariji i obavljaju neki administrativni ili logistički posao, već uz detaljnu pripremu i obuku, rade sa ljudima. To je onda jedna specifična vrsta ljubavi koja se razvija između njih i korisnika sa kojima se oni susreću. U našem slučaju, to se pokazalo kao neverovatan kapital – zaista ne bismo mogli da realizujemo programe bez naših volontera i oni to znaju.

Sa druge strane, to je i neverovatan kapital za volontere, jer kada razgovaramo sa njima prvo što će reći je „to što ja dajem je ništa, naspram onoga što za uzvrat dobijam“. Ta razmena ljubavi je nepregledna i neograničena i mislim da svi u tome zaista uživaju.

Da li sarađujete sa drugim organizacijama civilnog društva, kojim i na koji način?

Marija: „Čovekoljublje“ je članica nekoliko globalnih i međunarodnih mreža srodnih organizacija, kao što su ACT Alliance, Eurodiaconia, CaLP (The Cash Learning Partnership). U Srbiji najčešće sarađujemo sa lokalnim organizacijama, koje se bave pitanjima koja su i nama aktuelna pitanja, kao što su obrazovanje, socijalna zaštita i sl. Tražimo male, neafirmisane organizacije, koje nemaju velika finansijska sredstva, ali imaju neverovatno znanje, neverovatno iskustvo, neverovatan kapital u tom iskustvu.

Radimo sa udruženjima koja naprave ljudi bez roditeljskog staranja, sa udruženjima koja naprave ljudi koji žive sa HIV-om, organizacijama ljudi koji se se okupili oko nekog izazova ili neke životne okolnosti i pokušavaju da iznutra nešto promene i iznutra artikulišu šta očekuju od druđtva da bi njima bilo malo bolje. To su nam primarni partneri u kontekstu lokalnih partnera.

Sa većim organizacijama sarađujemo u slučajevima hitne intervencije, kada su krize u pitanju.

Kako se finansira Čovekoljublje, sa kojim različitim tipovima donatora sarađujete i na koji način?

Marija: Što se tiče celog segmenta komunikacije sa donatorima, tu smo, čini mi se, još uvek na početku. Segment lokalnog prikupljanja sredstava je, što se „Čovekoljublja“ tiče na još uvek niskom nivou. Pojedinačne donacije i donacije fizičkih lica su najmanji udeo u našim sredstvima.

Kompanije uglavnom ne doniraju novac, već neke druge vidove pomoći. Jedan od takvih primera je saradnja sa Bankom hrane u Rumi.

Naši najveći donatori su naši dugogodišnji partneri, srodne organizacije iz Skandinavskih zemalja, Austrije, Nemačke, Velike Britanije, SAD. To su organizacije koje imaju na raspolaganju ili sopstvena sredstva, ili sredstva ministarstava unutrašnjih poslova svojih država, a ministarstva imaju u svojim strateškim planovima saradnju sa Srbijom. Taj kanal prikupljanja sredstava je za nas najaktivnji.

Donekle imamo na raspolaganju sredstva koja potiču iz Sekretarijata Grada Beograda, sredstva različitih ambasada, Evropske unije, iz čijih sredstava su nam redovno finansirani bar jedan ili dva projekta, najčešće međunarodni i regionalni. Nešto čemu ćemo se u narednom periodu okrenuti su svakako javne nabavke.

Mi smo organizacija koja je licencirani pružalac različitih usluga i u narednom periodu ćemo se okrenuti javnim nabavkama iz oblasti aktivnosti koje mi godinama radimo kao što su pomoć u kući, prihvatilišta za osobe koje nemaju prebivalište itd. To će u narednom periodu početi da postaje značajniji deo našeg budžeta.

Ono u čemu bismo voleli da učestvujemo, u saradnji sa drugim organizacijama, je podizanje svesti o potrebi za kontinuiranim angažovanjem zajednice. Mislim da je to dug proces, ali da postoji potencijal.

Šta su najveći uspesi koje je Čovekoljublje ostvarilo u dosadašnjem radu?

Marija: U životu „Čovekoljublja“, sume i brojevi su zaista veliki. To su desetine hiljada ljudi koji su dobili različite vrste pomoći i podrške, hiljade dece, porodica i ljudi koji su ostvarili svoja prava, a ne bi ih ostvarili da mi nismo reagovali. Ali, kada se mi okupimo interno i pričamo o tome šta nas čini srećnim, ipak nas na kraju ljudi najviše čine srećnim. Najveći uspeh je da neko ko je bio naš korisnik, posebno deca koja odrasla u institucijama i lišena roditeljskog staranja, u koje su došla zlostavljana i zanemarena, postane samostalan dođe i kaže „sad je vreme da ja budem volonter“.

To nam je misija – da shvate da nisu nesposobni, da nisu odbačeni, da im je samo trebala pomoć i da je, zbog različitog spleta okolnosti, ta pomoć dolazila od nas, a mogla je da dođe i od nekog drugog i da, sada kada su odrasli i osamostalili se, i oni nekome mogu da budu podrška. Taj krug ljubavi, krug zajednice, krug podrške, čini mi se da je to najveći uspeh. Uspeh je i što kakav god problem da imaju, oni znaju da mogu da zovu nas – prekršili su zakon, napravili su ozbiljnu grešku, ostali su na ulici – mogu da zovu u nas i znaju da nisu sami.

I mnogo više nam znače takvi uspesi, nego brojke koje prikazujemo u izveštajima. Ta mogućnost da nešto promenite, pomerite, učinite da nekome sutra svane bolji dan...