Centar za pomoć djeci i Humanitarna Udruga “Oaza”, Rovinj već dugi niz godina pomaže deci bez odgovarajućeg roditeljskog staranja i deci kojoj je pomoć najpotrebnija.

Eva Husak Bačac, predstavnica udruge ispričala nam je više o misliji, delovanju i ciljevima “Oaze”.

Kako je nastao Centar OAZA? Sa kojom idejom je sve počelo, kako se razvijala vaša misija?

Eva: Hrvatski dio Istre neposredno je iskusio tragična ratna zbivanja koja su se između 1991. i 1995. sručila na područje bivše Jugoslavije, mada u Istri nije bilo borbi. U Pulu, Rovinj i druga mjesta u Istri stiglo je, u više navrata, tisuće prognanika i izbjeglica iz područja neposredno pogođenih sukobima (najprije iz Vukovara, Osijeka,Dubrovnika i drugih gradova Hrvatske, a zatim i iz raznih mjesta Bosne i Hercegovine).

Na početku sukoba u Puli je njihov broj procijenjen na oko 30.000; u pomoć su im pritekli prvenstveno Crveni križ, Caritas i drugi, smjestivši ih u hotele, kampove, bivše vojarne, kod obitelji i u druga privremena skloništa.

U međuvremenu se velik broj prognanika, napose s hrvatskih područja, vratilo u svoja područja, ali ih je jos ostalo mnogo, čija su prava na pomoć veoma ograničena (budući se radi o strancima). Istovremeno se pogoršala ekonomska situacija i izbjeglica i mjesnog stanovnistva, što je dovelo do znatnog porasta broja osoba u potrebi, napose u tradicionalno slabim kategorijama (stari, bolesni, invalidi) koji, uslijed posljedica rata, ne primaju dostatnu pomoć. Stoga se pomoć koja je ovamo pristizala humanitarnim pošiljkama dijelila izbjeglicama, ali i drugim osobama u potrebi: u bolnicama, staračkim i dječjim domovima, udruženjima invalida, slijepih i gluhih.

U siječnju 1992, članovi Evanđeoske crkve Pula osnovali su Kršćansko Humanitarno Društvo "IHTHUS", sa svrhom neposrednog sudjelovanja u djelu pomoći i zbrinjavanja, i otvoreno za doprinos svih koji mu se zele pridružiti. Ovo udruženje građana, koje je djelovalo zahvaljujući naporima dragovoljaca, raspodjeljivalo je pomoć koja je stizala iz različitih evropskih zemalja neposredno osobama u potrebi ili ustanovama za njihovo zbrinjavanje.

Naknadna aktivacija "AGAPE"-a, Humanitarne djelatnosti Evanđeoske crkve u Republici Hrvatskoj (sa sjedištem u Osijeku), omogućilo je početak djelatnosti "OAZE" - Prihvatilišta za djecu bez roditeljske skrbi u Rovinju (36 km sjeverno od Pule). O osnivanju ovakve ustanove razmišljalo se već prije početka ratnih zbivanja u zemlji; budući u cijeloj Istri ne postoji prihvatilište za djecu mlađu od tri godine, članovi Evanđeoske crkve iz Rovinja ( posebno Elizabeta Husak), u više navrata suočili su se s potrebom aktivnog sudjelovanja u njihovom zbrinjavanju.

Otuda i zamisao da Elizabeta stavi vlastitu kuću i okolno zemljište na raspolaganje za prihvat djece u potrebi. Istovremeno su određene zakonske promjene omogućile vjerskim ustanovama, sudjelovanje u djelatnostima socijalne skrbi. Tako, je kćer Elizabete, Eva Husak-Bačac, budući medicinska sestra, mogla dati svoj stručni doprinos, a drugi vjernici svjedočanstvo o Božjoj ljubavi prema toj djeci.

Zahvaljujući prilozima mnogih osoba dobre volje iz različitih evropskih zemalja - uz doprinos brojnih dragovoljaca - u roku od godinu dana Elizabetina je kuća prilagođena i opremljena za određenu namjenu, i prihvatila prvu djecu u jesen 1993. Prihvatni centar je 20. svibnja 1994. službeno otvoren kao Centar za prihvat djece "OAZA" Rovinj, pri "AGAPE"-u, Humanitarnoj djelatnosti Evanđeoske crkve u Republici Hrvatskoj.

O njegovoj su djelatnosti obaviješteni, osim mjesnih i republičkih vlasti, svi centri socijalne skrbi i protestantske crkve Hrvatske. Namjena je ove ustanove bila smještavanje sve djece u potrebi, a napose one koja s različitih razloga (često jer su bez isprava) nisu imala pravo na zbrinjavanje preko nadležnih centara za socijalnu skrb - ni u dječjim domovima ni u drugim javnim ustanovama.

Usto, željelo se konkretno pomoći obiteljima (najčešće majkama) koje u svojoj izuzetno teškoj ekonomskoj situaciji, nisu uspijevale zbrinuti svoju djecu, i pomoći im na mukotrpnom putu sticanja "socijalnih prava" (državljanstva, zdravstvenog i socijalnog osiguranja, prava na školovanje itd.).

Upravljanje Centrom ovakvog tipa zahtijevalo je raspolaganje financijskim sredstvima koja su znatno prevazilazila mogućnosti vjernika Istre, ali i cijele Hrvatske. Zahvaljujući teškoj ekonomskoj situaciji u zemlji, nije se mogla očekivati podrška od države, čak ni za obavljanje socijalne djelatnosti, te je Centar bio ovisan o pomoći i podršci iz inozemstva.

Centar je djelovao kao crkvena djelatnost, te je uspio prikupiti dovoljno donacija za svoj rad od raznih vjernika i crkvenih i drugih organizacija iz inozemstva. Budući da su djeca smještena u Centru postepeno rasla, uvidjelo se da nije moguće nastaviti sa kvalitetnim zbrinjavanjem u prihvatnom centru, se te započelo sa osnivanjem i pomaganjem udomiteljskih obitelji, kako bi djeca odrastala u najprirodnijem okruženju – obitelji.

Tako je 1996. g. započela svoj rad prva udomiteljska obitelj sa 8 djece, 1998. druga također sa 8 djece. 2000.g. treća sa 8 djece i 2001.g. četvrta sa 7 djece. Svim obiteljima je pomognuto u pronalaženju, adaptiranju i opremanju iznajmljenog ili vlastitog prostora. Svim obiteljima je nabavljeno kombi vozilo i svim udomiteljima je redovno isplaćivana plaća za rad sa djecom (za 4 djece 1 plaća). Svi udomitelji su bili djelatnici udruge i na taj način su se potpuno mogli posvetiti rad usa djecom.

Kako su donacije nakon domovinskog rata postepeno opadale, krajem 2000. godine osnovana je Humanitarna udruga OAZA, koja je započela sa prikupljanjem financijskih sredstava u Hrvatskoj, preko projekata regionalne i lokalne samouprave, te od raznih tvrtki i obrtnika . Kasnije se zakon mijenjao nekoliko puta, pa smo i mi morali mijenjati svoj način rada, ali se uvijek nastojalo pomoći udomiteljskim obiteljima, kasnije davanjem redovne mjesečne financijske pomoći za svako dijete i plaćanjem mirovinskog osiguranja za svakog udomitelja.

Na koji način Centar OAZA doprinosi razvoju filantropije u Hrvatskoj?

Eva: Svojim primjerom pokazuje kako je sve moguće kada netko ima vjeru i odvažnost da krene u humanitarni rad i pomogne drugima u potrebi.

Da li uključujete zajednicu u svoj rad, na koji način i šta vam to donosi?

Eva: Do nedavno smo surađivali sa lokalnim i regionalnim institucijama, pa smo preko projekata financirali svoju pomoć udomiteljskim obiterljima. Od kada svi oni imaju projekte prilagođene EU, više ne možemo dobiti sredstva za naše potrebe, već samo za one projekte koji su njihovi prioriteti. Ipak usko surađujemo sa raznim crkvama i člnovima koji se na različite načine uključuju i pomažu ovaj rad.

Kako se finansira Centar OAZA, sa kojim različitim tipovima donatora sarađujete i na koji način?

Eva: Oaza se financira preko raznih donacija vjerskih zajednica Hrvatske i inozemstva. Također imamo dosta donatora obrtnika, tvrtki i privatnih osoba. Redovno pišem izviješća i razne dopise sa molbama za pomoć.

Da li sarađujete sa drugim neprofitnim organizacijama, kojim i na koji način?

Eva: Humanitarna udruga OAZA je jedan od 4 osnivača mraže udruga udomitelja, Forum za kvalitetno udomiteljstvo djece, preko kojega nastojimo utjecati na stavove ministarstva, centara za socijalnu skrb i na promjenu zakona.

Šta su najveći uspesi koje je Centar OAZA ostvario u dosadašnjem radu?

Eva: Najveći uspjeh je kvalitetno zbrinjavanje preko 150 djece bez odgovarajkuće roditeljske skrbi. Najveći uspjeh je kada vidimo da naša djeca dobro završe svoje školovanje, osamostale se i krenu u svoj vlastiti život.

Veliki je uspjeh da je jedna od naših štićenica, romska djevojka, završila srednju školu i upisala pravni fakultet.

Koji su najvažniji planovi i ciljevi koje planirate da ostvarite u budućnosti?

Eva: I nadalje pomagati udomiteljima da što kvalitetnije zbrinjavaju svoju udomljenu djecu, te nastojati povećati broj udomitelja raznim promotivnim aktivnostima.