Neformalna grupa Ženski solidarni front nastala je spontano kada je grupa motiviranih žena osjetila potrebu i dužnost odgovoriti na posljedice pandemije koje je pretrpjela njihova lokalna zajednica u Vranju. Okupile su se oko ideje da se organizira veliki humanitarni bal i bazar kako bi se prikupila sredstva za djecu čiji su roditelji umrli od COVID-a 19.

Inicijativa je okupila niz uspješnih žena iz Vranja, a podržao ju je Centar za medijsku transparentnost i društvenu odgovornost (CMTDO). Kao rezultat toga, u samo dvije sedmice i uz podršku zajednice, do 20. augusta prikupljeno je ukupno 600.000 dinara (prim. aut: 5.000 EUR) i osigurano 26 direktnih donacija za pomoć djeci koja su od početka pandemije izgubila jednog ili oba roditelja.

Uz ovu veliku inicijativu u augustu, humane Vranjanke pomagale su svojoj zajednici tokom cijele pandemijske 2020. godine prikupivši, uz pomoć dobrih i odgovornih sugrađana, oko tri miliona dinara (25.500 EUR) za podršku zdravstvenom sistemu.

Milica Anđelković Jovanović, koja je željela pomoći djeci Vranja i aktivirati svoju zajednicu, samo jednim Facebook statusom pokrenula je lanac podrške u kojem su angažirane stotine žena koje su željele doprinijeti humanitarnoj inicijativi. Danas ova neformalna skupina broji više od 700 članova, među kojima je i nekoliko muškaraca koji su se nedavno pridružili jer, – kako ističe Milica – članstvo je bilo isključivo pravo žena, zbog čega su ih u početku muškarci kritizirali.   

U intervjuu Milica govori o snazi zajedništva u okolnostima koje su nas sve zatekle potpuno nespremne. Ispričala nam je o njihovim motivima da se udruže i pomognu djeci i porodicama, o preprekama s kojima se susreću te o tome kako je jedan Humanitarni bal u augustu 2021. ujedinio građane Vranja oko zajedničkoj cilja.

Kako je nastala neformalna grupa Ženski solidarni front? Koja je bila početna ideja i kako se razvijala vaša misija?

Milica: Grupa je nastala sasvim spontano, kao i sve lijepe stvari. Jednog dana sjedila sam baš na ovom istom mjestu, na poslu, i razmišljala o tome, jer sam i sama izgubila tatu zbog COVID-a 19 što sam jako teško podnijela i ne bih se mogla nositi s tim da nisam imala podrška zajednice – ne materijalnu, već podršku ljudi oko mene: prijatelja, poznanika, kolega s posla. Sjedila sam i razmišljala: Koliko li je tek teško njima, koji imaju 5, 8, 12 ili 15 godina i izgube nekoga na takav način.

Ne radi se samo o gubitku mame ili tate, već o gubitku radno aktivnog člana porodice – nekoga ko je zarađivao i prehranjivao nas i koga za dvije sedmice nema.  Nismo htjeli reći da se radi o materijalnoj podršci jer je zvučalo pomalo podcjenjivački i ponižavajuće – naša je ideja bila više usmjerena na stvarnu podršku.

To je bio naš prvi, možda i nespretan korak da onoj djeci i porodicama koji su izgubili svoga člana  pokažemo da nisu sami, da imaju zajednicu. Vranje je siromašan grad, jedan od najsiromašnijih u Srbiji, kao i cijeli Pčinjski okrug općenito. Ono što sam u početku mogla učiniti je pokušati pozvati žene koje sama poznajem, koje su jake i uspješne, ili možda ne tako uspješne, ali spremne pomoći. Htjela sam vidjeti mogu li formirati grupu koja bi mogla nešto učiniti.

Mi smo i prošle godine prikupljali sredstva za podršku COVID sistemu u Vranju. Za dvije sedmice prikupili smo oko 3 miliona dinara, što u novcu, što u robi. Sve smo donirali vranjskom zdravstvenom sistemu i organizacijama koje se brinu o osobama u socijalnoj potrebi, kao što je prihvatilište za odrasle i stare osobe i tako dalje.

Objavila sam status na Facebooku i počele su se javljati žene - moje prijateljice, poznanice, žene koje me znaju iz grada, i sve su rekle: Mi smo za! Sljedeći korak je bila ta (Facebook) grupa u kojoj smo mogli komunicirati i formalno i neformalno, zakazivati sastanke, dijeliti informacije i to je spontano poprimilo ozbiljniji oblik. Ženski solidarni front je na dan održavanja bala imao preko 600 članica i još uvijek živi. Danas broji preko 700 članica, a nedavno smo počeli primati i muškarce, iako je članstvo bilo isključivo pravo žena, što su muškarci u početku kritizirali (smijeh).

S druge strane, Vranje je patrijarhalna sredina u kojoj još uvijek postoje pravila o mjestu i ulozi žene, te šta ona treba i smije činiti. Na ovaj način smo željeli pokazati da žene jako dobro znaju gdje im je mjesto – da to nije samo kuhinja i briga o djeci, već da žene mogu pomjerati i pokretati stvari, animirati cijelu zajednicu u cilju općeg dobra.

 Kada je nastala grupa? Što vas je motiviralo da počnete? Recite nam nešto više o svojim članicama, i ko zapravo čini Ženski solidarni front?

Milica: Jedna od najljepših stvari u vezi Ženskog solidarnog fronta je to što je okupio žene različitog porijekla, stepena obrazovanja, dobi itd. Imamo univerzitetske profesorice, domaćice, žene sa završenom srednjom školom, službenice koji rade za Ujedinjene nacije, ljekarke, advokatice, sutkinje itd. Bila je to doslovno lančana reakcija: svako je zvao svakoga koga je znao i za koga je mislio da može pomoći. Tako smo formirali vrlo heterogenu skupinu, koja je, s druge strane, homogena u smislu ideje koja nas je vodila i pokretala naprijed.

 Žene koje čine srce Ženskog solidarnog fronta već dugo imaju svoje karijere. To uključuje i mene, koja radim za UN. Imam kolegicu koja je novinarka, kolegicu koja je psihologinja i jednu koja je ljekarka: nas četiri smo bili u središtu ove inicijative i shvatili smo da ne možemo puno postići bez podrške lokalne samouprave i gradskih vlasti.

Ubrzo smo zakazali sastanak s gradonačelnikom i dogradonačelnicom koji su nas već poznavali i sve je krenulo svojim tokom. Dobili smo bezuvjetnu podršku, a najviše me oduševilo to što niko od ljudi koji su tu politički nije želio promovirati politiku. Čak je i gradonačelnik, kada smo pričali o balu kao glavnom događaju, rekao da ne želi održati govor i da će nazočiti samo kao običan građanin sa suprugom, jer ne želi izazivati negodovanje oko događaja i Ženskog solidarnog fronta. Imali smo njihovu podršku od početka do kraja u smislu logistike i davanja gradskog parka kao mjesta održavanja bala, pa i kasnije kada smo raspisali javni poziv.

Prvi sastanak održan je sredinom juna, a tri sastanka Ženskog solidarnog fronta smo imali u Velikoj vijećnici, što je bila još jedna logistička podrška grada. Sastanak je bio otvoren za sve žene koje su željele doći, ali smo zbog epidemioloških mjera ograničili broj na 40. Tokom ta tri sastanka morali smo biti brzi, direktni, koncizni i jasno rasporediti zadatke, obaveze i odgovornosti. U ta tri susreta u principu smo uspjeli sve organizirati, oči u oči. Stvari su se uglavnom organizirale putem telefona ili društvenih mreža. Dakle, naše članice su sve žene koje su mislile da na bilo koji način mogu pomoći u prikupljanju što više sredstava za podršku djeci koja su izgubila roditelje zbog virusa.

Koliko vam je vremena trebalo da organizirate cijeli događaj?

Milica: Akcija je trajala dva mjeseca, i to je bilo dva mjeseca haosa, jer smo sve imale posao, a bilo je izazovno uklopiti bal, koja nam je svima bio važan, sa svojim poslovima, porodicama, djecom i prijateljima. To je bilo najteže – organizirati bal, jer se tako nešto u Vranju još nije dogodilo. Razgovarali smo s nekim ljudima iz lokalne samouprave, a jedan od njih nam je rekao: Jeste li vi svjesne šta ste učinile za Vranje? Jeste li svjesne koliki ste zalogaj uzele?

Trebalo nam je dva mjeseca da organiziramo Bal, lobiramo zajednice, animiramo kompanije, privatne poduzetnike i pojedince. Veliki dio posla je odrađen zahvaljujući našim ličnim vezama, jer je svako kontaktirao nekoga koga je poznavao.

Na koji način ste započeli pružati pomoć djeci koja su izgubila roditelje tokom pandemije?

Milica: To je bio prvi vid podrške, i možda je bio malo nespretan, ali od toga smo krenuli. Htjeli smo balom skrenuti pozornost donositeljima odluka da je potrebno razvijati i druge mehanizme pomoći – ne samo djeci koja su izgubila roditelje, već i porodicama koje su izgubile članove, posao, kao i po pitanju mentalnog zdravlja na koje je situacija zaista uticala.

Bio je to i pokušaj da se pokaže šta se može i treba učiniti, te da je svima potrebna pomoć. Nećemo se moći sami nositi s posljedicama pandemije, a zajednica je nešto što nam je najbliže. Naše komšije, naši prijatelji – to su ljudi na koje se oslanjamo kada se dogodi nešto dobro ili loše, a zašto bi bilo drugačije sada, kada je ova ogromna pošast zadesila cijeli svijet.

Ispričajte nam o prošlogodišnjoj Covid akciji.

Milica: Ženski solidarni front postojao je i prošle godine, samo što se nije tako zvao. U svom tom haosu s pandemijom, nismo imali ni ime. Opet smo imali podršku Centra za medijsku transparentnost i društvenu odgovornost, koji nam je prošle godine posudio svoj namjenski račun za prikupljanje sredstava. Došli smo do tačke kada smo morali nešto učiniti. U to je vrijeme još jedan moj prijatelj je umro od COVID-a, pa sjediti i čekati da se to desi još nekom nije bila opcija.

Tada smo počeli razmišljati ko bi nam bio voljan pomoći. Dobra stvar je što imamo puno ljudi koji rade izvan Vranja, u Beogradu, Novom Sadu i izvan Srbije, pa su upravo oni dali najveću podršku tokom COVID inicijative za prikupljanje sredstava za podršku zdravstvenom sistemu, ali je bilo i nekih firmi iz Srbije koje su vidjele naš poziv. Na primjer, firma iz Babušnice koja se bavi prodajom uniformi, pidžama i posteljina donirala je te materijale i na taj način pomogla sistemu.

Prošle je godine bilo drugačije – bilo je brže, hitnije i zahtijevalo je manje logistike. Morali smo djelovati u trenutku, jer COVID bolnice nisu imale praktički ništa. Bilo je drugačije, ali vidjeli smo da je moguće. Vidjeli smo snagu ujedinjene zajednice i kako možemo napraviti veliku promjenu. Bilo je restorana koji su samoinicijativno pripremali večere za osoblje četiri COVID bolnice u Vranju. To je bila njihova vlastita ideja, jedan vlasnik restorana angažirao je drugog i tako dalje. Gotovo dva mjeseca kuhali su večere za sve koji rade u COVID bolnicama. I ove godine za vrijeme bala i humanitarne akcije bili su tu za nas i pripremali hranu – tradicionalne vranjske specijalitete koje smo prodavali na balu. Sve se poklopilo – iz jedne priče smo uskočili u drugu, samo na veći, drugačiji i organiziraniji način.

Rezultat prošlogodišnje COVID inicijative bio je da smo prikupili oko 3 miliona dinara, kako u novcu tako i u robi, uključujući maske, rukavice, posteljinu, jastučnice, madrace, alkohol itd. Možda i nije puno, ali u tom trenutku, bilo je puno. Iskoristili smo sva svoja fizička i materijalna sredstva, kao i sredstva svih uključenih u inicijativu.

Nikome nije bilo teško donirati, ni tokom COVID inicijative, ni sada. Posebno mi je fascinantno da su se neke žene takmičile ko će više animirati, prikupiti više sredstava ili smisliti bolju ideju šta bismo još mogli dati za bal. Ljudima je trebao samo lagani poticaj, neko ko će ih malo organizirati, ništa drugo nije bilo potrebno.

Ono što je uvijek bio prioritet u našem radu je da nije bilo uplitanja politike. Negativna energija nije bila dopuštena, niko nije mogao imati defetističke stavove, jer bi odmah bio isključen. U ta dva mjeseca imali smo samo ljubav i dobru energiju. Ne mogu vam objasniti da su u Vranju svi disali kao jedan ta dva mjeseca. Živjeli smo i disali zajedno. Recimo, ako je žena u ovoj inicijativi bila direktorica preduzeća u Vranju, cijela firma je stala uz nju. Priključili su se Narodni univerzitet, Škola animiranog filma iz Vranja, Muzička škola i mnogi drugi. Uključile su se žene koje su bile na čelu čitavih institucija i tako je svako dao djelić sebe.

Još uvijek živim od te energije, a vjerujte mi, kad je sve bilo gotovo, kad su se emocije smirile, 10-15 dana nakon bala, svi smo bili preumorni. Neposredno prije bala, pala sam i uganula koljeno, pa sam hodala na štakama obavljajući stvari. Neki su nas čak vidjeli kao novu političku snagu, kao nekoga ko bi u budućnosti mogao postati politički kandidat. Međutim, mi smo ovo započeli iz čiste solidarnosti, altruizma i ljubavi. Ja sam majka i dijete koje je izgubilo roditelja tokom pandemije - to je bila moja pokretačka snaga, a ne interes radi uključivanja u politiku ili dobijanja posla. Politika je bila uključena u ovaj projekt samo u smislu da nam je to bio vjetar u leđa, ali ne pojedinačno i ne kao cjelini.

Zašto vam je bilo važno pomoći zajednici upravo u tom segmentu?

Milica: I sama sam izgubila oca, i nakon 10 mjeseci još uvijek sam u šoku. To je bilo tako brzo i tako iznenada da doslovno nisam bila svjesna da se to dogodilo dok nije sve bilo gotovo. Tada sam imala 42 godine. Bila sam dobro pozicionirana, profesionalno i lično ostvarena, a jedva sam se sabrala. A kako je tek nekome ko ima 10 godina i na taj način je izgubio mamu ili tatu!

Ovo je bio naš način da toj djeci i majkama pokažemo da nisu sami i da nije sramota tražiti pomoć. Bilo je žena koje su se osjećale neugodno pri prijavljivanju na poziv. Zato nismo htjeli praviti bazu podataka umrlih od COVID-a i na taj način tražiti porodice, jer ta dodatna stigma ne bi bila dobrodošla, pa smo pustili da se svi sami prijave. Javni poziv je bio otvoren tri sedmice, bio je u svim medijima, na društvenim mrežama, a mogli su se prijaviti svi koji su željeli.

 Sarađujete li s drugim udruženjima i na koji način?

Milica: Moramo imati na umu da civilni sektor u Vranju nije jak, to znam jer sam i sama radila u tom sektoru  prije nego što sam dobila posao u UN-u. Novca je malo, sve je teže doći do sredstava, a sve što se donira obično ide organizacijama koje su blizu centara moći. Dakle, civilni sektor u Vranju je jako slab. Postojeći pokušaji su, rekla bih, više politički motivirani. Nisam bila iznenađena, a i nije nam trebalo puno pomoći. Vjerujem da bi, da smo direktno tražili pomoć od nekih organizacija, oni podržali cijelu stvar. Ali imali smo toliko ruku i glava, i ženskih i muških, pa smo imali sve pokriveno.

Ko su vaši podržavatelji i kako ste s njima uspostavili saradnju?

Milica: Kontaktirali smo brojne kompanije koje posluju na području Srbije i koje su poznate kao društveno odgovorne. Međutim, niko od njih nije  nam priskočio u pomoć. Neki nisu ni odgovorili na naše mailove, a drugi su nam jasno pokazali da dopis nisu ni pročitali, i činilo se kao da nas samo žele skinuti s leđa. S jedne strane mi je bilo jako žao, ali s druge je to bilo dobro, jer se u nama probudio nekakav inat: Ako nam nećete pomoći, možemo i sami. Jedna od najvećih stvari je to što je sve organizirano i podržano isključivo sredstvima zajednice i zahvaljujući ljudima koji žive u Vranju.

Oni koji su se odazvali su privatnici koja rade na području Vranja. Radilo se o domaćim firmama, među kojima je i Alfa, domaća firma iz Vranja, te Knauf koji ima tvornicu u Surdulici. Znamo se s njima pa smo na  osnovu naših ličnih veza dobili njihovu podršku. Ostali su bili pojedinci i firme koje posluju u gradu – supermarketi, trgovine odjećom, male porodične tvornice ... Ali, to je bilo doslovno 500 pojedinaca.

Svaka žeje na koristila svoja lična poznanstva kako bi povećala broj podržavatelja. Neke su žene čak išle od jedne do druge trgovine s odjećom te su vlasnicima i radnicima prezentirale našu priču, objašnjavajući korist koju će grad i djeca imati od toga. Doslovno smo išle od vrata do vrata i skupljale donacije, a niko  nije rekao Ne. Moramo uzeti u obzir činjenicu da je bilo i vrijeme godišnjih odmora, te da su nas mnoge firme htjele podržati, ali su bili na kolektivnom odmoru.

Žene koje su donirale svoju odjeću, koja je bila kvalitetna, ali nošena i koju smo prodavali na balu, također smo smatrali donatorima. Bio je to jedan od načina pomoći i doprinosa. Uglavnom, svako je dao šta je imao. Na primjer, moj svekar koji je pčelar donirao je 5 kg meda koji smo prodali na balu. Ljudi su pronašli načine da pomognu i bilo je puno pružatelja usluga koji su se pridružili. Na primjer, frizerski i kozmetički saloni, slastičarne itd. Svi ti mali poduzetnici su se uključili, odazvali se našem pozivu i dali koliko su mogli.

Kako dolazite do sredstava za vaš rad? S kojim vrstama donatora sarađujete i na koji način? Kako svi možemo podržati vaš rad?

Milica: Imali smo dvije vrste doprinosa. Prvi je bio prikupljanje predmeta za prodaju na balu. Druga vrsta bile su uplate na namjenski račun koji nam je ustupio Centar za medijsku transparentnost i društvenu odgovornost. Bili su s nama i kada smo organizirali COVID inicijativu, jer se poznajemo, prijatelji smo i dijelimo iste vrijednosti i težnje. Odmah su nam priskočili u pomoć i obavili značajan posao oko administracije i logistike, što je bilo vrlo važno. Oni su se direktno uključili, ali poziv je bio otvoren za sve; no nekako se nijedna druga organizacija koja djeluje na području grada nije posebno angažirala kako bi dala svoj doprinos.

Mi smo neformalna grupa i okupili smo se spontano da podržimo djecu koja su izgubila roditelje tokom pandemije. Mislili smo da će naš posao biti gotov nakon završetka bala i javnog poziva. Međutim, odjednom smo shvatili: A zašto bismo završili tako divnu stvar, tim prije što se stvorila sjajna energija i žene su se povezale – što je posebno važno s obzirom na žensku taštinu. Meni kao diplomiranoj sociologinji bilo je stvarno zanimljivo pratiti odnose tih žena i vidjeti hoće li pobijediti taština ili će pobijediti altruizam i želja za pomoći.

I zaista, taština je ostavljena po strani. Imali smo tako lijepu energiju, a kad je sve to bilo gotovo, shvatili smo da bi bilo šteta staviti tačku. Ženski solidarni front trenutno spava, dakle nije umro, samo spava. Već imamo neke ideje kako bismo mogli podržati ranjive skupine u našem gradu i zajednici, ali sve u svoje vrijeme. Sve što smo radili po pitanju bala i inicijative bilo je na volonterskoj bazi. Dali smo čak i vlastita sredstva i ponovili bismo to jer je osjećaj koji smo dobili zauzvrat neprocjenjiv. Ne postoji novac na svijetu koji može platiti osjećaj da smo učinili nešto uistinu veliko i uistinu dobro.

 Koje su aktivnosti trenutno u vašem fokusu?

Milica: Na dan kada smo organizirali bal, 20. augusta, bila je 43. godišnjica smrti Diane Budisavljević. Svi znamo ko je bila ona, ali Vranje nije znalo ko je Diana. Stoga smo odlučili spojiti ovaj datum s našim balom i odati joj počast. Tako je 20. augusta Vranje postalo prvi grad u Srbiji koji je dobio javnu znamenitost u čast ove velike heroine. Dobili smo mural od 45 m2 u centru grada sa njenim likom. To je učinjeno na našu inicijativu, jer se tog dana navršilo 43 godine od njene smrti. Dakle,  istog smo dana dobili prvi mural u Srbiji posvećen Diani Budisavljević, u čast ovoj ženi koja je nepravedno zaboravljena.

Na otkrivanje murala smo doveli, što je za mene najljepša stvar, gospođu Jelenu Buhač Radojčić. Ona je jedna od djece koju je Diana Budisavljević spasila iz Jasenovca. Gospođa Jelena ima 87 godina, a kada smo je kontaktirali preko Srpskog narodnog vijeća u Hrvatskoj, odmah je rekla: Da, dolazim, konačno se dogodilo da se neko nje sjeti i oda joj počast, i drago mi je da ću biti tu da joj se zahvalimo, jer je mene i moju braću spasila iz Jasenovca.

Na taj način dajemo dobru lekciju – s jedne strane promoviramo solidarnost i humanost, jer smo u ovim vremenima individualizma kao primarne vrijednosti kojoj treba težiti zaboravili na solidarnost koja je najveća civilizacijska tekovina. To je prva stvar koju smo pokazali kroz ova bal, a druga stvar je da 99% Vranjanaca nije znalo ko je Diana Budisavljević kada sam ih pitala. Mislim da je ovoj ženi, njenoj žrtvi i antifašističkoj borbi učinjena ogromna povijesna nepravda. Mislim da je činjenica da njen mural stoji u centru Vranja, u blizini vranjske gimnazije, u blizini mjesta okupljanja mladih, odličan način da oni dobiju lekciju o Diani, njenom radu i vrijednostima koje je promovirala. Ako samo jedan učenik zastane ispred murala i upita se ko je ta žena, a onda progugla i vidi ko je ona zapravo bila – naša misija je ispunjena.

 Koji su glavni ciljevi koje planirate ostvariti u budućnosti?

Milica: Imale smo nekoliko ideja i inicijativa, ali, nažalost, COVID još uvijek traje. Izgubile smo nekoliko žena koje su bile jezgro Ženskog solidarnog fronta zbog njihovih ličnih gubitaka, pa smo morale malo spustiti loptu.

Inicijativu još uvijek privodimo kraju. Nakon bala smo razgovarali sa svakom porodicom.  Prvo smo raspisali javni poziv za porodice koje su izgubile člana, dakle djeca koja su izgubila majku ili oca. Prijavilo se ukupno 19 porodica sa 30 djece, od kojih je 18 samohranih majki i jedan samohrani otac. Svaka porodica imala je individualni sastanak s tročlanom komisijom u svrhu procjene potreba. U ovom trenutku moramo dostaviti drva još jednoj ili dvije porodice i tako završiti priču o balu i podršci djeci i porodicama koje su izgubile članove.

Emocije koje su bile prisutne tokom tih individualnih sastanaka i pružanje podrške su priča za sebe. Namjerno sam se isključila iz svega toga, jer zbog svoje priče to ne bih mogla podnijeti. Moje kolegice koje su radile sve to doslovno su ostajale bez riječi.

Sastanci su organizirani nakon bala, kako bi se odlučilo o raspodjeli sredstava. Prikupili smo preko 600.000 dinara u novcu, a imali smo 26 direktnih donacija od 26 firmi i pojedinaca koji su željeli donirati svoju robu ili usluge porodicama. To je uključivalo usluge stomatologa za djecu koja su ostala bez roditelja, donirani namještaj itd. Ovo je bilo nešto posebno za Vranje. Sam bal je organiziran sa 0 dinara, a sve se svodilo na doprinose – restorani su pravili hranu, vinarija Aleksić nam je dala vino, supermarketi su nam davali sokove i vodu, žene su pravile kolače, majka kolege iz Preševa je napravila baklavu itd.

Još jedna stvar je što se našem pozivu odazvalo preko 30 umjetnika iz Vranja. Poslali su svoje radove da se prodaju na balu, a najskuplji je bio 500 eura, što je zaista izvanredno za vrijeme i društvo u kojem živimo. Umjetnici su pokazali nevjerovatnu solidarnost. U ta dva mjeseca vodili smo se demokratskim principima – svako je imao pravo izraziti svoje mišljenje i biti saslušan, svako je imao zadatak i pravo nešto reći, kao i obavezu da ispuni zadatak koji je preuzeo. Sve je bilo transparentno, na što sam najviše ponosna. Imali smo i veliku medijsku podršku, kako na lokalnom nivou tako i šire, opet zahvaljujući domaćim medijima i ljudima koji su poznavali novinare koji rade za nacionalne medije. Dakle, postojao je RTS koji je pratio naš rad, kao i TV Prva, Večernje novosti i tako dalje. 

 Planirate li organizirati više aktivnosti usmjerenih na suzbijanje posljedica pandemije?

Milica: Smatram da pandemija pogađa djecu i porodice, ali mislim da su podjednako ugroženi i naši stariji sugrađani, u smislu finansijskih mogućnosti, malih penzija, bolesti ili invaliditeta, usamljenosti. Dakle, već nam se u glavi rodila ideja o novoj aktivnosti kojom bismo željeli podržati naše starije sugrađane.

Sad kad je humanitarni bal završio, znamo koliko je to fizički i psihički zahtjevno, pa smo jako oprezne kada i šta ćemo pokrenuti. S druge strane, imali smo i neke lične gubitke, pa čekamo da se stvari malo poslože, ali sve u svoje vrijeme.