Udruženje „Srce za šapu“ nastalo je 2015. godine, kao odgovor na poražavajuće uslove u kojima su živeli napušteni psi u Sanskom mostu. Nakon duge i teške borbe ovo udruženje stvorilo je Zemlju sretnih pasa, mesto gde se Dževad i Eni svakodnevno brinu o više od 130 pasa, pružajući im svu potrebnu negu, ljubav, brigu i podršku i prateći ih do toplog doma nekog udomitelja ili udomiteljke.  

Kako je nastalo, raslo i razvijalo se ovo udruženje, po čemu je posebna Zemlja sretnih pasa, kako ovo sklonište opstaje i traje zahvaljujući naporima osnivača i dvoje zaposlenih i ljubavi prema životinjama, ispričali su nam Eni i Dževad Kurtović, osnivači udruženja. 

Kako je nastalo „Srce za šapu“? Sa kojom idejom je sve počelo, kako se razvijala vaša misija?  

Dževad: Ni u snu nam nikad nije bilo osnivanje bilo kakvog udruženja ili skloništa za pse. Jednostavno, kada smo u augustu 2015 došli na odmor u Sanski Most, slučajno smo saznali da postoje neki psi na gradskoj deponiji, kupili vreću hrane i otišli da ih nahranimo.  Tako da Srce za šapu nije nastalo iz neke promišljene ideje – nastalo je spontano, iz beskrajnog šoka od onoga što nas je na deponiji dočekalo. Kad smo vidjeli tu tugu i jad morali smo nešto učiniti.  A onda, korak po korak, više nije bilo povratka. Napušteni i devastirani općinski „azil za kerove“ smo proširili i investirali u osnovnu infrastrukturu. Već u septembru 2015 osnovali smo udruženje i zaposlili jednu radnicu, veterinarsku tehničarku koja je i danas sa nama, a nakon godine dana još jednog radnika. Međutim, od tog prvog dana naše posjete deponiji, bilo nam je jasno da moramo spasiti pse sa tog nehumanog, otrovnog, depresivnog i ponižavajućeg mjesta i sagraditi za njih zemlju iz snova – Zemlju sretnih pasa gdje će živjeti u okruženju koje je prilagođeno njihovoj prirodi i potrebama - do udomljavanja.  

Prvih 18 mjeseci potrošili smo na pregovore sa lokalnom upravom kojoj smo nudili javno-privatno partnerstvo kroz koje bi Općina obezbjedila zemljište i potrebnu dokumentaciju, a mi bismo financirali izgradnju. Nikada nam neće biti jasno kako su mogli propustiti takvu priliku –izgradnja skloništa je zakonska obaveza lokalnih vlasti i potreban je zaista visok stupanj gluposti i nesposobnosti da se ne uvidi  kolika bi korist bila od jednog takvog partnerstva. Za svo to vrijeme stotinjak pasa živjelo je u skloništu na deponiji – u  smradu smetlišta, bez struje, sa improviziranim vodovodom, na zemljištu u koje se slijevao sav otrov sa gradske deponije, na dvjestotinjak kvadratnih metara.  

Vidjevši da od pregovora nema ništa, vlastitim sredstvima kupili smo zemljište veličine 18.500 kvadratnih metara, puni nade da će psi uskoro seliti sa smetlišta.  Ali, tek nakon dvije godine iscrpljujuće administrativne procedure i opstrukcija arogantne i nezainteresirane lokalne uprave, u julu 2018. godine, konačno smo dobili građevinsku dozvolu i počeli sa radovima. U novembru 2019. godine Srce za šapu je otvorio vrata Zemlje sretnih pasa i sve pse preselio iz skloništa sa  deponije. 

Sklonište se sastoji od tri kuće za kolektivni smještaj i više manjh nastambi koje su okružene prostranim dvorištima za igru i trčanje. Ovakav koncept skloništa omogućava psima slobodno kretanje i stalni kontakt sa ljudima i na to smo posebno ponosni. Osim ovih objekata, Zemlja sretnih pasa ima karanten sa 10 boksova, jedan manji objekat za štence, kao i prostor za prihvat i kupanje pasa koji se trenutno koristi kao ostava, kuhinja i prostor za radnike. Planirani glavni objekat sa ambulantom, skladišnim prostorom i prostorom za radnike još uvijek nismo uspjeli sagraditi.  

Dževad Kurtović, osnivač

Kako izgleda svakodnevna briga o više od 130 pasa? Koji su izazovi sa kojima se suočavate, s obzirom na to da su za sve aktivnosti zadužene samo dve osobe? 

Eni: Teško je to opisati nekom tko nikada nije imao priliku provesti neko vrijeme u skloništu. Najbolje da dođete i sami iskusite. Ali evo, pokušati ću. Imamo dvije zaposlene radnice, a na 134 psa koliko ih je trenutno u skloništu to nije dvoljan broj radnika. Zato sam tu i ja, skoro svaki dan, izuzev kada sam prezauzeta svojim poslovnim obavezama. Ujutro u 08.00 nas dočeka velika galama i  prvi zadatak je hranjenje pasa smještenih u 13 odvojenih prostora – svakom odmjereno prema veličini. Oni plašljivi i dominantni jedu svak iz svog tanjura, dok dio mirnih približne kilaže jede iz zajedničkih hranilica. U oba slučaja, neophodan je nadzor dok svaki pas ne pojede svoj obrok da ne bi došlo do „krađe“ i da neki ne bi ostali gladni. Nakon toga psi se smire, a nama slijedi sipanje čiste vode, pranje boksova i čišćenje dvorišta i livada od izmeta (da bi slika bila jasnija, radi se o 14.500 kvadratnih metara ograđenog prostora). Pri tome, osnovno pravilo napisano velikim slovima i zalijepljeno na zid glasi: „Prillikom čišćenja livada SVAKI DAN SVAKI PAS mora dobiti zagrljaj i mora mu se obratiti po njegovom imenu”. Jer, svaki od njih je poseban život, posebna duša i svi oni čeznu za tim trenutkom ljudskog dodira i pažnje, trenutkom kad ćemo ih pogledati u oči i utješiti ili upitati “Kako si danas?”. Kada se to obavi, ostane još malo vremena da se posveti češljanju pasa ili izvođenju u šetnju, do 13.30 kad je trenutak da odahnemo – prije ručka koji počinje u 14.00. Nakon ručka slijedi još jedno sipanje čiste vode, završno čišćenje i pozdrav do sutra.   

Međutim, to je tek dio priče o dnevnoj rutini. To vam je kao dom za djecu bez roditelja – postoje oni uvijek veseli i oni uvijek tužni i povučeni, melankolični, hiperaktivni, dominantni, preplašeni, sramežljivi, glasni ...  postoje rivalstva i simpatije, prijatelji i neprijatelji ... U psećem svijetu ta grupna dinamika je dodatno složena jer oni pak imaju zube koji mogu nanijeti ozbiljne povrede. Iako puno vremena provodimo upravo u prevenciji eventualnih problema u među-psećim odnosima, dešavaju se i incidenti – a onda trči da spašavaš, razdvajaš, smiruješ i po potrebi premještaš u druge djelove skloništa, što je uvijek eksperiment neizvjesnog ishoda – kako u jedan čopor dovesti psa, a da ga drugi prihvate kao svog. Incidenti nekad završe sa ranama koje treba liječiti, kao i sa većim povredama koje zahtjevaju veterinarsku intervenciju. Onda, tu je rad na socijalizaciji traumatiziranih pasa koji se boje ljudskog dodira i kojim treba poseban tretman i odvajanje da bi na kraju shvatili da smo im prijatelji.  

Eni Kurtović, osnivačica

Na kraju, tu su i logistički izazovi. Skoro svaki dan neka ograda je progrižena, a onda smo majstori sa alatom i snalazimo se kako umijemo i sa onim što nam je na raspolaganju. Po zimi se voda zamrzava u cijevima, po kiši se valjamo u blatu, po ljeti tu su ujedi zmija otrovnica i pronalaženje načina da ih otjeramo iz skloništa, slab pritisak vode, košnja, skupljanje i paljenje pokošene trave, pa zatim pitanje šta kada jedna od radnica treba na godišnji odmor ili na bolovanje ...  i tako dalje.  

I to je samo jedan dio priče, onaj operativni i terenski. Posebno poglavlje je upravljanje skloništem, što je prvenstveno moja zadaća – na prvom mjestu, to je organizacija čipiranja, vakcinisanja i sterilizacija i vođenje evidencije pasa koja uključuje ne samo zakonski aspekt (prema procedurama državnog Ureda za veterinarstvo), već i izradu i objavljivanje foto albuma i video zapisa za svakog psa sa opisima koji su potrebni za promociju za udomljavanje, zatim izrada mjesečnih financijskih izvještaja i njihovo objavljivanje na društvenim mrežama, komunikacija sa potencijalnim udomiteljima i drugim pojedincima koji nam se javljaju, izrada kvalitetnih fotografija iz skloništa i redovne objave o zanimljivim događanjima u skloništu na društvenim mrežama, praćenje logističkih potreba i nabavke, fundraising aktivnosti, zagovaračke aktivnosti i vršenje utjecaja na lokalnu upravu da konačno počne provoditi Zakon o zaštiti i dobrobiti životinja i konačno, do sada bezuspješni rad na slanju dopisa sa ciljem pronalaženja partnerske organizacije za udomljavanje u EU. Sve u svemu, to je puno radno vrijeme jedne profesionalno zaposlene osobe i posao koji se obavlja volonterski u rane jutarnje ili kasne večernje sate.  

Kako se finansira „Srce za šapu“? Sa kojim različitim tipovima donatora sarađujete i na koji način?   

Eni: Rad skloništa, uključujući i kapitalno ulaganje u izgradnju Zemlje sretnih pasa, finansiramo Dževad i ja, uz podršku naših ličnih prijatelja i simpatizera, bez ikakve pomoći vlasti.  Zapravo, Dževad je bio otišao u mirovinu, ali je ubrzo uvidio da tako nećemo moći financirati sklonište, pa je ponovo otvorio privatnu stomatološku praksu ovdje u Sanskom Mostu. Što se tiče podrške pojedinaca, ona iz godine u godinu raste. U 2020 godini od ukupnog budžeta od 50.063 KM, 44% je stiglo od donacija, a u 2021 kada je budžet iznosio  58.227 KM učešće donacija pojedinaca se povećalo na 52%. Ipak, treba reći da se ovi iznosi godišnjih budžeta odnose samo na ono što je knjigovodstveno proknjiženo i ne uključuju značajna plaćanja u gotovini koja dajemo za održavanje skloništa, kao što su dogradnje, nabavka slame, veće poporavke, košnja trave i slično.   Kao što sam pomenula, stalni i povremeni donatori su naši lični prijatelji i poznanici, ali ima i značajan broj onih koji su o nama saznali putem društvenih mreža – na primjer, jedna djevojka iz Austrije koju ne poznajemo lično, a koja već petu godinu svaki mjesec uplaćuje donaciju na naš račun. Pored toga, kreirala je instagram stranicu za nas i okupila ekipu u Austriji koja je  dva puta organizirala on-line crowdfunding kampanje za Srce za šapu. Prošle godine je jedna djevojka iz Češke koja je udomila psa iz našeg skloništa povodom svog rođendana organizirala fundraising party i prikupila značajna sredstva, a grupa tatoo umjetnika, također iz Češke, kreirala je kalendar i sva zarada je uplaćena na naš račun. Napominjem da nikoga od njih na poznajemo. Takve inicijative pojedinaca nas posebno raduju, ne samo zbog financijske pomoći, već i zbog osjećaja da nismo sami i da postoje ljudi koji prepoznaju naš rad, koji nam vjeruju i spremni su da i oni nešto urade.  Tu su i dvije organizacije iz Belgije i Austrije sa kojim surađujemo i koje povremeno organiziraju prikupljanje sredstava za rad našeg skloništa.  Sve u svemu, vidljiv je lagani rast donacija pojedinaca, a raduje nas i to da smo u 2021 dobili prvi grant u povijesti Srce za šapu u iznosu od 1.933 EUR od britanske organizacije MAWT.  

Ipak, obzirom da već sedmu godinu trošimo vlastitu ušteđevinu i rasprodajemo vlastitu imovinu,  nećemo još dugo moći ovako. Ukoliko ne uspijemo povećati broj pojedinaca koji nas podržavaju, bojim se da će doći trenutak kada više nećemo moći financirati Zemlju sretnih pasa. To je misao sa kojom svaku noć liježem u krevet – šta će biti sa psima ako se to desi!? Mislim da je naš „problem“ u tome što psi u našem skloništu ne umiru od gladi i bolesti, što se tu ne vide slike jadnih pasa zatvorenih u prljave boksove koji očajnim pogledima mole za pomoć. Takvi će prvi dobiti podršku. Međutim, psi u našem skloništu dobivaju maksimalnu njegu i ljubav, oni se smiju i mašu repom,  a takve slike ne pogađaju ljude u srce i ne pozivaju ih na akciju. Stoga, sve koji budu čitali ovaj članak i gledali slike naših sretnih pasa pozivam da razmisle o tome šta se krije „iza scene“ i koliko truda, brige, odricanja, nespavanja i stresa stoji iza svega. Nije pravedno „kažnjavati“ nas izostankom donacije zato jer dajemo sve od sebe.  

Konkretno, na koje sve načine oni koji to žele mogu podržati rad udruženja? 

Eni: Na prvom mjestu, to je udomljavanje – to je najveća moguća pomoć i najveća sreća, ne samo za nas i za pse, već i za udomitelje. Pitajte bilo koga tko je udomio i obično ćete čuti kako im je to promijenilo život iz korijena – na bolje.  

Što se tiče financijske pomoći, na našoj Facebook i Instagram stranici objavljeni su podaci za transakcioni i devizni račun. Imamo i paypal, ali on je otvoren na privatno ime jer u Bosni nije moguće da udruženja otvore paypal račun. Što se tiče direktnih online donacija putem „doniraj“ linka, do sada banke nisu bile spremne da za udruženja pružaju e-commerce usluge, tumačeći to zakonskim ograničenjima. Naravno, to smanjuje spremnost ljudi iz inostranstva da uplaćuju donacije, što zbog toga što radije koriste on-line plaćanje umjesto bankovnih transfera, što zbog izuzetno visokih bankovnih provizija. Dobra stvar koja se upravo dešava jest zagovarački projekat Fondacije Mozaik iz Sarajeva kroz koji su se od Uprave za indirektno oprezivanje dobile jasne upute bankama da mogu udruženjima pružiti usluge on-line plaćanja. Osim toga, da stvari budu još jednostavnije, Mozaik je pružio mogućnost udruženjima da preko njihove platforme lonac.expo dobijemu svoj „doniraj“ link. U narednih mjesec dana očekujemo da ćemo na lonac.expo otvoriti svoj štand i vjerujem da će to znatno povećati broj donacija za SRCEZAŠAPU.  

Naravno, osim direktnih donacija, tu su i brojni drugi načini na koje pojedinci mogu podržati naš rad – od volontiranja u skloništu, preko promocije i uspostavljanja kontakata sa organizacijama iz inostranstva koje pordržavaju rad skloništa za pse, pa do organiziranja raznih fundrasing događaja sa svrhom prikupljanja sredstava za rad skloništa.  

Kako je COVID-19 kriza uticala na rad udruženja? Na koje aktivnosti ste bili najviše fokusirani u prethodne dve godine? Da li je pandemija uticala i na finansiranje i dolazak do donacija i na koji način? 

Dževad: Život u skloništu tekao je za vrijeme COVID pandemije potpuno uobičajenim tokom – psi su morali jesti, moralo se čistiti, njegovati, liječiti, grliti i ljubiti – bez maski. Također, nismo osjetili ni pad donacija, štoviše, one su se povećale tokom 2021. Međutim, ono što nas je jako pogodilo krajem 2021 i posebno u 2022 godini jest veliki rast cijena hrane za pse i građevinskog materijala, pa je financijska neizvjesnost dodatno otežana.  

Da li uključujete zajednicu u svoj rad, na koje sve načine i šta vam to donosi? Koliko razumevanja i podrške dobijate od zajednice u relativno maloj sredini kao što je Sanski most? 

Eni: Osim opstrukcija i tračeva, ne dobivamo ništa. Treba znati da je Sanski Most je među gradovima sa najvećim brojem ljudi koji napuštaju zemlju, ne samo zbog eknomskih, već i zbog političkih razloga i sveopće prisutne apatije, nedostatka vizije i osjećaja zajedništva. Ljudi su postali krajnje isfrustrirani, nepovjerljivi i nekako zli od svih razočarenja koja su proživljavali u posljednjih dvadestak godina. Na svaku društveno korisnu inicijativu gleda se ili kao na lopovluk ili kao na budalaštinu. U takvoj sredini, prvih godina  po gradu se širila priča da smo došli iz Zagreba da se bogatimo na sanskim psima. Vremenom su ipak uvidjeli svu besmislenost ovog „objašnjenja“, pa nam se  sad „samo“ smiju i govore kako smo ludi. Ne smiju se samo nama, već i drugim zaštitarima životinja u Sanskom Mostu koji hrane pse ispred svojih zgrada ili odlaze na deponiju da im odnesu hranu, pronalaze načine da steriliziraju i liječe odbačene pse i da im nađu udomitelje.  A ne može se reći da nismo radili na podizanju svijesti – ipak sam ja neki konzultant, profesionalno radim taj posao preko 20 godina i ponešto znam o odnosima sa javnošču. Organizirali smo fundraising event sa živom svirkom, javni protest i potpisivanje peticije, objavljivali saopćenja na lokalnim medijima, o nama se govorilo na portalima, u novinama i na TV, pozivali smo ljude da dođu volontirati u sklonište, obilazili smo mještane sela udaljenog tri kilometra koji su se bunili protiv izgradnje skloništa i djelili im letke od kuće do kuće, čak smo proveli i kampanju u okviru koje su se na dva gradska display-a vrtile video poruke o odgovornosti čovjeka za stanje koje imamo kada je riječ o napuštenim psima. O desecima dopisa općinskim vlastima sa prijedlozima za suradnju neću ni da govorim.  Jedino što primjećujem kao rezultat svih ovih aktivnosti jest nešto veći broj ljudi koji kroz komentare na društvenim mrežama pokazuju da shvaćaju da su i psi živa bića, da imaju dušu i da pate, da je naša odgovornost da im pomognemo i da su glavni krivci za ogroman broj napuštenih pasa lokalne vlasti i neodgovorni vlasnici pasa. Međutim, kada je riječ o konkretnoj podršci Snjana našem skloništu, bilo u volonterskom radu ili financijski, osim par časnih izuzetaka, to nažalost u potpunosti nedostaje.  

Da li sarađujete sa drugim udruženjima za zaštitu životinja, azilima, neprofitnim organizacijama, udrugama i fondacijama, kojim i na koji način? 

Eni: Kao što sam pomenula, imamo dobru suradnju sa dva udruženja iz Austrije i Belgije koja su nam pomogla u pronalaženju udomitelja za 20-tak pasa iz skloništa i koja su u par navrata, u skladu sa svojim mogućnostima, prikupila financijska sredstva za naše aktivnosti. Kada je riječ o skloništima iz BiH, suradnja je uglavnom na razini razmjene informacija i povremene međusobne logističke podrške.  

Da li smatrate da „Srce za šapu“ doprinosi razvoju filantropije u Bosni i Hercegovini i na koji način? 

Eni: U 2021 godini preko 90 pojedinaca je podržalo naš rad, pretežno Bosanaca i Hercegovaca iz zemlje i inostranstva. Svaka marka koju smo dobili izraz je njihove nesebične želje da ovaj svijet bude bolji, kao i njihovog povjerenja u nas kojima su ti novci povjereni. Mislim da je za davanje vrlo važno povjerenje i da toga nedostaje u cijeloj regiji. Zato se trudimo biti što transparentniji, pa od početka rada svaki mjesec, bez iznimke, objavljujemo izvještaje sa iznosima i imenima svih koji su nam financijski pomogli, kao i sa podacima o načinu utroška sredstava.  Vjerujem da je jedan od rezultata tih aktivnosti to da u zadnje dvije godine na našim bankovnim izvještajima raste broj osoba koje su otvorile trajni nalog sa iznosima do 30 KM za SRCEZAŠAPU. Naše fundraising aktivnosti tako daju skromni doprinos povećanju društvene odgovornosti, solidarnosti i etičkog ponašanja prema drugim živim bićima.  

Šta su najveći uspesi koje je „Srce za šapu“ ostvarilo u dosadašnjem radu, a šta je ono što tek želite da postignete? 

Dževad: Sagradili smo sklonište na 14.500 kvadratnih metara, jedno od najljepših i najhumanijih ne samo u BiH, već i u regiji. Ali, tu smo stali i nismo uspjeli zatvoriti krug. Jer, da bi ispunili krajnji smisao našeg postojanja neophodno je udomljavanje. Naša misija nije da spasimo napuštene pse sa ulice i da oni žive u skloništu dok tu ne dočekaju smrt. Svrha našeg postojanja jest da nas što prije napuste, da dobiju svoje sigurne domove i ljude kojima će pokloniti svoju bezuvjetnu ljubav. Zemlja sretnih pasa će biti zaista sretna tek kada se to desi.  Osim toga, zbog činjenice da su naši kapaciteti iskorišteni do maksimuma, nismo u mogućnosti da spasimo druge, stotine njih koji se trenutno nalaze na ulicama Sanskog Mosta i na gradskoj deponiji gdje naša vrla gradska uprava odvozi "višak" pasa sa ulica.  Ne možemo pomoći bolesnim i starim, ne možemo spasiti štence ostavljene u kartonskim kutijama na seoskim putevima i majke sa tek rođenim štencima, ne možemo pomoći psima koji se bore za život na gradskoj deponiji, gdje su oni slabiji žrtve izgladnjelih čopora, ne možemo spasiti pse koje gradske vlasti odvode u lovište gdje su lovci „po zakonu“ slobodni da ih ubiju. Sve to ne možemo jer udomljavamo vrlo mali broj pasa i ne oslobađamo mjesto za druge pse u skloništu. Naime,  iako posjedujemo TRACES dozvolu za legalno udomljavanje pasa u zemljama EU, još uvijek nismo uspjeli naći pouzdanog partnera koji bi pronalazio udomitelje i preko kojeg bi se na legalan i odgovoran način realizirala procedura udomljavanja i daljnjeg praćenja stanja udomljenih pasa.  

Eni: Ukratko, ono što želimo da postignemo u budućnosti jest da udomimo svakog psa koji dođe u naše sklonište i tako dobijemo mogućnost da spasimo druge od gladi, bolesti, usamljenosti, straha i nedostatka ljudske ljubavi koja je toliko potrebna svakom psu.