Fond solidarnosti nastao je kao odgovor radnika i radnica u kulturi na aktuelnu krizu izazvanu COVID-19 pandemijom, usled koje je veliki broj onih koji rade u kulturi ostao bez posla i sredstava i za život.

Fond solidarnosti kulturnih radnika i radnica Srbije osnovali su Udruženje likovnih umetnika Srbije (ULUS), Savez udruženja likovnih umetnika Vojvodine (SULUV), Udruženje likovnih kritičara AICA Srbija, Stanica – Servis za savremeni ples, BAZAART i Asocijacija Nezavisna kulturna scena Srbije (NKSS).

Ovaj fond namenjen je svim radnicama i radnicima u kulturi i umetnicima koji su zbog vanrednog stanja i krize izazvane pandemijom ostali bez ikakvih primanja, ali i onima od čijeg neposrednog radnog angažovanja zavisi kulturna i umetnička produkcija (u ovu kategoriju spadaju modeli, statisti, tehničari, itd) i koji nemaju nikakvih zagarantovanih radnih prava.

Kroz Fond solidarnosti, uz podršku različitih donatora, obezbedjena je pomoć od po 30 hiljada dinara za 150 umetnika i umetnica, radnika i radnica u kulturi koji su ostali bez većeg dela ili svih prihoda u prethodnom periodu, a koji nisu bili obuhvaćeni drugim merama pomoći.

Međutim, pomoć je i dalje potrebna. Zbog toga je na našoj platformi Donacije.rs pokrenuta kampanja, kroz koju će biti obezbeđena dodatna pomoć za još 20 radnica i radnika u kulturi.

Marija Kauzlarić i Vahida Ramujkić, predstavnice Udruženja likovnih umetnika Srbije (ULUS) ispričale su nam više o Fondu solidarnosti, kampanji i trenutnom položaju umetnika/ca i radnika/ca u kulturi. Recite nam nešto više o Fondu solidarnosti kulturnih radnika i radnica Srbije. Kako je nastao, sa kojom svrhom, kako funkcioniše i koji su mu ciljevi.

Recite nam nešto više o Fondu solidarnosti kulturnih radnika i radnica Srbije. Kako je nastao, sa kojom svrhom, kako funkcioniše i koji su mu ciljevi?

Vahida: Po uvođenju vanrednog stanja, sredinom marta, uvideli smo da merama pomoći koje se najavljuju umetnici i kulturni radnici neće biti obuhvaćeni, već će ostati zapostavljeni. Dodgodilo se da smo iz par udruženja (NKSS, ULUS, Suluv, Stanica) istovremeno reagovali uputućujući javna saopštenja i dopise Ministarstvu kulture i informisanja i Gradskom sekretarijatu za kulturu, za koji se ispostavilo da je ukinuo godišnji konkurs za dodelu sredstava, koji je već bio raspisan.
 
Odatle smo uspostavili saradnju, koja je već i postojala u nekim neformalnim i nezvaničnim kontaktima i krenuli smo da održavamo redovne sastanke preko Zooma, pa smo zajedno sproveli i anketu kojom smo hteli da ispitamo stanje i vidimo među umetnicima i kulturnim radnicima koji je stepen štete koji oni trpe. Taj upitnik je popunilo više od 330 ljudi što je u tom trenutku činilo značajan uzorak jeza uvid u  situaciju na kulturnoj sceni – koliko ima samostalnih umetnika, koliko zaposlenih ili nezaposlenih, sa različitim statusima i uvideli smo da je preko 90% upitanika pretrpelo neku vrstu štete već u prvom periodu pandemske krize.

Kada je u nekom trenutku postalo očigledno da će merama pomoći moći da budu pokriveni samo samostalni umetnici i kulturni radnici, između ostalog, jer je Koordinaciono telo, reprezentativnih udruženja u kulturi bilo u mogućnosti da zastupa samo njihove interese a da će veliki broj sa statusom nezaposlenih sa povremenim i privremenim ugovorima  time ostati nevidljivi krenuli smo sa pripremnim  radom na zajedničkom Fondu solidarnosti.

Svako od naših udruženja uporedo je radilo i na pokretanju internih fondova za svoje članstvo, ali upravo da bi kojiomogućili da sve one kolege koji ne pripadaju ni jednoj od organizacija i stoga nisu imali izgleda da budu pokriveni imerama državne pomoći, budući da ih država ne prepoznaje, ušli smo u formiranje šire platforme između različitih udruženja. Među neprepoznatim radnicima u kulturi nalaze se i oni koji svojim radom doprinose kulturno-umetničkoj produkciji, kao što su modeli, statisti, različite vrste tehničara, koji ni na kakav način nemaju zaštićena svoja radna prava i nisu imali šanse da uđu u taj krug ljudi koji će biti prepoznati za dobijanje mera pomoći. 

Marija: Napomenula bih da je u pisanju Pravilnika o radu Fonda solidarnosti učestvovalo još nekoliko reprezentativnih organizacija iz oblasti umetnosti u i kuture koje na žalost nisu mogle da ostanu sa nama do karaja i formalizuju našu saradnju kroz osnivanje zajedničkog Fonda solidarnosti. Svakako smo im zahvalni na pokazanoj volji da se uključe i pomoći koju su pružili u iskustvu i savetima. 

Važno je imati podršku srodnih organizacija koje pokazuju razumevanje i prepoznaju situaciju u kojojsmo se svi zadesili pa shodno tome I pomognu onim sa kojima u redovnim okolnostima saradjuju.

Vahida: Imali smo saradnju saradnju i sa drugim udruženjima koja su bila zainteresovana i koja su nam pomogla da se prosledi informacija, ali iz nekih proceduralnih razloga nisu mogla da ostanu među osnivačima. 

Trebalo je dosta vremena da se fond uspostavi, kroz komunikaciju sa fondacijama i pisanje aplikacija, jer fond nismo mogli da pokrenemo do momenta dok nismo obezbedili neka neka značajnija sredstva.

Pokretanje Fonda solidarnosti i objavljivanje javnog poziva usledilo je momentu kada smo imali obezbeđena sredstva za 150 jedinica pomoći (ako se računa da je iznos jedne isplate 30.000 dinara u bruto iznosu), što se kasnije ispostavilo kao veoma nedovoljno u odnosu na broj ljudi koji je krenuo da se prijavljuje. Tek dve nedelje od objavljivanja poziva već je bilo preko 1.300 prijava.

Kampanja koju upravo plasiramo na Donacije.rs pokušava da prikupi sredstva da bi se pomoglo barem još 20 kolega u veoma teškoj životnoj situaciji.

Autor fotografije: Nikola Radić Lucati

Na koji način će se vršiti selekcija za dodeljivanje sredstava?

Marija: Umetnice i umetnici koji se prijavljuju za pomoć se samokategorizuju u 4 kategorije koje su ponuđene i prosleđuju potrebnu dokumentaciju. Obrazovaće se komisija koja će dokumentaciju pregledati. Nismo očekivali ovoliki broj prijavljenih, moraćemo da pravimo selekciju najugroženijih.

Vahida: Ta samokategorizacija kroz upitnik će morati da bude na neki način presudna u selekciji. Prva kategorija je, na primer, najteža jer to su samohrani roditelji, druga kategorija su ljudi preko 65 godina, koji nemaju nikakvu pomoć, onda ljudi koji plaćaju rentu...

Da li planirate da obezbedite sredstva za neki dodatni broj ljudi, nakon što prvi krug pomoći bude podeljen?

Marija: Ovaj poziv se završava 6. avgusta, posle toga će zasedati komisija.

Videćemo kojim tempom će se sve odvijati, možda ćemo i produžiti kampanju? Ako budemo videli da ima kapaciteta da se kampanja produži i da se neki veći iznos prikupi, za više od 20 ljudi, onda ćemo nastaviti. Sve zavisi od odziva.

Vahida: Ovo nije trajan proces i nije zamišljeno kao sistemsko rešenje, ovo je priticanje u pomoć u jednoj stvarno kriznoj situaciji.

Autor fotografije: Nenad Porobić

Kakva je, inače, situacija u Srbiji kada su u pitanju davanja za kulturu i umetnost?

Marija: Situacija je, ukratko, veoma loša, u najmanju ruku, postojeća izdvajanja su skromna. Ovo je prvi put da je nekom akcijom ovako široko obuhvaćena kategorija kulturnih radnika i radnica. Do sada, uglavnom su baš likovni umetnici i umetnice često neformalno podržavali različite kampanje pomoći drugim društvenim grupama, donirajući svoje radove koji su se kasnije prodavali na solidarnim aukcijama, čime su se sticala sredstva za pomoć, izgradnju, itd. Na kraju krajeva ovakvim akcijama su sakupljena sredstva kojima je podignut Paviljon Cvijeta Zuzorić. Međutim, ne samo da je ovo prvi put da se javno skuplja pomoć za likovne umetnice i umetnike—a ovo govorim upravo ispred Udruženja likovnih umetnika Srbije—već su obuhvaćene i ranije neprepoznate kategorije poput modela, tehničara, statičara. To je posebno pozitivno nasleđe koje će možda proisteći iz ove situacije, jer ćemo možda uspeti da među sobom bar do neke mere pobrojimo one koji su ugroženi i one koje država ne može da mapira, da bar malo sagledamo kroz statistike pogođenost radnika i radnica u kulturi zaustavljanjem svih aktivnosti u polju kulture i umetnosti. Videćemo koliko ima ljudi koji su aktivni a ni jedan sistem ih ne vidi i ne podržava. Ipak, strahujem da smo time samo zagrebali površinu. 

Sve ovo, uključujući neplanirano veliki broj prijavljenih, ali i pozitivne reakcije na ovakvu inicijativu, simptom je dubine i dugotrajnosti krize u kojoj se nalazimo, ali i jasan pokazatelj buđenja svesti da su ovo zajednički problemi koji zavise od celog društva i celo društvo pogađaju, pa stoga zahtevaju organizovano i solidarno delovanje. Iako je reč o privremenom rešenju, ovo je korak u smeru prepoznavanja potrebe za sistemskim rešenjima koja bi preokrenula trend smanjenja i urušavanja javne sfere i izbacivanja oblasti i delatnosti od ogromnog društvenog i nacionalnog značaja na tržište, usled čega su ljudi ne samo prepušteni sami sebi već i okrenuti jedni protiv drugih. Dok u slučaju kulture ili nauke to rezultuje jednostavno nestajanjem svih onih oblasti koje nisu profitabilne, u drugim oblastima rada i života to dovodi do nesigurnosti, odsustva vremena i volje za kulturu, pretvaranja obrazovanja u privilegiju a umetnosti u enklavu, što je negativan, nije preterano reći anti-civilizacijski trend. Zato ovakve akcije nailaze na veoma pozitivan odziv. 


Koje kategorije umetnika i umetnica i radnika/ca u kulturi su najviše pogođene COVID-19 krizom? Koliko se njihov položaj u Srbiji razlikuje od položaja koleginica i kolega u nekim drugim zemljama?

Marija: Po mom mišljenju jako je teško doneti takvu procenu. Različite su priče, ali specifična je kategorija modela, jer to su saradnici u raznim našim projektima. To su ljudi koji poziraju ceo svoj život i rade honorarno. Uglavnom su i primaoci socijalne pomoći, ako je uopšte primaju i ako uopšte imaju krov nad glavom. Oni su zaista jako teško podneli ovaj period.

Postoje male neformalne grupe ljudi, koji su se, kada su videli kakva je situacija, skupljali i pomagali svoje kolege i koleginice modele sa kojima su radili. Ovo bi bila malo organizovanija i masovnija pomoć za ove  ljude koji su i inače na ivici egzistencije.

Vahida: Prema preliminarnim rezultatima konkursa zanimljivo je da najveći broj prijava za pomoć dolazi od muzičara, kao što su džez i rok muzičari i zaista smo uvideli da oni do sada nisu dobili nikakvu pomoć ni sa jedne strane.

Takođe, u nekim drugim zemljama postojale su dosta pravovremenije akcije za pružanje pomoći umetnicima. Ako izuzmemo bogatije zemlje, kao što je Nemačka, iznenađujuće je da su na primer Crna Gora i Makedonija veoma brzo odgovorile i pružile pomoć umetnicima i kulturnim radnicima, još u aprilu dok je trajala pandemija otvarani su novi konkursi, i sl. Kod nas je to dosta kasnilo ili delimično izostalo, tako da smo mi sami na neki način morali da reagujemo.

Autor fotografije: Vladimir Opsenica


Šta se može uraditi da se ova situacija popravi u budućnosti?

Vahida: Mi kao društvo ne možemo imati neku perspektivu bez jakog sektora kulture i ulaganja u umetnike i kulturne radnike. Zanimljivo je što se samostalni umetnici u poreskoj službi vode isto kao sveštena lica, s tom razlikom što sveštena lica imaju zagarantovanu i minimalnu platu. Umetnici često i ne pristupaju statusu samostalnih umetnika, jer ne vide nikakvu korist od toga – u praksi postoji veoma mala razlika između statusa nezaposlenih i samostalnih umetnika kada se radi o penzionom i zdravstvenom osiguranju. Nama je potrebna strukturalna promena, a ovo je samo privremena mera koja treba da pomogne da ovaj sektor nekako preživi ovu krizu.

Mi bi u najmanju ruku trebalo da zahtevamo da imamo status kao sveštena lica, da imamo plate u visini minimalnog dohotka, zato što obavljamo posao koji je važan za ovo društvo.
Pored toga, potrebno je minimalno ulaganje u kulturu, od 1 do 3%. Kod nas je ulaganje u kulturu iz državnog budžeta 0,73% uključujući i medije i informisanje, a tokom ove krizne situacije rebalansom je spalo na 0,47%. Prema UNESCO-u taj procenat ne bi trebalo da bude manji od 1%.

Koje su najvažnije poruke koje želite da pošaljete kroz kampanju za Fond solidarnosti?

Marija: Okolnosti su loše, ali ovo je prilika da se proširi svest o potencijalima udruživanja i da se izvrši javni pritisak, da se pokaže u kakvoj se situaciji nalaze radnici i radnice u kulturi i koliko se zapravo investira u kulturu u našoj zemlji. Osim toga da se proširi svest o međusobnoj uslovljenosti različitih problema ljudi koji rade u različitim sektorima, potrebi za sistemskim promenama i kolektivnim rešenjima, tj. potrebom da se uradi nešto kako ljudi, u ovako kriznim situacijama, ne bi ozbiljno stradali. Osim što je humanitarna, ovo je i društveno-umetnička akcija koja stvara svest o problemima koji su itekako postojali i pre krize, ali je kriza bila okidač. To su problemi koji nas sve pogađaju, mnogo više ako delujemo samostalno i neorganizovano. Ublažavajući bar neke od tih problema i izlazeći u susret bar nekim ljudima kojima je pomoć neophodna, nadamo se da ćemo uspeti da doprinesemo i otvaranju razgovora o temeljnim problemima i rešenjima, a ne samo o privremenim spasilačkim akcijama. 

Vahida: Mi nikako ne želimo da se izdvajamo od ostalih radnika koji su se našli pogođeni ovom situacijom i solidarišemo se sa njima. Žalimo da bude jasno kulturi i umetnosti takođerni status rad kao i bilo koji drugi. Iako važan deo društva i društvenog funkcionisanja, kultura je potpuno nepravedno zapostavljena.

Solidarnost sa radnicima i radnicama u kulturi, koji su usled COVID-19 krize ostali bez primanja, možete pokazati tako što ćete kampanju za Fond solidarnosti podržati online donacijom ili slanjem SMS poruke bilo koje sadržine na broj 7300.

Napomena: Autor naslovne fotografije - Nikola Radić Lucati