Udruga za promicanje kvalitetnog obrazovanja mladih s invaliditetom „Zamisli“ osnovana je 2005. godine. Sjedište Udruge je u Zagrebu, a njezino djelovanje djeluje u cijeloj Hrvatskoj. Udrugu je osnovalo devet entuzijasta koji su znali što i kako žele, a glavni motiv je bio zalaganje za prava vezana uz obrazovanje osoba s invaliditetom.

Osnivači Udruge imali su određeno znanje, iskustvo i odlučnost da doprinesu promjenama na bolje, ali nisu imali sustav na koji bi se mogli osloniti, zbog čega su krenuli u postavljanje temelja organizacije, istraživanja zakona i rješavanja svakodnevnih izazova. Za sve je bilo potrebno mnogo odricanja, ulaganja, odlučnosti i strpljenja. Već 2008. godine udruga je proširila svoj rad na mlade.

Razgovarali smo sa Svjetlanom Marijon, predsjednicom udruge koja danas, nakon 15 godina rada, broji 44 zaposlenika i uključuje u prosjeku 30 volontera godišnje. Svjetlana nam je otkrila kako ju je nepravda postojećeg sustava kao mladu studenticu usmjerila na aktivizam, ispričala nam je kako ocjenjuje suradnju sa srodnim organizacijama iz Hrvatske, a objasnila nam je i načine na koje se Udruga Zamisli godinama zalaže za jednaka prava mladih i osoba s invaliditetom.

Kako je nastala vaša organizacija? Sa kojom idejom je sve počelo, kako se razvijala vaša misija?

Svjetlana: Udruga Zamisli je nastala kao prirodna reakcija na rast i razvoj, s obzirom na to da sam bila aktivna u studentskoj organizaciji i bila sam zadužena za područje nastave i studenata. Imala sam priliku sudjelovati na sastanku sa slijepim i slabovidnim studentima. Oni su iznijeli svoje probleme i ja sam tu jedino rješenje vidjela da oni osnuju udrugu kako bi zajedno mogli skupiti novac, kupiti printer na kojem će onda svi printat Brajicu, ili razvijat zajednički projekt koji će im svima pomoći. U biti smo tako krenuli, i nakon godinu dana su se i studenti sa tjelesnim oštećenjima organizirali u udrugu po primjeru na slijepe studente. Tako da sam ja za te dvije udruge volontirala. Onda sam shvatila da sam u principu menadžer u organizacijama, a u biti sam volonter – nemam mogućnost sudjelovanja u odlučivanju i procesu donošenja odluka, pa je krenulo da dolazi do nerazumijevanja. Imali smo projekt Ured za studente sa invaliditetom, koji nam je tada Soroš finansirao, to je bila 2002. godina, i različiti politički utjecaji, interesi određenih profesora, stručnjaka, manipulacija nad studentima, jer su oni ta nezaštićena skupina koja je u potrebi i koja će pristat na bilo što, samo da njima bude malo bolje – s obzirom na sve to smo shvatili da nema smisla se živcirat, jer gdje nemaš mogućnost sudjelovati u procesu donošenja odluka, nisi ravnopravan. Tako smo odlučili osnovati Udrugu Zamisli.

Predsjednica Udruge Zamisli Svjetlana Marijon

Kada je u pitanju razvoj misije, imali smo sreću da je prošao projekt koji smo prijavili iste godine kad smo se i osnovali. Tako da smo bili sretni da smo uspeli predati projekt ministarstvu nadležnom za osobe sa invaliditetom, a već smo imali prethodno iskustvo pisanja projekta na volonterskoj osnovi sa drugim organizacijama. Projekt nam je prošao, zvao se Ured za mlade osobe sa invaliditetom. Tu smo uspeli složiti koncept da napravimo i klub kao mjesto gde se mladi sa invaliditetom okupljaju, i podršku u smislu da imamo plaću za vozača i gorivo koji ih prevoze, te sredstva za ljude koji rade digitalizaciju literature za osobe sa oštećenim vidom. Tu smo riješili dva problema koje muče studente sa invaliditetom: kako doći na fakultet (mobilnost) i kako na fakultetu izučavati literaturu, s obzirom da ne vidim.

Naravno, kako više surađujemo, kako smo više uključeni, kroz naš klub smo došli do toga da banalan problem na koji nikad nije ukazivano je asistencija – pomoć druge osobe o kojoj osobe ovise. Onda smo sljedeće godine pokrenuli i podršku asistenata i tu smo se povezali sa općom populacijom mladih koji su morali doći na našu edukaciju. Mi smo imali stav da studenti sa invaliditetom trebaju apsolutno sudjelovati u nastavi kao i svaki drugi student. A profesori studenata osoba sa invaliditetom trebaju imati jednaka očekivanja od njih, kao i od svakog drugog studenta. Ne treba zanemariti činjenicu da ispred njih sjedi slijep čovjek ili čovjek u kolicima. Nego, profesor treba tražiti način kako omogućiti tom studentu jednako sudjelovanje u nastavi kao i svim drugim studentima. To je bio naš pristup prema profesorima, gdje smo s njima raspravljali o toj logici.

Razvoj naše misije je podrazumevao da sustav shvati što su jednake mogućnosti, što je to uključivanje i što je to proces donošenja odluka zajedno sa osobama sa invaliditetom.

Koja je bila Vaša lična motivacija za rad u neprofitnom sektoru?

Svjetlana: Moj aktivizam je proizašao tako što sam ja došla u Zagreb kao izbjeglica sa 16 godina. Odvojena od obitelji i svega što sam imala, mjesec dana sam išla od škole do škole gde se mogu upisati. Meni su ravnatelji govorili Nemamo mjesta, imamo previše izbeglica, i davali su mi drugu adresu. Doslovno sam morala naći vezu da se upišem u srednju školu.

I što se desilo – kroz školu smo bili uključeni kao izbjeglice u jedan centar koji je organizirao podršku izbjeglicama, imali smo mogućnost dobiti instrukcije, psihološku pomoć, kartu za Zet (javni prevoz). Meni je sve to bilo fascinantno. Imala sam velike zaostatke jer sam ušla u razred kad su se već radila ocjenjivanja. Tada je nastava išla na tri tromesečja, znači tri puta smo imali zaključivanje ocjena i ja sam ušla u fazu ispitivanja, dakle preskočila sam usvajanje znanja. Imala sam jako loše ocjene ili sam bila neocjenjena, jer profesor nije mogao procjeniti moje znanje jer me nije dovoljno imao u nastavi, i u biti taj centar je pomagao meni kroz instrukcije. Imala sam 1 iz logike, jer sam profesoru rekla da mi nemaju logike neke stvari. Ali, ispalo je da mi na nastavi logike ne smijemo iznositi svoje zaključke i prosuđivati kritički, te sam tu ušla u raspravu s njim i on je meni dao 1. To je mene jako iznerviralo, jer on meni vraća svoju nemoć na način da demonstrira moć, jer on meni može upisati 1, a nema nijedan drugi argument. Te sitnice formiraju čovjeka.

Disleksična sam i jako mi je teško usvajat strane jezike, posebno odgovarat gramatički. Mojoj generaciji disleksija se nikad nije tretirala kao problem, dok je u zapadnim zemljama to utvrđeni invaliditet gde čovjek dobija apsolutnu podršku sustava i sasvim normalno onda funkcionira. A kad se nađete u ovakvom okruženju, onda blokirate, i stvar je na vama. Ili se povlačite, ili pronađete neku logiku kojom sledite dalje da grizete, da tražite.

Ipak, nije me disleksija odvela u aktivizam, nego više ova nepravda – znači ja sam u Centar za podršku mogla otići dobiti instrukcije iz čega god sam željela, a npr. Ana koja je iz Dubrave gde sam ja išla u školu (to je kvart u Zagrebu), nije mogla te iste instrukcije dobiti zato što je ona iz grada Zagreba. Ali njoj isto treba. I onda smo mi to nekako minglali, ja bih tamo rekla: Ali ja ne mogu doći tu, ja se uvijek pogubim, da li me Ana može dovjesti i tu čekat? I onda je tako Ana bila sa mnom na instrukcijama i učili smo zajedno. Tako smo se snalazili, ali to su situacije na kojima sam bazirala razvoj daljeg našeg rada, u smislu koliko je Zagrebu potreban centar za mlade, koji će ih okupiti i dati priliku mladima iz grada Zagreba, jer i oni jednako trebaju pomoć i podršku, a budu zanemareni zato što se fokusiramo na druge profile. A sigurno bi nam svima bilo bolje. Ja bih se kao izbjeglica u tom trenutku brže i lakše asimilirala sa domicijalnim stanovništvom, jer bismo zajedno išli na instrukcije i aktivnosti koje nam svima trebaju, a mi smo po sadržajima i programima bili podijeljeni. I to je razvoj naše misije – kako obuhvatit sve kategorije da budu uključene i na ravnopravnoj osnovi, a s druge strane da zadovoljimo profil i očekivanja donatora kojima je samo važno da se uključe studenti sa invaliditetom i da vidimo što smo mi s njima postigli.

Kako je COVID-19 kriza uticala na rad organizacije? Kako se promenio način na koji funkcionišete, na koje aktivnosti ste bili najviše fokusirani u prethodnom periodu?

Svjetlana: Kada je naša Vlada počela komunicirati – perite ruke, pazite na zdravlje, držite distancu... Mi smo imali sastanak Savjeta za razvoj civilnog društva. To je naše tijelo u državi koje je međuresorno, gde su predstavnici udruga, civilnog društva i državnih tijela. Ja sam se prijavila za sudjelovanje na sjednici, da vidim što to resurno tijelo ima i da li uopšte ima vezano za organizacije civilnog društva i trenutnu situaciju. Postavila sam to pitanje, da bi žena iz Ministarstva zdravlja meni odgovorila da su oni objavili video i da to pogledam na njihovoj web stranici. Tu mi je prekipilo. Znači, ako se sami ne organiziramo, niko drugi se neće baviti nama.

Došla sam u Udrugu, nazvala kolege iz uprave, i rekla da što god da se desi u državi, mi samostalno moramo razmišljati da vidimo kako održati organizaciju, sve naše aktivnosti, i najbitnije je da li mi možemo u slijedećem razdoblju održati likvidnost. Dakle, da li imamo dovoljno sredstava na računu, i koliko sredstava očekujemo, koliko nam kasne isplate... i taj tjedan smo sa financijerima to analizirali i utvrdili smo da mi šest mijeseci možemo živjet da se ništa ne promijeni, da ne dobijemo ni kunu, a da nastavimo sa isplatom plaća ljudi.

Napravili smo timove A i B, svaki je drugi tjedan dolazio u ured, ostali su radili doma, a svi koji su mogli su odmah ostali raditi od doma. Na terenu su nam ostali samo žene koje rade sa starijim ljudima, išli su njima u kuće, kao i osobni asistenti koji su radili sa korisnicima isto kod njih doma. Morali smo dobiti suglasnost svih korisnika da njihov asistent može da im dolazi doma. Onda smo dobili propusnice da asistenti mogu ići na posao na njihovoj razini i da oni brinu o svojoj zaštiti. Ali, šta god mi poduzeli da se oni zaštite, oni su u kontaktu minimalno 4h dnevno i oni bi jedni drugima virus prenijeli. Ali bilo je bitno da oni kažu da li žele taj rizik kontakta ili ne žele. Na kraju  je ispalo da su svi bili spremni tako raditi.

Korisnici su ta svoja 4 sata rasporedili malo drugačije, sveli su dolaske na minimalno, a tjedno imaju 20h asistencije na raspolaganju. To podrazumeva odlazak u dućan, pokupiti sve što treba... i mi smo se kao organizacija usaglasili da korisnik može ostati doma, a njegov asistent može bez njega ići, jer je naš princip da asistent ne može otić u dućan, ako korisnik s njim ne ide. Tijekom kovida se promijenilo to da smo odustali od toga, s obzirom na činjenicu da ako je korisnik doma, manje je vjerojatno da se sam zarazi, ako u dućan može otići njegov asistent. To nije smisao neovisnog življenja, ali je bila okolnost kojoj smo se prilagodili zbog zaštite zdravlja.

Kovid je u biti utjecao na to da mi donosimo svoje lokalne odluke i nađemo protokol koji će funkcionirati u tom trenutku, a od sustava nismo dobili ništa. Imali smo centar za mlade, koji je radio u fizičkom prostoru u kojem je bilo pet zaposlenih, i gdje je dnevno dolazilo do 50 mladih na različite aktivnosti. Mi smo imali dva mjeseca unapred isplanirane aktivnosti, koje smo trebali prebaciti sa fizičkog oblika na Zoom. Kupili smo opremu, zadržali prostor, a osoblje je administriralo online događaje, koje je stoga moralo biti na toj fizičkoj adresi. Danas, u naš prostor ne može niko ući koji nije cijepljen, nema potvrdu da je prebolio ili da je negativan na kovid.

Na koje aktivnosti ste trenutno najviše fokusirani? Koji su najvažniji planovi i ciljevi koje planirate da realizujete u budućnosti?

Svjetlana: Za Udrugu Zamisli imamo dva smjera: jedan je rad sa mladima, a drugi je sa osobama sa invaliditetom. Sad smo se odlučili da smjer za rad s mladima prepustimo organizaciji koja je osnovana iz našeg programa Centar za mlade, jer smo ga ustrojili kao udrugu i želimo da se on razvija kao samostalna pravna osoba. Tu smo pomoć, podrška i partner u svim budućim projektima. To ćemo videti kako će ići, to je isto stvar političkih odluka na razini grada, jer naš gradonačelnik je i bivši prijedsjednik Mreže mladih Hrvatske i jako dobro zna što su centri za mlade. Tu će biti više naznačeno lobiranje i zagovaranje, jer smo odlučili da se više nećemo baviti praktičnim stvarima koje nas izmore i istroše energiju, a izgubi se kreativni dio koji može utjecat na to. Jer sve što mi radimo, sustav bi već trebao raditi. Radimo na tome da sustav osigura funkcioniranje centara za mlade, a udruga je tu da postoji i da je održavamo kao pravnu osobu.

Što se tiče rada sa osobama sa invaliditetom, raduje me najava da naša Vlada donosi zakon o osobnoj asistenciji. To znači da će preuzet ulogu poslodavca osobnim asistentima. Otvoriće nam se onda jedan veliki prostor za kreativni rad sa osobama sa invaliditetom, jer se nama u Hrvatskoj desilo da cijelo programsko razdoblje 2014.-2020. proračuna Unije se utrošio u socijalne usluge, znači u pružanju usluge osobene asistencije. Kad država donese zakon, moraće ga financirati iz svog proračuna i neće moći koristiti proračune EU. To znači da će socijalne usluge unutar samog proračuna Unije osloboditi sredstva za kreativni rast i razvoj i moći ćemo vratiti naš klub za mlade osobe sa invaliditetom, savjetovalište, različita putovanja koja su jako bitna jer su to često prvi slučajevi gde osobe odu negde same bez roditelja. To su stvari koje nismo radili dugi niz godina jer smo se fokusirali na ove egzistencijalne aktivnosti i nismo išli dalje, već smo na neki način bili vezani.

Želimo i da osnažimo korisnike, da oni budu ti koji će ići na prosjede i zagovarati svoja prava, jer prosjed je jedan od legitimnih oblika izražavanja želje i ukazivanja na određenu potrebu. Ali ako mi ne utječemo kao zajednica, a sustav ne brine o tome, onda podržavamo taj sustav koji ne brine o tome.

Kako se finansira vaša organizacija, sa kojim različitim tipovima donatora sarađujete i na koji način? Na koje sve načine oni koji to žele mogu podržati rad organizacije?

Svjetlana: Kako je moj suprug u kolicima, imali smo mnoga iskustva koja su me potaknula na ovaj rad i htjela sam stvoriti uvjete ljudima u sličnoj poziciji – da se ne osjećaju loše, da su nekom nešto dužni, da su manje vrijedni, nego da gradimo ravnopravnost. Kako ćemo graditi ravnopravnost? Na način da to što dobijemo smo zaslužili. Naši donatori nas prepoznaju jer prate naš rad na web stranici ili Facebook-u, cijene to što radimo, uplate nam donaciju i ne traže nikakvu protivuslugu, dakle mi njih ne moramo reklamirati. No, uredno se pred Božić čujemo ili vidimo, podružimo ili napravimo našu školu kuhanja i tu imamo domjenak i tu se vidi da smo živi i da postojimo.

Imamo situaciju kada ugovorimo europska sredstva, npr. milijun kuna za aktivnosti, a u ugovoru je navedeno da ćemo tijekom provedbe projekta dobit 80%, a 20% moramo financirati, podnijeti završni izvještaj, izvjestit i tek kad prihvate izvještaj, tih 20% ćemo dobit natrag.

Dakle, donacije nam pomažu premostiti te stvari. Ovu jednokratnu donaciju ne možemo opravdati osim za postojanje zahvaljujući toj donaciji. Inače bismo bankrotirali jer ne bismo mogli isplatiti plaće, a imali bismo puno više troškova. Dakle, zahvaljujući donacijama isključivo za rad Udruge uspijevamo opstati i funkcionirati te ulaziti u projekte koji zahtijevaju predfinanciranje. Mnoge udruge nemaju ta sredstva pa dižu kredite za projekte. Zato smo jako zahvalni donatorima koji su na ovaj način spremni podržati udruge.

Da li ste imali neke projekte koji se zasnivaju na fandrejzingu?

Svjetlana: Jesmo. Mislim da je to bilo prije dvije godine. Naš ugovor o financiranju osobnih asistenata je istekao i akciju smo objavili samo na svom Facebooku. Zamolili smo sve koji nam žele pomoći da nam uplate donaciju kako bismo prikupili novac da, dok ne dobijemo ugovore, ne dajemo otkaze, nego imamo sredstva. Najavili smo satnicu jednog asistenta, koliko korisnika imamo, a koliko nam je potrebno.

Skupili smo možda 10% od potrebnog iznosa, ali možda smo tom akcijom uspeli ubrzati proces ugovaranja, jer smo i ugovor dobili jako brzo, a još su nam retrogradno prihvatili troškove. Znači mogli smo pokriti i prelazne troškove i tim sredstvima plaćamo dodatne sate asistencije koja nije obuhvaćena projektom. Jer na projektu korisnik ima 20h, a nekad mu asistent treba duže i mi dopustimo u planu rada da radi duže i tu razliku financiramo tim sredstvima. Imamo i razliku kod plaća na studentske ugovore jer je njihova minimalna satnica veće od projektom odobrene satnice i tu razliku pokrivamo iz fonda donacija.

Na koji način mislite da vaša organizacija doprinosi razvoju filantropije u Hrvatskoj?

Svjetlana: Radili smo jedan projekt kroz koji smo snimili Bibliju kao zvučnu knjigu. A kako smo to radili za slijepe, u suradnji sa izdavačem tiskane, Kršćanskom sadašnjošću, oni su na promociji shvatili da bilo ko to može slušati i rekli su da bi oni to prodavali. Budući da su na tom projektu nama svi volontirali, uvjetovali smo da to može ići ako osnujemo zakladu koja će se financirati kroz tu prodaju i da se onda svi odreknemo komercijalnih prava, a da ipak bilo ko, ko želi, može doći do tog proizvoda. Onda smo osnovali Zakladu Čujem, vjerujem, vidim. Bilo nam je logično da se osnuje zaklada i da se Udruga Zamisli odrekne tog prava, kao i svaki drugi sudionik koji je svojim glasom pomogao, studio koji nam je ustupio snimanje itd.

Mislim da je možda sama činjenica osnivanja zaklade, doprinos filantropiji – u smislu da smo akter, a ne primatelj. Treba imati odlučnost doći do takve odluke, jer isto tako je udruga mogla imati dio prava da financira svoje aktivnosti iz toga, što su mi mnogi rekli da smo puno izgubili. Ja smatram da smo puno dobili ovim činom i to je to. Mislim da mi svoj filantropski princip potvrđujemo tim činom.

Na koje načine uključujete zajednicu u svoj rad i šta vam to donosi?

Svjetlana: Dodala bih da volonteri stvarno daju veliki doprinos. Do njih dolazimo tako što objavimo javni poziv na Facebook-u. U našem slučaju, postoji dobar odziv ljudi koji žele pomoći. Imamo i pripremu učenika sa teškoćama za ispit državne mature, odnosno ulazak na fakultet, i volontere koji sa njima rade određene predmete. Sad komuniciramo sa školama da nam se uključe djeca s poteškoćama koja žele ući u program podrške. Kada ih upoznamo i saznamo predmete koje žele učiti, objavljujemo poziv za volontere i osim naših mreža, koristimo i platformu volonterskog centra.

Stvarno je interes volontera za svaki naš oglas bio zadovoljavajući. Uvijek smo uspjeli profilirati i regrutirati dovoljan broj. Volonteri posle postanu prijatelji sa učenicima, piju kave i druže se.

Sad imamo akciju izrade rampi od lego kockica koje premošćuju jednu stepenicu na ulazu neke javne ustanove. U tome surađujemo sa školama i vrtićima, i cijeli koncept je financiran od jedne zaklade, a mi smo sa tim sredstvima u biti kupili samo lego kockice. Bilo bi idealno da je Lego donirao te kockice, pa bismo imali cijeli donacijski koncept.

Ali, jako je zanimljivo. Cijela priča oko organizacije toga nam je u procesu stvaranja i rada, pratimo i dokumentiramo, i to je taj kreativni rad koji nam fali i koji želimo povećati.

Da li sarađujete sa drugim neprofitnim organizacijama, kojim i na koji način?

Svjetlana: Da, surađujemo. Recimo, program centra za mlade smo prijavili sa 26 udruga. Sad trenutno vodim program „Mreža za aktivaciju mladih“, vezan za tematsku mrežu na području mladih i imamo 16 udruga za partnere a financira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda. Koliko god je to dobro, na neki način i nije. Nedostatak saradnje unutar udruga je definitivno pojavnost. Kad smo se tek osnovali, imala sam ambiciju da mogu da pozovem neku udrugu kojoj se divim, i doći kod njih i zamoliti ih za pomoć. Onda sam ostala razočarana što su oni bili jako rezervirani i nisu bili sprijemni ništa podjeliti.

Sad kad gledam suradnju s partnerima, u biti osim ovog formalnog dijela koji nas veže za suradnju na projektu, nema razmijene drugih stvari. A svi imamo neke situacije i protokole koje možemo razmijeniti, a to se ne dešava. To onda vidim kao neku umjetnu suradnju i partnerstvo na papiru, na aktivnosti i projektu, i ako želimo stvarno razvijati ozbiljna partnerstva i suradnje, to možemo svesti na dve ili tri organizacije s kojima razvijamo nešto i to može biti produktivno. Ovo masovno iskustvo, mogu potvrditi, dobro je po broju, ali je komplicirano u provedbi.

Svi trebamo osvjestiti šta to znači. Možda će vama isto zvučati: Vau, okupili su 26 organizacija i to je vrijedan projekt i moramo ga podržati. Ali u principu, možda bi puno vrijedniji rezultat dalo na kraju da nas je tri organizacije rasporedilo odgovornost za provedbu aktivnosti. Mislim da se velikim brojem rasprši odgovornost, a onda se sve svede na ove tri koje će zaista nešto učiniti, a svi ostali pobrojati zasluge, slavu i reference da su sudjelovali u projektu. Mislim da to nije dobro i da trebamo osvešćivati to kod donatora, da se kritički gleda na masovnost u odnosu na manji broj partnera.

U organizacije s kojima surađujemo ubrajala bih Hrvatsko debatno društvo, Ambidekster klub... Kroz naš Centar za mlade u Zagrebu surađujemo sa Institutom za stručno usavršavanje mladih, Sirius centar za psihološko savjetovanje i Udruga za podršku žrtvama i svjedocima – govorim samo o organizacijama iz Zagreba, a imamo partnerstvo i sa organizacijama izvan Zagreba. Dakle, to su četiri organizacije, a uvijek bi dvije bile te s kojima bi se neki topik mogao dalje razvijati u projekt. Za svaki projekt u budućnosti bih surađivala najviše sa 2-3 organizacije.

Šta su najveći izazovi sa kojima se suočavate u radu?

Svjetlana: Održivost je ogroman izazov i ljudska prava u području zapošljavanja koja uopće nisu prepoznata u udrugama. Tako da razmišljamo o osnivanju udruge Udruga poslodavaca da bismo mi kao poslodavci udruge mogli ravnopravno komunicirati prema nadležnom ministarstvu. Da bismo ispoštovali zakone i išli u pregovore, i mi poslodavci moramo imati udrugu. Sad je pitanje hoćemo li uspjeti uspostaviti suradnju sa udrugom poslodavaca pa biti njihova sekcija, pa preko njih komunicirati s ministarstvom... to ćemo vidjeti. To su trenutno moje okupacije kao aktivistice i kao predstavnice udruge koja je i poslodavac.

Šta su najveći uspesi koje je organizacija ostvarila u dosadašnjem radu, a šta je ono što tek želite da postignete?

Svjetlana: Najveći uspeh smatram obuhvat korisnika i rad s njima. Njihov dolazak u toj mjeri potvrđuje važnost aktivnosti koje radimo – od centra za mlade, sa općom populacijom mladih, do usluga za osobe sa invaliditetom, kao što je osobna asistencija, organizacija prijevoza s prilagođenim vozilom, prilagodba literature i kulturnih sadržaja za slijepe. Evo, ovo je druga godina da naše Ministarstvo kulture raspisuje natječaj za prilagodbu kulturnih sadržaja osobama sa invaliditetom, a tu smo i mi sigurno pridonijeli za svih ovih 15 godina rada, koliko smo stručnjaka iz kulture uključivali u naš rad i koji su se kod nas susreli s tim, a sad su oni akteri tog programa u ministarstvu.

Ono što bih volela je postati normalno svakom producentu kad razmišlja o predstavi, filmu, da automatski razmišlja da ima titlove za gluhe, da ima naraciju za slijepe. Da to bude sadržaj univerzalnog dizajna i da ga svi mogu konzumirati.

Isto tako, želim razviti kritičnu misao kod mladih i osoba sa invaliditetom, da postanu aktivni zagovaratelji svojih prava na temelju vjerodostojnosti. Da to nije jednokratna akcija u kojoj smo mi dobro izbrifirali osobu sa invaliditetom, pa je on imao jako dobar javni nastup, ali je nakon toga iscrpljen i nema volje za životom, nego da je to stvarno onaj borac koji će postat promotor nečega što treba biti svakodnevni dio života i rada. Želja mi je da osposobimo naše korisnike da istupaju ispred Udruge Zamisli i zagovaraju ono što oni trebaju.