Neformalna grupa Ženski solidarni front nastala je spontano kad je skupina motiviranih žena osjetila potrebu i obvezu reagirati na učinke pandemije koje je trpjela njihova lokalna zajednica u Vranju. Spojila ih je ideja da organiziraju veliki dobrotvorni bal i sajam kako bi prikupile novac za djecu čiji su roditelji preminuli od bolesti COVID-19.

Oko inicijative se okupio veći broj uspješnih žena iz Vranja, a podržao ju je Centar za medijsku transparentnost i društvenu odgovornost (CMTDO). U samo dva tjedna i uz potporu zajednice to je rezultiralo iznosom od 600.000 srpskih dinara (prim. aut: 5.000 EUR) i 26 izravnih donacija koje su do 20. kolovoza osigurane za pomoć djeci koja su od početka pandemije ostala bez jednog ili oba roditelja.

Uz ovu opsežnu inicijativu u kolovozu dobrotvorke iz Vranja pomogle su svojoj zajednici tijekom 2020. godine prikupljanjem oko 3 milijuna srpskih dinara (25.500 EUR) za potporu zdravstvenom sustavu, a sve uz pomoć dobrih i odgovornih sugrađana. 

Milica Anđelković Jovanović, koja je željela pomoći djeci i potaknuti zajednicu na akciju, objavila je samo jedan status na Facebooku i pokrenula lančanu reakciju podrške u koju su se uključile stotine žena spremne dati svoj doprinos ovoj humanitarnoj inicijativi. Danas ova neformalna skupina broji više od 700 članica, a odnedavno ima i nekoliko članova budući da su, kako ističe Milica, muškarci kritizirali to što se samo žene prima u članstvo.

U intervjuu Milica govori o snazi zajednice u okolnostima koje su nas sve uhvatile potpuno nespremne. Govori nam o tome što ju je motiviralo da se zajednički pomogne djeci i obiteljima, o preprekama s kojima su se suočile te kako je jedan dobrotvorni bal u kolovozu 2021. godine ujedinio građane Vranja oko zajedničke svrhe.

Kako je osnovana neformalna grupa Ženski solidarni front? Što je bila inicijalna ideja i kako je zaživjela vaša misija?

Milica: Grupa je zaživjela prilično spontano kao što obično biva s lijepim stvarima. Jednoga sam dana sjedila baš ovdje, na poslu, i razmišljala o tome jer i meni je COVID-19 odnio tatu. Teško me to pogodilo i ne bih se bila oporavila bez podrške zajednice – ne one materijalne, već podrške ljudi koji su me okruživali: prijatelja, poznanika, kolega s posla. Sjedila sam tamo i pomislila koliko tek teško mora biti njima koji su s 5, 8, 12 ili 15 godina tako izgubili nekoga.  

Ne radi se samo o gubitku mame ili tate, već o gubitku radno sposobnog člana obitelji – nekoga tko je zarađivao i hranio obitelj i tko je nestao za dva tjedna. Nismo željeli reći da se radi o materijalnoj potpori jer to zvuči pomalo podcjenjivački i snishodljivo  - ideja nam je bila usredotočiti se na stvarnu podršku.  

Bio je to naš prvi, možda i nespretni, korak u nastojanju da pokažemo toj djeci i tim obiteljima koje su izgubile  člana da nisu sami, da su dio zajednice. Vranje je siromašan grad, jedan od najsiromašnijih u Srbiji, kao općenito i cijeli Pčinjski upravni okrug. Na početku sam mogla pokušati pozvati žene koje poznajem, snažne i uspješne, ili možda i ne toliko uspješne, ali voljne pomoći. Željele sam vidjeti mogu li okupiti grupu koja bi mogla nešto učiniti.

Prošle smo godine također prikupile sredstva za pomoć sustavu za borbu protiv COVID-a u Vranju. U dva smo tjedna prikupile oko 3 milijuna RSD u novcu i robi. Sve smo donirale sustavu zdravstvene skrbi u Vranju i organizacijama koje brinu o socijalno potrebitima, poput skloništa za odrasle i starije građane i slično.

Napisala sam status na Facebooku i žene su počele odgovarati – moje prijateljice, poznanice, žene koje su me znale iz viđenja i sve su rekle: Računaj na nas! Sljedeći je korak bila grupa (na Facebooku) u kojoj smo mogle komunicirati i službeno i neslužbeno, zakazivati sastanke, dijeliti informacije i to je spontano poprimilo ozbiljniji oblik.  Na dan bala Ženski solidarni front imao je više od 600 članica i još živi. Danas ima više od 700 članica, a odnedavno smo počele u članstvo primati i muškarce jer je ekskluzivno članstvo za žene na samome početku naišlo na mušku kritiku (smijeh).

S druge strane Vranje je patrijarhalna sredina u kojoj još uvijek postoje pravila o mjestu i ulozi žene te što bi ona trebala, a što ne može. Na ovaj smo način željele pokazati da žene i te kako dobro znaju gdje im je mjesto – ne samo za štednjakom i u brizi za djecu, već da mogu pokrenuti i prodrmati stvari, potaknuti cijelu zajednicu da djeluje za dobrobit društva.

Kad je oformljena grupa? Što vas je motiviralo da krenete? Recite nam više o članstvu. Tko zapravo čini Ženski solidarni front?

Milica: Jedna od lijepih stvari u vezi sa Ženskim solidarnim frontom jest to što okuplja žene iz različitih priča, razina obrazovanja, dobnih skupina itd. Među nama su sveučilišne profesorice, kućanice, žene sa srednjom stručnom spremom, časnice koje rade za Ujedinjene narode, liječnice, pravnice, sutkinje itd. Bila je to doslovno lančana reakcija: svatko je nazvao svakoga koga je znao i tko bi mogao pomoći. Tako smo oformile vrlo heterogenu skupinu koja je pak s druge strane vrlo homogena u smislu ideje kojom se rukovodimo i koja nas pokreće.    

Srce Ženskog solidarnog fronta su žene koje već dugo rade na svojoj karijeri. To uključuje i mene koja radim za UN.  Imam kolegicu novinarku, kolegicu psihologinju i kolegicu liječnicu: nas smo četiri u središtu ove inicijative i shvatile smo da ne možemo mnogo postići bez potpore lokalne samouprave i gradske uprave.

Brzo samo zakazale sastanak s gradonačelnikom i njegovom zamjenicom, koji su nas već poznavali, i sve je krenulo svojim tokom. Dobile smo bezuvjetnu podršku i ono što me oduševilo bilo je to što se nitko od prisutnih političara nije želio politički reklamirati. Čak je i gradonačelnik kad smo razgovarali o balu kao o središnjem događaju rekao da ne želi držati govor te da će prisustvovati samo kao običan građanin sa suprugom jer ne želi prouzročiti nikakve zamjerke u vezi s događajem i Ženskim solidarnim frontom. Od početka do kraja imale smo njihovu logističku podršku, ustupili su nam i gradski park kao mjesto održavanja bala, a podržali su nas i kasnije kad smo objavile javni poziv.

Prvi je sastanak održan sredinom lipnja, a imale smo tri sastanka Ženskog solidarnog fronta u Velikoj sali Gradske vijećnice, što je još jedan oblik logističke potpore Grada. Sastanak je bio otvoren za sve žene koje su željele doći ali smo broj sudionica ograničili na 40 zbog epidemioloških mjera. Na ta tri sastanka morale smo djelovati brzo, izravno, sažeto te jasno podijeliti zadaće, obveze i odgovornosti. Na ta smo tri sastanka u osnovi uspjele sve organizirati uživo. Stvari smo u velikoj mjeri organizirale i telefonom ili na društvenim mrežama. Naše su članice, dakle, sve žene koje su mislile da bilo kako mogu pomoći  da se prikupi što je više moguće sredstava za podršku djeci koja su zbog virusa izgubila roditelje. 

Koliko vam je vremena trebalo za organizaciju događaja?

Milica: Akcija je trajala dva mjeseca i bio je to dvomjesečni kaos jer smo sve bile zaposlene i bilo je zahtjevno uskladiti bal, koji nam je svima bio važan, s poslom, obitelji, djecom i prijateljima. To je bilo najteže – organizirati bal jer ništa se slično u Vranju nikada prije nije dogodilo. Razgovarale smo s nekim ljudima iz lokalne samouprave i jedna nam je osoba rekla: „Jeste li svjesne što ste učinile za Vranje? Jeste li svjesne kakav je ovo ogroman zalogaj?“ 

Trebalo nam je dva mjeseca da organiziramo bal, lobiramo u zajednici, aktiviramo kompanije, privatnike i pojedince. Većinu smo toga uspjele zahvaljujući privatnim vezama jer svatko je kontaktirao sve koje je znao.

Kako ste počele osiguravati pomoć djeci koja su u pandemiji izgubila roditelje? 

Milica: Bio je to prvi oblik podrške i možda je bio pomalo nespretan, ali to je bio početak. Željele smo iskoristiti bal za skretanje pozornosti donositelja odluka na nužnost razvijanja drugih mehanizama pomoći  - ne samo za djecu koja su izgubila roditelje, već i za obitelji koje su izgubile članove i posao kao i podršku mentalnom zdravlju na koje je situacija i te kako utjecala.

Bio je to i pokušaj da pokažemo što se može i treba učiniti te da pomoć treba svima. Nećemo se moći sami nositi s posljedicama pandemije, a zajednica je nešto što nam je najbliže. Naši susjedi, naši prijatelji – to su ljudi na koje se oslanjamo kad god se dogodi nešto dobro ili loše pa zašto bi sada kad je ova ogromna pošast pogodila cijeli svijet bilo drugačije.

Recite nam nešto o prošlogodišnjoj COVID inicijativi.

Milica: Ženski solidarni front postojao je i prošle godine samo se nije tako zvao. U cijelom tom pandemijskom kaosu nismo čak imale niti naziv. I tada smo imale podršku Centra za medijsku transparentnost i društvenu odgovornost koji nam je prošle godine ustupio svoj namjenski račun za prikupljanje sredstava. Došle smo do točke kad je trebalo nešto učiniti. U to mi je vrijeme još jedan prijatelj preminuo od COVID-a pa samo sjediti i čekati da još netko umre nije bila opcija.

Tada smo počele razmišljati tko bi nam bio spreman pomoći. Dobra je stvar što imamo mnogo ljudi koji rade izvan Vranja – u Beogradu, Novom Sadu i izvan Srbije – i oni su pružili najveću podršku tijekom COVID inicijative za prikupljanje sredstava za potporu zdravstvenom sustavu. No bilo je i kompanija u Srbiji koje su vidjele naš poziv.  Na primjer, poduzeće iz Babušnice koje prodaje uniforme, pidžame i plahte doniralo je svoje proizvode i tako pomoglo sustavu.

Prošle je godine bilo drugačije – bilo je brže, hitnije i zahtijevalo manje logistike. Morali smo djelovati trenutno jer COVID bolnice praktički nisu imale ništa. Bilo je drugačije, ali vidjele smo da je moguće. Vidjele smo moć ujedinjene zajednice i kako možemo izazvati ogromnu promjenu. Neki su  restorani na vlastitu inicijativu pripremili obroke za osoblje četiri COVID bolnice u Vranju. Bila je to njihova ideja. Jedan je vlasnik restorana kontaktirao drugoga i tako dalje. Gotovo dva mjeseca pripremali su ručak za sve koji su radili u COVID bolnicama. Ove godine su tijekom bala i humanitarne akcije također bili uz nas i pripremali hranu – tradicionalne vranjske specijalitete koje smo prodavali na balu. Sve se posložilo – iz jedne smo priče uskočile u drugu samo na obimniji, drugačiji i organiziraniji način. 

Rezultat prošlogodišnje COVID inicijative bio je prikupljenih oko 3 milijuna srpskih dinara u novcu i robi uključujući zaštitne maske, rukavice, plahte, jastučnice, madrace, alkohol itd. To možda nije mnogo, ali u tom je trenutku bilo. Iskoristile smo sve svoje raspoložive fizičke i materijalne resurse kao i resurse svih uključenih u inicijativu.   

Nikome nije bilo teško donirati, niti tijekom COVID inicijative niti sada. Posebno me fascinira to što su se neke žene natjecale koja će više  motivirati, prikupiti više sredstava ili imati bolju ideju o tome što još možemo dati za bal. Ljude treba samo malo pogurati, treba ih netko malo organizirati, nije potrebno ništa drugo. 

Ono što nam je u radu uvijek bio prioritet jest da nema politike. Negativna energija nije bila dozvoljena, nitko nije smio imati defetistički stav jer bismo ga odmah isključile. Tijekom ta dva mjeseca imali smo samo ljubav i pozitivnu energiju. Ne mogu vam niti objasniti da su dva mjeseca u Vranju svi disali kao jedno.  Živjeli smo i disali zajedno. Ako je primjerice žena koja je sudjelovala u inicijativi bila direktorica neke vranjske kompanije, cijela je kompanija bila uz nju. Pridružili su se Narodni univerzitet, vranjska Škola animiranog filma, Glazbena škola i mnogi drugi. Uključile su se žene koje su bile na čelu cijelih institucija i tako je svatko dao djelić sebe.   

Još uvijek se hranim tom energijom i, vjerujte mi, kad je sve bilo gotovo, kad su se osjećaji slegli 10-15 dana nakon bala, svi smo bili tako umorni. Neposredno prije bala pala sam i uganula koljeno pa sam obavljala stvari na štakama. Neki su nas čak vidjeli kao novu političku snagu, kao nekoga tko bi mogao u budućnosti biti politički pretendent. No ovo smo započele iz čiste solidarnosti altruizma i ljubavi. Majka sam i dijete koje je u pandemiji izgubilo roditelja – to je moja pokretačka snaga, a ne politički interes ili dobivanje radnoga mjesta. Politika je u ovome projektu sudjelovala samo kao vjetar u leđa, ali ne pojedinačno i ne kao cjelina.

Zašto vam je bilo važno pomoći zajednici baš u ovome segmentu?

Milica: I sama sam izgubila oca i čak i nakon deset mjeseci još uvijek sam u šoku. Sve se dogodilo tako brzo i naglo. Nisam doslovno niti bila svjesna da se dogodilo sve dok nije bilo gotovo. Imala sam tada 42 godine. Bila sam situirana, ostvarila sam se i na profesionalnoj i na osobnoj razini, a jedva sam se uspijevala pribrati. A kako to tek mora biti nekome tko ima deset godina i tako je izgubio mamu i tatu!

Ovo je bio naš način da pokažemo toj djeci i majkama da nisu sami i da nije sramota zatražiti pomoć. Nekim je ženama bilo neugodno prijaviti se. Zato nismo htjele napraviti bazu podataka osoba koje su preminule od COVID-a i tako tražiti obitelji jer takva dodatna stigmatizacija nije bila dobrodošla pa smo jednostavno pustile da se svatko prijavi sam. Javni poziv bio je otvoren tri tjedna, bio je u svim medijima, na društvenim mrežama i svatko tko se želio prijaviti mogao je to učiniti.   

Surađujete li s drugim udrugama i kako?

Milica: Moramo na umu imati činjenicu da civilni sektor u Vranju nije snažan. To znam zato što sam u tom sektoru radila prije nego što sam dobila posao za UN. Sredstava je malo, sve je teže doći do financija i sve što se donira obično ode organizacijama koje su bliske centrima moći. Civilni sektor u Vranju je stoga vrlo slab. Postojeći pokušaji su, rekla bih, više politički motivirani. Nisam bila iznenađena i nismo trebali veliku pomoć. Vjerujem da bi da smo izravno tražili pomoć od nekih od tih organizacija, one cijelu stvar podržale. No imale smo toliko ruku i glava, i ženskih i muških tako da smo sve pokrile.

Tko su vaši podupiratelji i kako ste s njima uspostavili suradnju?

Milica: Kontaktirale smo mnogobrojne kompanije koje posluju u Srbiji, a za koje znamo da su društveno odgovorne. No niti jedna nam nije priskočila u pomoć.  Neke nam čak nisu niti odgovorile na e-mail, a druge su nam jasno dale do znanja da ga nisu niti pročitale i činilo se kao da nas se jednostavno žele riješiti. S jedne mi je strane bilo zaista žao, ali s druge je to bilo dobro jer je u nama probudilo svojevrsni inat - ako nam ne želite pomoći, možemo same.  Jedna od sjajnih stvari je to što je sve organizirano i sva podrška osigurana isključivo sredstvima zajednice i zahvaljujući ljudima koji žive u Vranju.  

Na naš su poziv odgovorili privatni pojedinci koji rade na području Vranja. Bila su to i lokalna poduzeća, uključujući Alfu, lokalno poduzeće iz Vranja, i Knauf, koji ima tvornicu u Surdulici. Znamo ih i dobili smo njihovu potporu preko osobnih veza. Ostali su bili pojedinci i kompanije koje posluju u gradu – samoposluživanja, prodavaonice odjeće, male obiteljske tvornice itd. No to je bilo doslovno 500 pojedinaca. 

Svaka je žena iskoristila vlastite veze kako bi povećala broj podupiratelja. Neke su žene čak išle od butika do butika i predstavljale našu priču vlasnicima i radnicima, objašnjavale prednosti za grad i djecu. Doslovno smo išle od vrata do vrata i prikupljale donacije i nitko u lokalnoj samoupravi nije rekao ne. Moramo uzeti u obzir činjenicu da je to bilo vrijeme godišnjih odmora i da su nas mnoga poduzeća željela podržati, ali su bila na kolektivnom godišnjem odmoru.  

Žene koje su donirale vlastitu odjeću, nošenu, ali kvalitetnu, i koju smo prodavali tijekom bala također smatramo donatorima. I to je bio način da se pomogne i dâ doprinos. Svatko je zapravo dao što je imao. Na primjer, moj je svekar pčelar pa je darovao 5 kg meda koji smo prodali na balu. Ljudi su našli načina da pomognu i mnogo se pružatelja usluga također pridružilo, primjerice frizerski i kozmetički saloni, slastičarnice itd. Svi su se ti mali poduzetnici uključili, odgovorili na naš poziv i darovali što su mogli.

Kako dobivate sredstva za rad? S kojom vrstom donatora radite i kako? Kako svi mi možemo podržati vaš rad?

Milica: Imale smo dvije vrste doprinosa. Prva je prikupljanje predmeta za prodaju na balu. Druga su uplate na posebni namjenski račun koji nam je ustupio Centar za medijsku transparentnost i društvenu odgovornost. Oni su bili uz nas i kad smo organizirale COVID inicijativu  jer se znamo i jer smo prijatelji s istim vrijednostima i težnjama. Odmah su nam priskočili u pomoć i odradili značajan administrativni i logistički posao, što je vrlo važno. Oni su se izravno uključili, ali poziv je bio otvoren za sve.   Nekako se, međutim, niti jedna druga organizacija koja djeluje na području grada nije angažirala ni dala svoj doprinos.

Mi smo neformalna grupa i spontano smo se okupile da damo podršku djeci koja su izgubila roditelje u pandemiji. Mislile smo da će naš posao završiti s balom i javnim pozivom. No odjednom smo shvatile – zašto završiti tako prekrasnu stvar, tim više što je postojala sjajna energija i žene su se okupile, što je posebno važno uzmemo li u obzir žensku taštinu.  Kao diplomiranoj sociologinji bilo mi je zaista zanimljivo pratiti odnose među tim ženama i promatrati hoće li prevladati taština ili će pobijediti altruizam i želja da se pomogne. 

I taština je uistinu gurnuta u stranu. Imale smo takvu prelijepu energiju i kad je sve završilo, shvatile smo da bi bilo šteta objaviti kraj. Ženski solidarni front trenutno spava. Nije, dakle, zamro, već samo usnuo. Imamo već neke ideje kako možemo dati podršku ranjivim skupinama u našem gradu i zajednici, ali sve u svoje vrijeme. Sve što smo učinile u vezi s balom i  inicijativom bilo je volonterski. Čak smo dale i vlastiti novac i učinile bismo to ponovno jer osjećaj koji smo dobile zauzvrat nema cijenu. Nema tog novca na svijetu kojim se može platiti osjećaj da smo učinile nešto istinski veliko i istinski dobro.

Na koje ste aktivnosti sada najviše fokusirani?

Milica: Dan održavanja bala, 20. kolovoza, bio je 43. obljetnica smrti Diane Budisavljević. Svi znamo tko je ona bila, ali Vranje to nije znalo. Odlučile smo stoga taj datum kombinirati s našim balom i obilježiti ga. Vranje je tako 20. kolovoza postalo prvi grad u Srbiji koji je dobio javno spomen-obilježje u čast ove velike heroine. Dobili smo mural od 45m2 s njezinim portretom u centru grada. To je napravljeno na našu inicijativu budući da je na taj datum bila godišnjica njezine smrti. Toga smo dana stoga dobili prvi mural u Srbiji posvećen Diani Budisavljević kako bi se odala počast ženi na koju se nepravedno zaboravilo.  

A za mene je najljepše bilo to što smo na otkrivanje murala doveli gospođu Jelenu Buhač Radojčić. Ona je jedno od djece koju je Diana Budisavljević spasila iz Jasenovca. Gospođi Jeleni je 87 godina i kada smo je kontaktirali preko Srpskog narodnog vijeća u Hrvatskoj odmah je rekla: „Da, dolazim. Konačno se to dogodilo. Konačno se netko sjetio odati joj počast i drago mi je što ću biti tamo da joj zahvalim jer je mene i braću spasila iz Jasenovca.“

To je dobra lekcija – s jedne strane promičemo solidarnost i humanitarnost jer u ovo doba individualizma kao primarne vrijednosti koju slijedimo zaboravljamo na solidarnost koja je najveća civilizacijska tekovina. To je prva stvar koju smo pokazali balom, a druga je da 99% ljudi u Vranju, kad sam ih pitala, nije znalo tko je Diana Budisavljević. Mislim da je toj ženi učinjena ogromna povijesna nepravda, njezinoj žrtvi i antifašističkoj borbi. Mislim da je činjenica da njezin mural stoji u centru Vranja, u blizini srednje škole, u blizini mjesta na kojem se okupljaju mladi, odličan način da nauče nešto o Diani,  o njezinom radu i vrijednostima koje je promicala. Ako samo jedan učenik zastane pred muralom i zapita se tko je ta žena te zatim progugla i vidi tko je ona – naša je misija izvršena.  

Koji su glavni ciljevi koje namjeravate postići u budućnosti?

Milica: Imale smo nekoliko ideja i inicijativa, ali  COVID nažalost još traje. Izgubile smo zbog osobnih gubitaka nekoliko žena koje su bile kičma Ženskog solidarnog fronta pa smo se morale malo smiriti

Još uvijek zaokružujemo inicijativu. Nakon bala smo razgovarale sa svakom obitelji. Najprije smo objavile  javni poziv za obitelji koje su izgubile člana, dakle za djecu koja su izgubila majku ili oca.  Prijavilo se ukupno 19 obitelji s tridesetoro djece od čega je bilo 18 samohranih majki i jedan samohrani otac. Svaka je obitelj imala zasebni sastanak s tročlanim odborom kako bi se ocijenilo koje su im potrebe. Trenutačno moramo dostaviti drva za ogrjev još jednoj ili dvije obitelji i tako zaključiti našu priču o balu i podršci djeci i obiteljima koje su ostale bez nekog od članova.  

Emocije koje su okruživale te individualne sastanke i davanje podrške bile su priča za sebe. Namjerno sam se izuzela iz svega toga jer nisam to mogla podnijeti zbog vlastite priče. Moje kolegice koje jesu sudjelovale doslovno bi ostajale bez teksta.

Sastanci su organizirani nakon bala kako bi se odlučilo o raspodjeli sredstava. Prikupile smo više od 600.000,00 RSD u novcu, a imale smo i 26 izravnih donacija od 26 kompanija i pojedinaca koji su željeli obiteljima darovati svoju robu ili usluge. To je uključivalo zubarske usluge za djecu koja su ostala bez roditelja, donirani namještaj itd. Bilo je to nešto posebno za Vranje. Sam je bal organiziran s 0 dinara i sve se svelo na doprinos – restorani su pripremili hranu, Vinarija Aleksić nam je darovala vino, samoposluživanja sokove i vodu, žene su ispekle kolače, kolegičina majka iz Preševa napravila je baklavu itd. 

Još jedna stvar – više od 30 umjetnika iz Vranja javilo se na naš poziv. Poslali su svoje radove za prodaju na balu, a najskuplji je koštao 500 eura, što je uistinu nevjerojatno za današnje vrijeme i društvo u kojem živimo. Umjetnici su pokazali nevjerojatnu solidarnost. Tijekom ta dva mjeseca rukovodili smo se demokratskim načelima – svatko je imao pravo reći svoje mišljenje i pravo da ga se sasluša, svatko je imao zadaću i pravo da nešto kaže kao i obvezu da obavi zadatak koji je preuzeo. Sve je bilo transparentno. Na to sam najviše ponosna.  Imale smo i ogromnu medijsku podršku, na lokalnoj razini i onkraj nje, ponovno zahvaljujući lokalnim medijima i ljudima koji su poznavali novinare koji rade u nacionalnim medijskim kućama. Tako je naš rad pratio RTS kao i TV Prva, Večernje novosti i drugi.

Namjeravate li organizirati više aktivnosti koje su usmjerene na hvatanje ukoštac s posljedicama pandemije?

Milica: Mislim da pandemija pogađa djecu i obitelji, ali mislim da su pogođeni i naši stariji građani – zbog financija, malih mirovina, bolesti ili invaliditeta, usamljenosti.  Vrti nam se stoga već u glavi ideja o novoj aktivnosti kojom bismo dali podršku našim starijim građanima.

Sad kad je humanitarni bal završio znamo koliko je to fizički i psihički zahtjevno pa smo vrlo oprezne s time što ćemo i kada pokrenuti. S druge strane, pretrpjele smo i neke osobne gubitke pa čekamo da se stvari malo slegnu, ali sve u svoje vrijeme.