Udruga za terapijsko i rekreacijsko jahanje „Nada – Vrbovec” od 2006. godine svakodnevno podržava osobe sa invaliditetom i smetnjama u razvoju, trudeći se da obezbedi kvalitetnije uslove života, bolje psihofizičko zdravlje i veću uključenost u lokalnu zajednicu.

Briga o životinjama, terapijsko i rekreativno jahanje, rad sa decom i mladima i humanitarne aktivnosti samo su deo svakodnevice ove udruge, koja zajedno sa brojnim volonterima, podržavaocima i članovima svakodnevno ulaže napore da svoju zajednicu učini boljom.

Koji su benefiti terapijskog jahanja, boravka u prirodi i druženja sa udomljenim životinjama, kako se humana misija udruge „Nada” razvijala tokom prethodnih 16 godina i kako i sami možete postati deo ove lepe i jedinstvene priče otkrili su nam Mladen Dakić, predsednik udruge i instruktor jahanja, Suzana Sakić, voditeljica projekta i Ena Mijatović, volonterka.

Kako je nastala Udruga za terapijsko jahanje „​Nada"? Sa kojom idejom je sve počelo, kako se razvijala vaša misija?

Mladen: Mama i ja bavili smo se jahanjem i oduvijek gajimo ljubav prema konjima i životinjama općenito. Odgajani smo tako da nastojimo pomoći drugima pa nas je vodila i ta želja da učinimo nešto više za druge – ponajviše za djecu s teškoćama u razvoju. Tako smo 2006. osnovali Udrugu za terapijsko i rekreacijsko jahanje „Nada – Vrbovec”, koja je jedna od prvih udruga u Hrvatskoj koja je počela provoditi terapijsko jahanje za djecu s teškoćama poput cerebralne paralize, mišićne distrofije, Downova sindroma, autizma i sličnih. Misija nam je bila da barem kroz onaj dio gdje imamo znanja (licencirani smo instruktori jahanja, odnosno terapijskog jahanja) učinimo nešto za njih, uljepšamo im dan, a u slučaju kontinuiranih dolazaka, popravimo i kvalitetu života. Za one koji ne znaju, terapijsko jahanje ima brojne pozitivne učinke na fizičko zdravlje i psiho-socijalno funkcioniranje – jača mišiće cijeloga tijela, smanjuje mišićni spazam (grčenje mišića) karakteristično kod nekih dijagnoza, jača stabilnost tijela i držanje, komunikacija s konjem poboljšava interakciju djece s okolinom, pozitivno utječe na samopouzdanje itd. Osim terapijskog jahanja, kao zaljubljenici u jahanje, nastojimo tu ljubav prenijeti i drugima pa je dio misije omogućavanje škole jahanja za svu ostalu djecu i građane. Od 10 korisnika koliko smo ih imali na početku i 2 volontera, sada brojimo preko 40 korisnika s teškoćama i 10 korisnika koji se bave rekreacijskim jahanjem i 20-ak volontera (s time da i svim zainteresiranim volonterima omogućujemo besplatnu školu jahanja).

Spoj ljubavi prema djeci i prema životinjama vodi nas kroz cijeli naš rad. Većina konja (ali i ostalih životinja koje se nalaze na našem imanju) ima svoju priču. Npr. Tina je spašena od eutanazije, Grom je spašen od toga da završi u klaonici, Amon i Penny konji su sa zdravstvenim problemima pa svojim vlasnicima nisu bili poželjni, a svi oni kod nas služe u provedbi terapijskog jahanja i donese osmijehe na dječja lica.

Mladen Dakić

Koja je bila Vaša lična motivacija za rad u neprofitnom sektoru?

Suzana: Počela sam volontirati tijekom studentskih dana i tada sam shvatila da se kroz neprofitni sektor nude i nadopunjavaju različite stvari koje nisu sustavno riješene ili nisu dostupne kroz redovan socijalni, obrazovni, zdravstveni i dr. sustav. Uz to, brzo sam shvatila da aktivnost u neprofitnom sektoru nudi mnogo prostora za kreativnost (u smislu pronalaženja načina kako odgovoriti na određeni društveni problem, osmišljavanja aktivnosti, pronalaženja mogućnosti financiranja itd.) i da je takav angažman odlična vrsta neformalnog učenja i prilika za upoznavanje ljudi i umrežavanje. Sve navedeno razlozi su zašto sam nakon završetka faksa i kroz poslove koje sam dosad radila uvijek više bila okrenuta neprofitnom sektoru. Na kraju, to me dovelo i do trenutnog zaposlenja u udruzi „Nada“.

Suzana Sakić

Kako se  finansira Udruga za terapijsko i rekreacijsko jahanje „Nada”? Sa kojim različitim tipovima donatora sarađujete i na koji način?  Na koje sve načine oni koji to žele mogu podržati rad udruge? Koja vrsta podrške je trenutno najpotrebnija?

Suzana: Udruga se financira kroz donacija građana, donacije iz poslovnog sektora te kroz projekte koje financiraju javna tijela. Tako u posljednje dvije godine uvelike pomaže što provodimo dva projekta – „Terapijskim jahanjem do socijalne inkluzije“ i „Psihoteretana – unapređenje mentalnog zdravlja kroz sportske aktivnosti“. Prvi spomenuti projekt je trogodišnji (2020-2023.) i financira ga Ministarstvo rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike, a drugi je jednogodišnji i sufinanciraju ga Ministarstvo zdravstva i Grad Vrbovec. Osim toga, provodimo nekoliko manjih projekata u čijem financiranju sudjeluju Grad Vrbovec i Zagrebačka Županija. Tu su i donacije građana te različitih tvrtki te manjim dijelom članarine, budući da su članarine dobrovoljne i proizvoljne, ovisno o financijskim mogućnostima naših članova.

Mladen: S donatorima koji objavljuju javne natječaje za projekte udruga, surađujemo kroz prijavu na natječaje, transparentnu provedbu projekata i izvještavanje o provedbi projekta, dok donatorima koji nisu iz javnog sektora, šaljemo zahvale te ih se kroz fotografije trudimo informirati koje aktivnosti smo proveli.  
Oni koji žele, rad naše udruge mogu podržati uplatom donacije na račun: HR2223600001101897373 (Zagrebačka banka).

Osim financijske podrške, potrebna nam je i podrška u radu te su novi volonteri uvijek dobrodošli. Mogu nam se javiti putem Facebook stranice, na mail projekti.nadavrbovec@gmail.com ili na broj mobitela: +385 91 573 6452.

Na koje aktivnosti ste trenutno najviše fokusirani? Koji su najvažniji planovi i ciljevi koje planirate da realizujete u budućnosti?

Suzana: Kao što se iz naziva udruge može vidjeti, najviše smo fokusirani na aktivnosti terapijskog i rekreacijskog jahanja. Aktivnost terapijskog jahanja namijenjena je djeci i odraslim osobama s teškoćama u razvoju, a aktivnost rekracijskog jahanja svim zainteresiranim građanima koji žele naučiti jahati i koji jahanje odaberu kao način bavljenja fizičkom aktivnošću i provođenja slobodnog vremena. Iako je fokus na te dvije aktivnosti, kroz projekte koje provodimo, u manjem opsegu odvijaju se i druge aktivnosti – kreativne radionice za djecu s teškoćama u razvoju, grupa podrške za njihove roditelje, online psihološko savjetovalište za djecu i mlade te vježbanje na otvorenome.

Mladen: U budućnosti bismo voljeli pronaći mogućnost za izgradnju montažne, zatvorene hale za jahanje kako bi se aktivnosti jahanja mogle odvijati u svim vremenskim uvjetima i kako bi mogli ponuditi niz sportsko-rekreacijskih programa koji će biti dostupni što većem broju građana.

Volonteri i volonterke su važan deo vaše udruge. Na koji način dolazite do volontera i kako oni doprinose vašem radu?

Mladen: Točno, volonteri i volonterke mnogo nam pomažu u radu i važan su dio naše udruge. Velik dio njihovog rada u udruzi je rad sa životinjama (pomoć u brizi oko konja i drugih životinja koje se nalaze na imanju udruge) i komunikacija i rad s djecom s teškoćama (pomoć sa zemlje na satovima terapijskog jahanja) pa nam se nekada ljudi koji su ljubitelji životinja i imaju i sklonost radu s djecom sami jave, nekada dođu do nas na temelju međusobnih preporuka, nekada nas netko samo dođe posjetiti pa na kraju poželi ostati volontirati. Tako je bilo s našom volonterkom Enom, a njeno iskustvo možda će najbolje odgovoriti na ovo pitanje.

Ena: U udrugu „Nada“ prvi put sam došla 2016. kao posjetitelj. Od onda sam nagovarala roditelje da krenem volontirati, ali uvijek su imali neke izgovore -  "još si mala", "evo, drugi vikend"... Nakon tri godine uspjela sam i došla u udrugu kao volonter. Svašta sam naučila o konjima i općenito o životu s ljubimcima. U početku mi je bilo teško kada bi djeca i mladi s različitim dijagnozama, s kojima nisam bila upoznata, dolazili na terapijsko jahanje, ali brzo sam se priviknula i sprijateljila s korisnicima udruge. Svima bih preporučila da dođu i probaju - sigurno će im se svidjeti boravak u prirodi, druženje sa životinjama i upoznavanje novih prijatelja.

Ena Mijatović

Suzana: Pohvalila bih Enu da, osim što pomaže u brizi oko životinja i pri izvođenju terapijskog jahanja, pomaže i svojim fotografskim znanjima i vještinama pa često fotografira za udrugu. Vjerujem da mnogi imaju znanja i vještine kojima mogu pomoći, sve ovisi u čemu se netko vidi, ali sigurno je za svakoga moguće pronaći odgovarajuće mjesto.

Na koje još načine uključujete zajednicu u svoj rad i šta vam to donosi?

Suzana: Zajednica se u naš rad uključuje na različite načine – studenti Veterinarskog i Kineziološkog fakulteta ponekad praksu odrađuju kod nas, zaposlenice DM trgovine u sklopu korporativnog volontiranja dolaze volontirati kod nas, u posljednje vrijeme uspostavljamo suradnju s lokalnim školama i razvijamo projekte za kvalitetno provođenje slobodnog vremena djece (u prirodi i sa životinjama). Osim unutarnjeg zadovoljstva, to donosi veću vidljivost i uvažavanje rada udruge u javnosti pa se tako povećava i broj potencijalnih korisnika koji se uključuju u naše aktivnosti, ali i potencijalnih donatora.

U okviru udruge funkcioniše i online psihološko savetovalište za decu i mlade. Recite nam nešto više o njemu.

Suzana: Online psihološko savjetovalište djeluje u sklopu projekta financiranog od Ministarstva zdravstva „Psihoteretana – unaprjeđenje mentalnog zdravlja kroz sportske aktivnosti“. Prilikom prijave na javni natječaj koji je jednim dijelom bio usmjeren na mentalno zdavlje, odlučili smo nadopuniti naše redovne aktivnosti jahanja. Iako jahanje samo po sebi pozitivno utječe na mentalno zdravlje (povezivanje s konjem i razvoj povjerenja, jačanje samopouzdanja itd.), natječaj bio objavljen u vrijeme kada su svi pričali o negativnim učincima COVID-19 pandemije na mentalno zdravlje djece i mladih pa smo kao odgovor na taj problem i dodatan doprinos učincima projekta uspostavili online psihološko savjetovalište. Na sve upite u online savjetovalištu odgovara magistra psihologije koja je zaposlena u jednoj osnovnoj školi i stekla je iskustvo u radu s djecom i mladima. Savjetovalište je anonimno, a činjenica da je online čini ga dostupnim djeci i mladima iz različitih dijelova Hrvatske i regije. U savjetovalište se javlja putem web obrasca.

Da li sarađujete sa drugim neprofitnim organizacijama, udrugama i fondacijama, kojim i na koji način?

Mladen: Surađujemo s drugim udrugama, najviše s udrugama koje su usmjerene na rad s osobama s teškoćama u razvoju. Takva suradnja omogućuje nam razmjenu znanja i iskustava pa stručnije možemo pristupiti svojim korisnicima te ih jedni drugima možemo uputiti na sudjelovanje u različitim aktivnostima. Kako se na našem imanju, osim konja, nalaze i druge životinje i radi se većinom o udomljenim životinjama, istaknuo bih i suradnju s njemačkom fondacijom Pfoten Life e.V. koja pruža podršku u brizi o napuštenim životinjama. Tako smo zahvaljujući njihovoj mjesečnoj financijskoj podršci uspjeli udomiti magarčića Miju, kojeg su izgrizli psi i imao je ozbiljne ozljede i nakon liječenja na Veterinarskom fakultetu, dom je pronašao na imanju naše udruge. 

Na koje načine smatrate da Udruga za terapijsko i rekreacijsko jahanje „Nada” doprinosi razvoju filantropije u Hrvatskoj?

Suzana: Udruga razvoju filantropije doprinosi kroz to što pronalazi načine kako bi satovi terapijskog jahanja bili besplatni, što je veoma važno djecu s teškoćama i njihove roditelje koji su često opterećeni, kako financijski, tako i raznim životnim problemima. U prethodnim pitanjima pitali ste nas o volontiranju u udruzi pa je i to jedan od doprinosa razvoju filantropije jer se kroz volontiranje širi lanac ljudi koji su spremni darovati svoje vrijeme za drugoga.

Šta su najveći izazovi sa kojima se suočavate u radu?

Mladen: Nalazimo se u maloj sredini koja gravitira Zagrebu pa je zbog toga što mladi iz Vrbovca odlaze u Zagreb radi obrazovanja, a kasnije se često i zapošljavaju tamo, ponekad teško zadržati volontere ili pronaći zaposlenike koji bi bili spremni dugoročnije ostati ovdje.

Suzana: Vezano uz to, jedan od izazova je i samo financiranje putem projekata. Projekti su uglavnom jednogodišnji ili trogodišnji pa je to vremenski period na kojima se nekome može ponudi zaposlenje, uz mogućnost duljeg angažmana ako budu odobreni novi projekti. No, kako svi ljudi teže određenoj sigurnosti, tako biraju poslove koji im nude dugoročnu sigurnost pa im je rad „od projekta do projekta“ u neprofitnom sektoru najčešće prihvatljiv dok se ne pojavi stabilnija poslovna prilika. Kako bismo se suočili s tim izazovom, svakako bismo trebali iskoristiti znanja koja smo stekli sudjelujući u prvoj fundrasing edukaciji za neprofitne organizacije u Hrvatskoj „Žuta točka“ (veliko hvala organizatorima i edukatorima), no treba vremena da se i mi uhodamo s takvim aktivnostima, ali i za to da fundrasing kultura u Hrvatskoj u potpunosti zaživi.

Šta su najveći uspesi koje je udruga ostvarila u dosadašnjem radu, a šta je ono što tek želite da postignete?

Mladen: Najveći uspjesi su to što smo uspjeli doći do toga da satovi jahanja budu besplatni i za djecu s teškoćama u razvoju, ali i za sve ostale građane koji žele naučiti jahati i rekreacijski se baviti jahanjem. Svaki napredak djece – doprinos poboljšanju zdravstvenog i emocionalnog stanja i napredak u socijalizaciji, smatramo uspjehom. Ali ono što tek želimo postići je, kao što smo već ranije spomenuli, sportsko-rekrecijski centar sa zatvorenom halom za jahanje, gdje bismo nastavili sa dosadašnjim aktivnostima, ali i osmišljavali nove te kroz koji bismo jahanje učinili dostupnim velikom broju građana.