Novosadski humanitarni centar doprinosi stvaranju humanog društva, podržava ugroženo stanovništvo i podstiče aktivizam kod građana još od 1998. godine.

Danijela Korać Madić, programska koordinatorka i Mira Novaković Ilin, koordinatorka projekata ispričale su nam više o pozitivnim promenama koje ova organizacija, uz podršku zajednice, svakodnevno unosi u društvo.

Kako je nastao Novosadski humanitarni centar, sa kojom idejom je sve počelo, kako se razvijala vaša misija?

Danijela: Organizacija je nastala 1998. godine i osnovala ju je grupa ljudi koji su hteli u tom periodu da pomažu izbeglicama iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine. I među samim osnivačima su bili ljudi iz te populacije, tako da je osnovni motiv bio da se tokom devedesetih pomaže ovoj, možda čak i tada najugroženijoj grupi.

Vrlo brzo nakon toga smo u naš rad i našu misiju uključili i druge ugrožene grupe – ljude iz Romske populacije, siromašne, starije osobe, mlade... Tako da u suštini naša misija jeste da pomažemo različitim ugroženim grupama u društvu i da se trudimo da unapređujemo uslove u zajednici za humanitarni i dobrotvorni rad, kao i da unapređujemo resurse zajednice za brigu i zaštitu ugroženih.

Koja je bila Vaša lična motivacija za rad u neprofitnom sektoru?

Mira: Meni je ovo prvi posao, koji sam započela pre nekih 15 godina i motivacija je bila vezana za sticanje nekog novog znanja, uvida u potrebe grupa koje su ugrožene i način funkcionisanja nekog udruženja građana nakon neke velike krize, kao što su bili ratovi na prostorima bivše Jugoslavije.

To je bila neka vrsta izazova za mene u tom trenutku i onda, kada sam krenula, otvorile su se mogućnosti za napredovanje i usavršavanje, u smislu pohađanja obuka, treninga i seminara, na teme koje su važne ne samo za posao, nego i za društveni kontekst zemlje u kojoj živimo.

Posle toga dolaze i planovi za uključivanje nekoh novih ciljnih grupa, mogućnost kreiranja nekog svog posla i ideja koje su nam bliske svima, a čiju realizaciju taj posao omogućava.

Danijela: Moji motivi su bili vezani, pre svega, za moje iskustvo, odnosno lično izbegličko iskustvo, s obzirom na to da sam ja prvo bila deo korisničke grupe, pa tek onda sam prešla u ovu drugu – grupu pomagača. To je bilo devedesetih, tako da dobro pamtim i te godine i sve kroz šta smo prolazili i ja i moja porodica i mnogi ljudi oko nas.

Drugi motiv je bio taj što je rad u civilnom sektoru tada, kada sam tek počinjala svoju karijeru, za mene bio izuzetno zanimljiv i sa puno nekih prilika koje, čini mi se, nisu postojale u drugim sektorima – od mogućnosti da se upoznaju ljudi iz raznih krajeva sveta i da se neke ideje sprovedu u delo, do rada u kreativnom okruženju, u kome čovek može da iskaže svoja interesovanja.

Nije da sam mislila da ću toliko dugo ostati u tom poslu, to se tad nije moglo pretpostaviti, delovalo je da će biti samo dok traje kriza, međutim i dan-danas sam tu.

Na koji način Novosadski humanitarni centar doprinosi razvoju filantropije u Srbiji?

Danijela: To je nešto što mislim da nas prati od samog početka. Naša ideja je uvek bila da promovišemo aktivno bavljenje ljudi rešavanjem problema u zajednici, da promovišemo dobročinstvo, da motivišemo druge ljude da ne posmatraju sa strane nego da se uključe – ne samo delovanjem ili pružanjem pomoći, nego i sa svojim idejama i inicijativama.

Trudili smo se, tokom godina, da ohrabrujemo ljude iz naše zajednice da nam se jave ako žele da volontiraju ili da pomognu, da nam donesu ako žele da nešto nekom poklone, da budemo adresa na koju mogu doneti humanitarnu pomoć, što se i dan-danas dešava.

S vremena na vreme pokrećemo i neke akcije sakupljanja pomoći i povećanja vidljivosti nekih posebno ugroženih pojedinaca u zajednici. Sve vreme se trudimo da to bude naša poruka – da ne čekamo da nam neko drugi reši probleme, nego da budemo solidarni i da pomognemo nekom u svom okruženju, jer je svaka pomoć velika. Kada bi se svi angažovali onda bi sigurno i socijalni problemi u društvu bili manji. Tako da je unapređenje resursa zajednice definitivno deo naše misije, a resurs zajednice su ljudi pre svega.

Jako je važno i da u zajednici postoje opcije za ljude koji bi hteli nešto da urade, a ne znaju odakle da krenu. Mi, kroz našu organizaciju, pokušavamo da budemo i jedna takva adresa, koja je uvek tu, za sve ljude koji imaju neku dobru ideju, dobru volju da nekome pomognu – da mogu kod nas to i da ostvare. U logističkom smislu to često nije jednostavno kako zvuči, ali to smo uspeli da održimo.

Mira: U svakoj zajednici postoje ljudi koji žele da pomognu i svakom društvu je potreban civilni sektor da kanališe, odnosno usmeri ljude na koji način mogu nečemu da doprinesu. Mi kada smo pokretali različite programe pomoći, uvek smo imali jako lep odziv.

Poznati ste i po svom volonterskom programu, koji jako dugo traje. Kako dolazite do volontera i na koji način oni doprinose vašem radu?

Mira: Naš volonterski program datira od pre 15 godina, a jedan od najdugotrajnijih programa, koji traje već 11 godina je Savetovalište za mlade, gde smo, kada se pisao projekat, došli na ideju da to bude jedan vid podrške i pomoći mladima koji žele da se bave unapređenjem mentalnog zdravlja.

Došli smo na tu ideju, s obzirom na to da sa jedne strane imate mlade ljude u potrebi, a sa druge ljude koji se bave tom temom, odnosno prošli su određene edukacije, ali nemaju mogućnosti da steknu neku vrstu iskustva u radu sa klijentima.

Naša ideja je bila da mlade ljude koji su završili psihoterapijsku edukaciju, ili je proces u toku, angažujemo u okviru našeg Savetovališta da pružaju individualnu, emotivnu i psihološku podršku mladima, a kasnije i starijoj populaciji, što se pokazalo kao jako dobro.

Mi imamo volontere koji su kod nas jako dugo, koji su se u toj oblasti usavršili i imaju sada i svoj posao, ali nastavljaju kod nas da rade. Imamo i jako veliki broj mladih ljudi, koji nam se javljaju sa željom da doprinesu.

Potrebe su, takođe, sve veće i veće, ali je i sve veći broj korisnika koji su zadovoljni tom uslugom. Ono što, na osnovu iskustva mogu da kažem, je da prilikom pokretanja jednog takvog programa, treba uvek koristiti resurse volontera, koji zahtevaju veliku posvećenost, ali isto tako predstavljaju neophodan uslov za nastavak rada.

Na koje još načine uključujete zajednicu u svoj rad i šta vam to donosi?

Mira: Jedan od programa koji možemo navesti kao primer animiranja zajednice je „Volonterska podrška deci u učenju“, koji je pokrenut kao projekat podrške romskoj deci u učenju. Međutim, kako je vreme odmicalo, mi smo uvideli da nisu samo deca iz romske populacije ta kojima je takva vrsta pomoći i podrške potrebna i onda smo došli na ideju da angažujemo volontere koji će raditi u školama, sa decom koja potiču iz porodica koje nemaju kapaciteta da rade sa njima, a deci je ta vrsta pomoći i podrške potrebna.

Sarađujemo sa osnovnim školama, gde nam škole obezbeđuju prostorije za rad, odnosno učionice, vrše proces i odabir dece koja žele da dođu i animiraju decu da dolaze. Sa druge strane, mi angažujemo volontere koji žele da pomognu – uglavnom to budu studenti, ali imamo i starijih volontera koji sat vremena nedeljno žele da posvete aktivnosti, kao što je podrška i pomoć deci u učenju. Edukacija je važan deo vaših aktivnosti.

Recite nam nešto više o programima edukacije i Programu „Telecentar“.

Danijela: „Telecentar“ je jedan od projekata koji je pokrenut pre više od 14 godina i on i danas postoji u formi našeg celoživotnog učenja, odnosno naših obuka za odrasle, koje imaju za cilj njihovo ekonomsko osnaživanje i ekonomsku samoodrživost.

U početku, „Telecentar“ je uključivao obuke iz 4 oblasti. To su bili strani jezici, preduzetništvo, informatička obuka i životne veštine (soft skills i veštine bitne za zapošljavanje i napredovanje u poslu). I danas se bavimo tom oblašću, s tim što je danas fokus najviše na obuci o preduzetništvu.

U poslednjih 6 godina smo imali priliku da te obuke radimo i izvan Novog Sada, da odemo i na jug Srbije – u Surdulicu i Vladičin Han, u opštine u kojima i danas radimo na promociji preduzetništva i pružanju podrške, pre svega ženama i mladima da pokrenu sopstveni posao. Te aktivnosti će se nastaviti i u buduće, a iste aktivnosti sprovodimo i u Apatinu i Kuli.

Podrška ljudima u ekonomskom osamostaljivanju je oblast koja je vrlo zanimljiva i potrebna i uvek imamo veliko interesovanje za takvu vrstu podrške, koja uključuje i neke grantove i mentorsku podršku i rad sa lokalnom zajednicom da se u lokalnim okvirima poprave uslovi za poslovanje i rad tih preduzetnika.

Dosta smo usmereni i na rad sa mladima i promociju preduzetništva među njima, posebno socijalnog preduzetništva, jer socijalno preduzetništvo postiže neke društvene ciljeve i blisko je nama i našoj misiji.

Kako se finansira Novosadski humanitarni centar, sa kojim tipovima donatora najčešće sarađujete i na koji način?

Danijela: Najčešće imamo projekte koji su podržani sredstvima velikih međunarodnih organizacija, često smo u prilici da budemo njihovi implementing partneri na terenu, da direktno sprovodimo neke projekte ili da učestvujemo u programima.

U našoj istoriji sarađivali smo sa velikim brojem donatora i saradnja je nekad bila višegodišnja, a nekada trajala čak i više od jedne decenije. Ti donatori su agencije UN – UNHCR, UNDP, UNICEF, velike međunarodne organizacije, kao što su „Volkshilfe“ iz Austrije, CARE International, CARE Nemačke, Fondacija „Terre des homes“, IOM, GIZ...

Podrška tih donatora nije kontinuirana, u smislu da je neprekinuta tokom niza godina – mi sa njima sarađujemo kada imamo priliku za to, kada je u pitanju neki projekat, ali je dobro što im se uvek vraćamo i kada god imamo priliku vrlo rado obostrano sarađujemo.

Pored toga, uspevamo da nekad dobijemo podršku i lokalne zajednice, od Grada Novog Sada, Pokrajine, nekog ministarstva.

Jedno vreme smo, na primer, uspešno realizovali više projekata, u saradnji sa ministarstvom za omladinu i sport. Poznati su nam različiti resursi i trudimo se da se, kada god imamo priliku, javimo na neki konkurs u čije se ciljeve uklapamo.

Na vašem sajtu postoji i online shop. Da li je i to jedan od načina finansiranja, od strane građana?

Danijela: Online shop je napravljen po modelu sličnih online shopova koji postoje na sajtovima velikih organizacija – uvek smo gledali šta možemo da naučimo i preuzmemo kao dobru praksu od drugih, pa je tako nastao i online shop koji postoji više godina. On služi više u edukativne svrhe nego što nam donosi neki značajniji prihod.

Na našem sajtu postoji mogućnost i da nas ljudi podrže, nevezano za naš online shop. Proizvode koji su tamo doživljavamo kao poklone koje ćemo dati zauzvrat, za neku novčanu donaciju, datu u humanitarne svrhe.

Navešću i primer kada nam se javila devojka koja je htela da kao poklon za svoje goste na venčanju kupi šolje iz našeg online shopa, a prihod je odlazio za podršku obrazovanja Romskih devojčica.

Tako da naš shop ima prvenstveno edukativnu svrhu i daje ljudima ideju šta mogu da urade. Možete, na primer kupiti nekom poklon za rođendan, a taj poklon ima dodatno značenje, jer ste kupovinom podržali neki humanitarni program.

Da li sarađujete sa drugim organizacijama u svom okruženju, kojim i na koji način?

Danijela: Veoma nam je važna saradnja sa drugim organizacijama. Neretko smo deo nekog tima, neke grupe organizacija koja zajednički sprovodi projekat i poslednjih godina najčešće takvi projekti dolaze do nas. Nekad smo mi jedan od partnera, nekad smo nosilac projekta.

Spomenuću uspešnu višegodišnju saradnju sa Fondacijom Ana i Vlade Divac. Imamo uspešnu saradnju i sa četrdesetak omladinskih organizacija u okviru OPENS-a i zajedno sa njima učestvujemo u sprovođenju omladinskih projekata. Dobro smo povezani i sa organizacijama koje se u Srbiji bave pružanjem pomoći i podrške migranitima, izbeglicama i interno raseljenim licima.

Postoji cela jedna mreža organizacija iz čitave Srbije, koje je povezala ta tema, kao što su, na primer Beogradski centar za ljudska prava, Balkanski fond za migracije, Praxis, Save the children...

Partneri često i variraju u odnosu na aktuelnu situaciju.

Mira: Bili smo jedna od organizacija koja je podržala osnivanje saveza organizacija koje čine OPENS 19. Pošto je ove godine Novi Sad evropska prestonica kulture, nastavili smo saradnju i ove godine, kroz podršku, osnaživanje i saradnju sa školama koje sprovode neke projekte u periodu kada je Novi Sad aktuelan po pitanju kulture.

Da li sprovodite i zagovaračke aktivnosti, na koji način i šta su najveći rezultati?

Mira: Svaki naš projekat indirektno je vezan za aktivnosti koje imaju veze sa zagovaranjem, posebno kada su u pitanju ugrožene grupe ili mladi. Sa Ministarstvom omladine i sporta smo pokrenuli saradnju pre nekih 11-12 godina, učestvovali smo u izradi nacrta Nacionalne strategije za mlade i Zakona o volontiranju.

Posebno smo ponosni na pokretanje inicijative za donošenje zakona o volontiranju, mada je, na žalost, ceo taj proces tekao malo drugačije nego što smo ga mi zamislili. Inicijativa jeste pokrenuta od strane NSHC-a i još nekoliko organizacija, gde je urađeno dosta toga na istraživanju potreba, organizovane su javne rasprave i sve je teklo u redu dok sam tekst sadržaja zakona nije trebalo da bude usvojen od strane Skupštine.

Tu su se desile neke izmene koje, po nama, nije trebalo da budu deo takvog jednog zakona, jer smatramo da sam tekst zakona treba da bude stimulišući i za pružaoce i za korisnike usluga, ali samu inicijativu i to što smo uspeli tako nešto kao predstavnik civilnog sektora smatramo veoma važnim.

Obrazovanje mladih, posebno mladih Roma i Romkinja je, takođe jedna tema u koju smo ulagali jako puno truda i vremena.

Uopšte, svaki naš projekat i program koji sprovodimo ima u sebi tu komponentu javnog zagovaranja.

Šta su najveći uspesi koje je NSHC ostvario u dosadašnjem radu?

Danijela: Ja mislim da je dosta veliko postignuće je to što smo u Novom Sadu uspeli da stvorimo nešto što ima trajanje i prepoznatljivost, u smislu dobrotvornog rada u Novom Sadu i uopšte u Srbiji.

Što se tiče rezultata, u pitanju su naši korisnici. Ja ne mogu da razmišljam o drugim rezultatima mimo tih hiljada ljudi koji su sa naše strane dobili neku podršku, koja im je u nekom trajnom smislu popravila život. To u nekim situacijama bude humanitarna pomoć, ohrabrenje, rešavanje problema u smislu lične dokumentacije, pristupa pravima, pre svega za pripadnike Romske populacije, koji su posle naše pomoći mogli da trajno reše neka svoja životna pitanja. Oni koji su pohađali naše obuke stekli su priliku da se zaposle, da pokrenu neki svoj posao, da poprave svoj život na bolje...

U osnovi naših rezultata su ljudi. Mi se nadamo da smo uspeli da uradimo nešto važno za njih, ne nužno veliko ali važno.

Mira: Prepoznati smo od strane donatora kao neko ko može da da predlog šta je to što je u zajednici problem i na čemu je potrebno raditi. To je neka pozicija koju donosi iskustvo i profesionalnost u radu.

Šta su največi izazovi sa kojima se suočavate u svakodnevnom radu?

Mira: Jedan od najvećih izazova kada je u pitanju civilni sektor u Srbiji je prepoznavanje kao ravnopravnog partnera u realizaciji aktivnosti i pružanju usluga koje nudimo.

Drugi izazov odnosi se na finansiranje i obezbeđivanje sredstava za kontinuirani rad. On što je nama jedan od najvećih izazova je ili obezbediti sredstva ili osmisliti način da se kontinuitet usluga ne prekine.

Danijela: Bilo bi dobro da u Srbiji postoje resursi koji podržavaju ono što je dobro za građane i da održivost aktivnosti koje su se pokazale dobre za zajednicu ne bude upitna.

Šta su najvažniji planovi i ciljevi koje nameravate da ostvarite u budućnosti?

Danijela: Mi imamo neke lokalne usluge, za koje bismo voleli da postignemo održivost, odnosno da njihovo pružanje ne bude pod znakom pitanja. To su Psihološko savetovalište i ceo naš volonterski program.

Ono što bismo voleli da radimo i čemu smo u strateškom smislu opredeljeni u narednih nekoliko godina to je, definitivno, socijalno preduzetništvo, sa fokusom na mlade.